Mamutovim stopama

U zadnjih dvadesetak godina moje hodanje svodilo se je na hodanje od stana do obližnje trgovine, eventualno nekog sastanka u gradu, odlaska u kafić i nekih drugih “aktivnosti” koje ukupno ne prelaze kilometar do dva i to u oba smjera, svako daljnje odredište je bilo odrađeno nekim prijevoznim sredstvom, takvo stanje je postalo rutina i nisam niti u podsvijesti imao predodžbu kako neki ljudi hodaju jer je to prirodno i urođeno stanje čovjeka, dvije noge genetski i anatomski građene i predviđene baš za hodanje i to za duga hodanja…

U prethodnih par mjeseci upoznao sam desetak ljudi koji svoje genetske predispozicije za hodanjem redovito upražnjavaju, dapače primijetio sam kod njih veliku dozu “ovisnosti” o hodanju, neka se igrom slučaja dogodi propušteni tjedan ili dva bez hodanja i eto “apstinencijske krize”, kod nekih se manifestira laganom tugom i proklinjanjem stanja koje je dovelo do nehodanja, a kod nekih nekarakterističnim ponašanjem za inače veoma staložene osobe. I jedno i drugo stanje traže rješenje nastale negativne statične situacije, jer tijelo i mozak traže svoju dozu hodanja…, zanimljivo zar ne?

Kada padne dogovor za hodanje na nekoj lijepoj lokaciji u prirodi, to su sasvim drugi ljudi, veseli i čili i bez trunke nervoze, njihovoj sreći nema kraja, nestanu svakodnevni problemi, posao kao da je obrisan, kao da nikada nije niti postojao i ono što sam u ovom kratkom periodu svog hodanja zaključio je činjenica kako vas tekući izlet preko radnog tjedna drži do sljedećeg izleta.

Svoj posao preko tjedna obavljam puno staloženije, svako toliko me “opere” neka zgodna situacija s hodanja, druženje s dragim ljudima, susret s divljim životinjama koje se radi naše otuđenosti od prirode tako lako sakriju prije negoli prođemo mi, bučni ljudi, otimači prirode, jer iako hodamo po prirodi, teško da ćemo ikada vratiti svoje praiskonsko zajedništvo s prirodom, ali to nas ne smije zaustaviti u želji za težnjom ka jedinstvu s prirodom, jer nikada se ne zna, možda s vremenom osjetite samo vaše jedinstvo s izgubljenom prirodom i zagrljaj koji vam ona uzvraća, baš na način da vam dozvoli da ju vidite onakvu kakva ona istinski je.

19.03.2016. godine, krenuo sam na izlet sa svojim prijateljima Natašom, Enkijem i Ivanom, polazišna točka Mošćenička Draga, zacrtani cilj Vojak na Učki, visinska razlika od polazišne točke do Vojaka iznosi 1375 metara, Enki me je večer prije izleta upozorio kako će to biti za mene do sada najzahtjevniji izlet, ooo da, imao je pravo, za osobu koja je zadnjih godina vodila “čisti” gradski život, ovo hodanje se je pokazalo kao najteže do sada.

U sklopu činjenice kako sam tjedan dana prije ovog izleta kupio mammut gojzerice, jer su se prethodne pokazale kao veoma neudoban dom za moja stopala, naime svaki izlet imalo duži rezultirao je žuljevima i bolnim stopalima, e sada ću krenuti kako treba, testirati gojzerice, mada sam preliminarno testiranje izvršio već u samoj trgovini, hodajući, trčeći, radeći čučnjeve i neke druge neobične pokrete kako bi sam sebe uvjerio u ispravnost odluke o novim gojzericama, pola sata testiranja gojzerica je bilo i više negoli dovoljno za konačnu odluku, a k tome, bile su na akciji, to je to pomislio sam i našao se s njima u Mošćeničkoj Dragi tjedan dana kasnije.

Krenuli smo, sunčan dan, vjetrić lagan, Enki i Ivan se brzo odvajaju, Nataša ostaje sa mnom, hodamo i komentiramo razne stvari, a ponajviše prirodu koja nas okružuje, proljeće miriše svojim dolaskom, usput susrećemo druge izletnike, neki istim smjerom prema gore, neki se trčeći i s osmijehom na licu “obrušavaju” prema dolje, pomislim kako im se da trčati, a sunce je već dobrano upeklo, tek kasnije mi je sinulo kako gravitacija radi čuda, hodanje po strmim nizbrdicama iziskuje veliko naprezanje mišića, pa se je shodno tome lakše prepustiti gravitaciji i ubrzati spust koliko god to okolnosti i teren dozvole.

