KARTA

Reintal, Bretclav, Hodonin, Kyov, Strilky.
Jednom kada se prođe Wien ovim se putem najbrže stigne u Mahaprabhudip ashram u Češkoj.
Dok su nam djeca bila manja nije bilo gps-a i ja bih nakon starog plašta Beča udario cestom ravno za Brno, potom bih već vozeći po južnom dijelu grada skrenuo desno na Uherske Hradište, zatim odvajanje Slavkov u Brna i kroz još dosta sela do ashrama u selo Strilky.
Duži put bio je sigurniji za obitelj s malom djecom.
Prije roditeljstva smo u Češku ulazili na Mikulov, potom mimo autoceste vijugavo gore prateći putnu kartu na kojoj je netko od jogijskih prijatelja ucrtao rutu.
Znalo se dogoditi da su radovi na cesti te bi se sve odužilo. Drugi se put nisam sjećao što je bilo kad sam promašio a što kad je išlo po planu.
Iako spadam u one koji od 15 godine ilegalno voze auto nisam jednako talentiran zapamtiti cestu.
Oslanjajući se na sasvim druge dijelove mozga pamtim misli i kontinente osjećaja umjesto da stvaram mapu puta.
Osim toga Česi, osobito po malim selima, imaju nešto drukčiju logiku signalizacije prometa. Tamo se oznaka za skretanje poklapa s mjestom skretanja a da nije bilo prethodne najave. Vidiš oznaku i to je trenutak kad moraš skrenuti. Ili je naprosto nema, kao da se skretanje podrazumijevalo.
Obzirom da smo puno stajali put bi trajao i po 14 sati.
Austrijanci na 80 km i potom opet na 5 km prije Beča imaju stajališta Oldtimer.
Djeci se vrhunac putovanja činilo stati dole pred toalet gdje je netko s puno pažnje za ljudsku mjeru života postavio stablo koje govori kao Enti u Gospodaru prstenova. Jedan mehanizam pokreće pernate sove, patke, grane i oči živopisnog stabla udahnute duše koje na njemačkom jeziku priča uz glazbu. Svi se likovi pomiču u dva osnovna pokreta.
Još je tamo. To stablo.
U dvorištu ima i drveni konj nalik trojanskom u kojeg se ulazi ljestvama, zatim slack line s pogledom na planine, tu je ispred i zastrašujuća lutka tipa koji sere u drvenom toaletu.
Kad se uz škripu otvore vrata izbe on hračne i pljune (razumije se, vodu) tko god stajao ispred njegovih hlača s tregerima na drvenoj školjki.
Inače dolje, uz stubište, uokvirene su fotografije ljudi od prije stotinjak godina. Jednostavni seljaci koji poziraju pridošlom fotografu onog doba.
Kako li su samo imali snažnu posturu tijela i karakterno čvrsto formirana lica.
Što su moje kćeri bile veće vrijeme puta se smanjivalo međutim nikad nisam stigao za manje od 10 sati.
Kad nakon 800 km vožnje od Pule čovjek na 20 km od sela Strilky vidi jumbo plakat za pizzeriju Tilak sretno pojuri kroz to malo koliko treba do cilja.
Jedna je uska cesta kroz drvored jabuka i sjećam se da smo u autu veselo ciktali kao da se pred ashram spuštamo toboganom.

