Parkovi su gradske oaze

„Parkovi su najljepši na svijetu jer nemaju ćoškove kao sobe.“

Beton, asfalt, trgovački centri, fluorescentne reklame, ulična svijetla, semafori, pješački prelazi, ležeći policajci, beton, asfalt… Sirene, trube, tragovi kočenja, ispušni plinovi, saobraćajni udesi… Blještavilo, neonke, zaglušujuća buka, frustriranost, užurbanost, otuđenost… Parkovi… parkovi su gradske oaze. Parkovi aludiraju na mir. Parkovi nisu samo dječja igrališta, već su istovremeno i šetališta, zeleni prostori sa klupama za odmor i druženje na otvorenom. Gradski parkovi, šume na rubovima grada i ulični drvoredi su zelene oaze… Uvijek sam bila zahvalna i sretna što sam odrastala u gradskom kvartu punom zelenila iako smo živjeli u stambenoj četvrti.

Posljednjih godina razočarano promatram u što se pretvaraju stari gradski parkovi. U novom ruhu djeluju otužno, sterilno i plastično. Možete li zamisliti da su neki parkovi čak i ograđeni metalnim ogradama !? Najvjerojatnije realizacija nečije pametne ideje, navodno da djeca ne istrče pod auto…ili auto ne uleti među djecu. Nije mi baš najjasnija motivacija, ali vjerojatnije samo zato da bi se potrošio novac iz gradskog proračuna jer koliko znamo, malena djeca nisu prepuštena sama sebi i ulici već su u pratnji odgovornih osoba, a velika djeca su već savladala praksu preživljavanja, hodanja po trotoaru i prelaska ulice preko pješačkog prijelaza. Ranijih desetljeća su se rubni dijelovi parkova oblikovali zelenilom i cvjetnim nasadima, pa je time park više nalikovao na zaštićenu zelenu oazu, a ne na kavez sa divljim zvijerima.

Ograda je u svakom slučaju ruglo i nepotreban trošak kao i postavljanje skupe umjetne trave i amortizirajuće podloge iz „zdravstvenih“ ili ne-znam-kojih razloga. Možda da nam se djeca ne bi „ozlijedila“. Možeš misliti! Igrom slučaja, bila sam očevidac kada se pri postavljanju tih skupih podloga dodatno angažiraju noćni redari kako bi čuvali tu nakaradnu skupu investiciju koja navodno zadovoljava evropske standarde. Gradski proračun svašta trpi!

Ne znam jesu li i novopostavljene klupe rezultat europskih standarda, ali ako jesu dobrovoljno ih se odričem i zadržavam pravo na stare drvene klupe. Nove fensi klupe su svakakve samo ne tople i udobne. Bilo da su kamene, metalne, a nerijetko i bez naslona kada prvi puta sjednete na bilo koju od njih nostalgično ćete se prisjetiti toplih i udobnih drvenih klupa koje su nas desetljećima ljubazno dočekivale u parkovima. Nekada su parkovi imali pješčanike, pa smo u to vrijeme kući dolazili patika punih pijeska i šljunka. Srećom da nam nisu bili nametnuti evropski standardi kada smo odrastali i provodili veći dio svog djetinjstva po kvartovskim parkovima. Iako nas je više bilo na travi, u pješčanicima i po stablima, oguljenih koljena i laktova, klupe u hladu krošanja su uvijek bile zauzete.

Slično je i sa gradskim drvoredima. Kada raspale ljetne žege ulice s drvoredima su prirodni zeleni tuneli prema kojima ćete osjećati duboku zahvalnost što nas tako zaštitnički zaklanjaju od sunca. Fali nam više drvoreda, više drveća i ogromnih krošnji u gradu. Grad bez zelenila je siv i hladan, nema dušu, ni pluća. Cijeli grad diše svojim zelenilom.

Nova gradska prometna infrastruktura najčešće je hendikepirana tim nedostatkom. Kao da se štedi na sadnicama. Navodno stabla uzrokuju stravične prometne nesreće, kao da su stabla magneti i hodajuća čuda, a gradski promet nije dovoljno ograničen prometnim znakovima i ležećim policajcima. Nisam nikada čula da su uklonili neki rasvjetni stup, banderu ili čvrsti objekt jer se neki mahniti vozač zapucao u nju. No, na dragocjena gradska stabla se ponekad gleda kao na neželjene prepreke.

Stablo je čvrsto ukorijenjeno u zemlji dok pruža svoju krošnju prema nebu, korijenjem kroz zemlju apsorbira količine padaline koje beton i asfalt nikada neće moći, a svojom krošnjom, osim što nas štiti od sunca, pročišćava gradska, pa tako i naša pluća.

Najljepši i najzdraviji gradovi su upravo oni koji sadrže najviše zelenila ne samo sa sezonskim dekorativnim sadnicama na javnim površinama, te uređenim balkonima na stambenim zgradama, već mnoštvom aleja i zelenih gradskih parkova i šetališta između svog tog silnog betona i asfalta.

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”