Prolaze kilometri, čuje se huk potoka koji prolazi nama s desna i tu i tamo ga ugledamo, slikam potok i kažem Nataši kako to lijepo izgleda i kako mi se čini da ću se upišati od sreće viđenom ljepotom, nastavljamo dalje, zaustavljamo se u malom mlinarskom zaseoku Trebišće, Nataša se opet oglasila, Dean dođi piškiti, zaboravio sam kako sam neposredno prije izjavio kako ću se upišati od sreće viđenom ljepotom, prilazim sve bliže s upitnikom iznad glave i postavljam sam sebi pitanje, zašto bi sada trebao pišati, eee da, kada se otvorio pogled prema malom nizu slapića, shvatio sam zašto se Nataša našalila s pišanjem, prizor koji oduzima dah, kao da me je netko spustio u bajku koju je naslikao najveći umjetnik, priroda…

Nastavljamo dalje, hodamo i hodamo, nema markacija, ali put koji je tako lijepo vidljiv ne dovodi u pitanje ispravnost odluke, a tu je i Natašino iskustvo, nije joj prvi put da ovuda hoda, mada se krajolik mijenja zavisno o godišnjem dobu pa i najiskusniji znaju doći u nedoumicu o ispravnosti puta.

Da će me moj nedostatak kondicije mučiti tijekom ovog izleta znao sam unaprijed, ali do sada nikada nisam osjetio takvu težinu u nogama, nisu me žuljale moje nove “mamutice”, mliječna kiselina u mišićima je radila svoje i činila svaki korak sve težim, asocijacija na mamut gojzerice me je podsjetila na mamute ta davno izumrla stvorenja koja su teškim, čvrstim i sigurnim koracima koračali našom prošlošću, pojavili su se prije 4,8 milijuna godina i nestali prije nekih 10000 godina, neki kažu kako su ih uništile klimatske promjene, neki kako je za njihov nestanak kriv čovjek, a možda kombinacija jednog i drugog, kako god, njih više nema, a mi možebitni krivci za njihov nestanak koračamo mamutovim stopama, dobio sam osjećaj kako sama činjenica što hodamo njihovim putevima i njihovim stopama daje nadu u opstanak, kako prirode, tako i čovječanstva, jer mamuti su hodali našim planetom skoro punih 5 milijuna godina, a mi ljudi u današnjem obliku, obitavamo na ovom planetu jedva nekih 200000 godina.

Ako aktivnim povratkom u prirodu i brigom za tu istu prirodu “kupimo” narednih par milijuna godina, e onda hod mamutovim stopama svakako ima smisla i potrebu…

Nataša i ja dolazimo par stotinjaka metara pred Sedlo, neposredno pred uspon na Vojak, tu susrećemo Enkija i Ivana u povratku, oni su uspon obavili, ja se kao posrnuli mamut bacam u suho lišće posred staze, kratko odmaramo i krećemo dalje, Enki i Ivan prema nazad, Nataša i ja prema cilju, moje noge su sve teže i teže, u hodu trpam u sebe magnezij u prahu, Eli hvala ti na savjetu, djelovalo je, mada sam se kasno sjetio, Nataša je već našla mjesto za odmor na samom Sedlu, zavjetrina pokraj malog šumarka, granica preostalog snijega koji se ubrzano topi i suhe oaze za predviđenu marendu, halapljivo jedemo i nagrađujemo se pivom, možda je ovo bila “pogrešna” odluka, tko će se sada ovako krcat i umoran popeti na Vojak, dogovorno odustajemo i krećemo nazad, već kod prvih koraka za nazad osjećam grižnju savjesti, tužno se okrećem ka Vojaku, vratit ću se prijatelju…

Povratak je za pretpostaviti u mom slučaju bio i više nego jednostavan, gravitacija radi svoje, Nataša i ja trčećim korakom dolazimo u Malu Učku i krećemo dalje, sunce nas i dalje lijepo miluje, relativno brzo kroz predivnu bukovu šumu dolazimo do Trebišća, odlučujemo se na povratak drugom stazom, prelazimo slikoviti mostić i nalazimo se s lijeve strane predivnog potoka, Nataša sva ozarena primjećuje delikatesu proljeća, šparuge, da li smo ih brali, nije bitno, hodali smo nekim novim putem i zadovoljni stigli u Mošćeničku Dragu.

Zastao sam osvrnuo se, pogledao što smo prošli i odlučio kako želim i dalje hodati mamutovim stopama, veselim se povratku…

Izdvojena fotografija: Dean Putina

Fotogalerija: Dean Mladenović

Dean Mladenović

Dean je izvršni urednik na www.bloggers.media. Glavne internetske preokupacije koje voli su internet marketing i praćenje utjecaja interneskih medija na korisnike. Veliki ljubitelj blogova kao vrela informacija, zanimljivih priča i jedinstvenih misli.