BERGE ISTRA

Ovaj put sam stigao za manje od osam i pol sati. Nešto je pilotski u vozaču kad ga se pusti da ide u svom ritmu, kad ga žena ne kori zbog vožnje i kad nema otpora u sebi.
Osim toga Ivo mi je za rođendan tik pred put poklonio CD s glazbom iz dokumentarnog filma Berge Istra.
Počinje prštanjem glasa Jovanke Broz koja brod iz Uljanika pušta u more. Soundtrack u sebi ujedinjuje poetiku radničko gradske sjete Pule. Preslušao sam ga barem deset puta tijekom vožnje i nije mi dosadilo slušati opet. Mislio sam kako mala barka našeg auta neće potonuti u oceanu samsare.
Cure su sad veće. Razumiju putovanje i njegovu dinamiku. Sve je išlo skladno bez eksplozija komora i utopljenika.
I dalje se vesele stablu kojeg okrzu pogledom na pola minute poslije toaleta. Smiju se seronji u dvorištu. Spuste se slack lineom nekoliko puta. Ali brzo idemo dalje.
Uz gps i trasu preko Reintala stigli smo u ashram prestižući sve živo po putu. Vidim Mazda polako postaje jedan od najstarijih auta na cesti i skoro da mi je neugodno s naljepnicom “Beba u autu” prolaziti sav onaj uglađeni lim ispred sebe.
Nadam se da mi neće stići slovensko, austrijsko, ili češke prometne kazne na kućnu adresu u Pulu dok ovo pišem.

TILAK PIZZERIJA

Pizzerija je preko puta ashrama. Ne znam što je tamo bilo nekoć, ali sad je ta prostrana kuća uz cestu koja je u prošlosti očito pripadala bogatijim ljudima vegetarijansko konačište.
Cijeli je posjed kupila obitelj koja se bavi jogom i kroz godine su ga pretvorili u Tilak.
Velik izbor pizza, i druge hrane, kolača, kave, razna pića i sladoled čine sjajnu ponudu za one okrenute vegetarijanstvu.
Tijekom jogijskih seminara tu se miješaju pomalo čudni ljudi koji između joga programa u ashramu skoknu preko ceste na kavu ili pizzu s takozvanim normalnim ljudima iz svijeta koji ipak ne traže meso, alkohol i dim cigareta.
Riječ “tilak” označava markaciju bojom na čelu koju jogiji koriste od davnina.
Vezana je uz kompleksne mehanizme i tvorbu ljudskog tijela gdje je jedno od brojnih čvorišta (u ovom slučaju na čelu) nazvano Agja chakra.
Agja znači naredba, chakra označava kotač, vrtnju, krug.
Tilak markacija pomaže usredotočiti pažnju na centar koji ljudsko tijelo koristi pri donošenju jasnih odluka, misli, razlučivanja, intuicije pa i vizija.
Da se vratim pizzi. Zbilja im je izvrsna.
U novije vrijeme ti su isti ljudi u krugu samog ashrama otvorili malu cafeteriju gdje se navečer uz otvorenu vatru nakon svih programa sudionici seminara druže ili tek saberu dan za sebe dok guru sjedi uz otvorenu vatru kao što gurui čine od kad je vatre i svijeta.
Po običaju do kasno u noć slušajući ljudske probleme on daje savjet, blagoslov i olakšanje briga svakom pristupajući s punom pažnjom individualno. Davajući često istovremeno uputstva telefonom na sve strane svijeta miješa jezike pojašnjavajući smjer koji valja uzeti oko nekog pitanja gdje je već u tom trenutku potrebno.
Nikada ne žuri i ta me neizreciva opuštenost usred rada tisuće stvari u sekundi uvijek iznova osupne.

MAHAPRABHUDIP ASHRAM

Dvorac iz 16.stoljeća sada je ashram.
Mjesto gdje smo dobrodošli učiniti nešto za sebe i druge. Daleko je to od običnog izleta jer fascinantni ashramski duhovni mehanizam počinje djelovati već kad čovjek krene na put. Na koncu boravka mnoge stvari postanu jasnije, um je miran i prožet zadovoljstvom a tijelo bolje funkcionira u svakom smislu.

Dvorac se nadograđivao kako je koji aristokratski vlasnik došao u njegov posjed.
Stanoviti Amand Antonin početkom je 17.stoljeća uz pomoć arhitekta (Josef Cyrani) i skulptora (Gottfried Fritsche) dvorac i pripadajući mu park zavio u baroknu raskoš.
Taj je aristokrat bio je poznat kao ljubitelj umjetnosti, znanosti i zadnji od svoje loze Petrvald.
Jogijska drevna znanost kroz svoje je vrijeme sazdano od mnogih majstora mudraca (rishi) između ostalih došla do saznanja što se i zašto s dušom događa nakon smrti tijela. Ukratko sve je sažeto u jednoj riječi danas naširoko poznatoj. Reinkarnacija.
8,400,000 je živućih vrsta na planeti i duše u skladu s prožimajućim zakonom karme nalaze privremeno umesovljenje ne bi li doučile svoj studij evolucije svijesti.
Krajem 20.stoljeća jedan je od jogija takvog snažnog kova, sposoban vidjeti dimenzije neuhvatljive običnom sviješću ili kakvim suvremenim instrumentom posjetio dvorac došavši iz Indije. Prisutnima je odjednom otkrio kako je sadašnji autor sustava joge unutar čije je organizacije stari napušteni dvorac i kupljen, nekada davno bio aristokrat koji je vladao ovim krajem.
Nije rekao njegovo ime, ali ja volim misliti kako je aristokrat kojeg je vidio u svojoj meditaciji sposobnoj premostiti jaz prostor vremena upravo spomenuti Amand Antonin od loze Petrvald.

VIC

Turist pita vlasnika dvorca:
“A ima li ovdje duhova?”
“Svašta”, odgovori vlasnik.
“U 500 godina koliko živim ovdje nitko mi nije postavio smiješnije pitanje.”

Oni iz joge koji su prije više od 30 godina došli u napušteni dvorac ne bi li počeli dugi put njegove transformacije u ashram tvrdili su kako noću čuju neobjašnjive zvukove baš kao i razgovor nepoznatih entiteta koje ne vide, ali ih čuju.
Uistinu zastrašujuće i valjalo je imati puno povjerenje u božansku protekciju ne bi li ostali pribrani. Pitali su učitelja što da učine a on ih je savjetovao da posvuda postave fotografije velikih jogija čije fotografije prenose dio njihove snage.
Od toga je bilo nešto bolje, ali sve je prestalo tek kad je jogi osobno stigao u dvorac.
Rečeno je da su takvi učitelji sposobni vidjeti duše u različitim nivoima njihovog postojanja.
A s obzirom da im je misija pokretati ih prema svjetlu on je pomaknuo one zapele u dvorcu oslobodivši ih takve forme postojanja.
No zašto su duše zapele?
Nažalost u mračnom dijelu svoje povijesti dvorac je služio i kao tamnica. Mučeni ljudi nevidljivim su sponama vezani i nakon smrti u procijepu dva svijeta.
Zapeli su sve dok ih nije oslobodila slobodna duša sposobna djelovati na one što obično nazivamo duhovi.
Sada se posvuda osjeća samo mir koji stanuje u ogromnom drveću u parku. Ako uopće još ima kojeg duha on se odmara na stablu.

5 PROGRAMA

Iako je program u ashramu složen po istom principu opet svaka je godina potpuno drukčija. Zapravo svaki je tjedan unutar jednog ljeta potpuno drukčiji. Svaki je njegov dan posebno zaokružena cjelina. I svaki posjetioc svoju osobnu cjelinu zaokruženu dobije kao dar za svoje korake prema Bogu.
Neovisno od toga je li ashram posjetio na jedan dan ili je ostao cijelo ljeto neće otići kakav je stigao.
Djeca, mladi, odrasli i stari. Svi su dio istog mehanizma koji ih prima i transformira. Ako postoji mjesto u ljudskom svijetu za koje možeš biti siguran da si u tom trenutku na pravom mjestu onda je to ashram.
Dan počinje molitvom nakon koje slijede vježbe ili dobrovoljni rad, primjerice u kuhinji ili vrtu.
Vježbe su raspoređene tako da svatko prije dolaska odredi koju razinu programa želi pohađati. Od osnovnog A programa uz njegove blagodati za tijelo um i dušu putem asana, pranayame, meditacije i relaksacije do naprednih tehnika joge unutar krija anusthana gdje se svakog dana satima sjedi radeći tehnike u meditativnom položaju.
Tu je i dječji program prilagođen različitim uzrastima. Djeca iz cijelog svijeta upoznaju se, druže, vježbaju, igraju, rade predstave, pjevaju. Nitko nije prisiljen na ništa. Svatko može doći unutar ritma zajednice naći svoj prostor ne bi li radio po svom osjećaju u skladu s razumijevanjem samoga sebe.
Nakon prvih jutarnjih disciplina svi se okupljaju za doručak. O kakvi su to lijepi zajednički obroci gdje se hrana radosno kuha, dijeli i jede.
Iza doručka nastavljaju se različite aktivnosti, vježbe, rad, ili šetnja bez određenog plana.
Opažanje unutarnjih psihičkih obrazaca čovjeku spontano dođe što god radio.
Jutarnji satsang prije ručka i pod vodstvom gurua nešto je što se ne propušta. Rečeno je kako su sveci različitih kultura uvijek u dodiru s istinom. Onom neukaljanom srži svemira koja se prenosi kroz prisustvo i riječ.
Satsang je društvo s istinom i zbilja se nikad ne zna u kojem će trenutku potaknuti ključne poluge unutarnjih funkcija (um, ego, intelekt i svijest) ne bi li postale sposobne proniknuti kroz zavjesu prolaznog materijalnog svijeta.
Za ručak mogu reći isto što i za doručak.
Hrana je radost za živa bića.
Prije nego se iz kuhinje iznese ponudi se na kuhinjskom oltaru prigodnim mantrama i koncentracijom. Tako priređena dijeli se drugima.
Poslije ručka slijedi kratki odmor do dva ili tri kad se svatko vraća svom programu koji traje do vremena za večeru iza koje je opet molitva i satsang.

MOLITVE

Dok mi je smisao ponavljanja mantri jasan oko molitve i nakon svih ovih godina nisam sebi posve razumljiv što radim s njom.
Jedna od najtežih aktivnosti meni je molitva. Mantra je riječ, formula, alat, man plus tra, oslobođenje uma od njegove vrtnje. Mahaprabuđi je rad s brojanicom, malom, usporedio sa zanimanjem krojača. On, krojač, odijelo šije dok mu misli lutaju. Naposljetku ipak napravi odijelo. Tako i jogi ide zrnima ne bi li napravio svoje krugove ne obazirući se previše na svoje misli.
Ali molitva je drugo. Čovjek stoji, gleda i pjeva je.
Nije da molitvom trguje za neku uslugu božanske svijesti. Ponavlja određene motive, invokacije, ponavlja atribute svjetlih duša, a ako išta moli, to je protekcija i zaštita širokog spektra koja zapravo ništa osim prepuštanja ne podrazumijeva.
Molitva se međutim također pjeva svakodnevno i zbog balansiranja štetnih karmičkih posljedica koje čovjek često učini nehotično.
Primjerice ubijanje sitnih bića; u vodi, zraku ili zemlji, ono nehotično nasilje koje se tokom dana može dogoditi prema drugim stvorenjima često oku nevidljivim.

ČESI

Hrvat ne može razlikovati Čehe od Slovaka sudeći prema jeziku koji čuje da obje skupine pričaju. Još manje može znati tko je iz Praga a tko iz Brna. Hrvat vidi i čuje jedre ljude koji pričaju jezikom koji teče. Zemlja je to pjesnika, pisaca i glazbenika, humora i ponosa. Te su obitelji pune života i dovoljno je jedan objed provesti s njima za stolom da bi se naslutila silna dinamika međuljudskih odnosa koju prati melodija njihova jezika.
I gdje jedan otac Čeh može držati deset minutni govor svojoj obitelji poput kakva nastupa.
Ponekad iz očišta oporog balkana ovakva parada iritira, no čovjek ne može poreći cvrkutavost i toplinu unutar obitelji.
Iako prema strancu u pravilu dugo ostaju hladni.

CURE

Od naše je bračne rastave u trenutku dok ovo pišem prošlo tri godine. Ja sam se uhodao biti samac s kćerima na seminaru. Mali smo tim koji nađe ritam kojeg se držimo.
Nema tu obiteljske dinamike, ali nema ni usklađivanja. Situacija je jasna. Kako si napravimo tako će nam biti. Kćeri to prime sretno usprkos mojim posrtanjima iz kojih se brzo izvučem kao kotač zapeo u blatu. Zauzvrat pomognu mi rado oko svega.
Što su veće više su samostalnije, puno pričamo, šalimo se, vesele nas male stvari poput šatora usred voćnjaka u kojem se dobro spava.
Ne mogu reći da je sa mnom ugodno. Slabo osjećajan a silno osjetilan svaku situaciju živim da bi joj nakraju iznio sud obojan raznim utjecajima. Ponekad je posve nerealan, romansiran, nerijetko dramatiziran.
Koliko takva osoba djeluje pozitivno na razvoj djece ne znam. Zasigurno će imati uvid u crni humor. Zapažat će svijet spremne opisati njegovu cjelovitost ne izostavljajući ni jedan detalj. Hoće li im to pomoći da jednog dana jedu, smiju se, vesele se opušteno objedu poput Čeha ili Slovaka da bi unutar svoje buduće obitelji i sa svojom djecom proživjele sretno dane?
Ne znam ni to. Ipak nije bilo dana da mi netko na seminaru nije prišao imajući potrebu reći:
“Baš su ti super cure.”
Zateknu me pitanja kad se vratim. Dolaze od mojih prijatelja u svijetu: “A djeca, kako je njima sve to?” pitaju obzirno ako čuju gdje smo bili.
Ciljajući na određeno nametanje roditeljskog svjetonazora ne kriju svoje sumnje u kakvu sektu.
Što im mogu reći više o svemu nego sam napisao ovdje.
Kad bi samo mogli znati koliko je život vrijedan življenja na mjestu gdje se prožive ovakvi dani.

TENIS

Sasvim smješten uz padinu ispod dvorca a okružen ogromnim stablima teniski je teren.
Ostao od prijašnjih aristokrata vlasnika služi za neke od jogijskih programa.
Interesantno kako prostor ostavi zapis;
Do te mjere da sam na njemu u oblačni dan kišobranom simulirao teniske udarce upućujući zamišljenu lopticu preko nevidljive mreže prema crno bijelim prilikama ljudi odjevenih u odjeću za rekreaciju iz 19. stoljeća.
Nije neobično da se unutar velikih duhovnih zajednica ponekad nađu i one koji su nažalost izgubili mentalno zdravlje.
Dođu privučeni svjetlom, prihvaćeni provode vrijeme u ashramu.
Drago mi je što me nitko nije zamjetio tijekom “teniske igre” ne bi li suosjećajno produžio dalje.
Od drugih aktivnosti koje s curama između programa igram tu su karte remi. Što je i sasvim preporučljivo sjesti u položaj na petama nakon obroka. Tako se stimulira probavna vatra i usklađuju psihotjelesne funkcije.
Na livadi bacamo frizbi koji leti kroz zrak u maniri sudarshan cakre. Zatim vijača, borilačke vještine, vrtnja štapa, žongliranje ili ljenčarenje u hladu.
S obzirom da sam u ashramu probao sve uloge; od discipliniranog sadake u šutnji, karma joge, joga asistenta, zatim instruktora, rekreativca na osnovnom programu, i roditelja kategorije – parent, mogu potvrditi da je učinak na odlasku iz ashrama isti.
Sve se u čovjeku poboljša, pročisti i obnovi. Bez obzira u kojem se poglavlju spominje njegovo ime.

ŽENE

Razumije se, nisam postao redovnik. Doduše nakon braka više puta jesam pokušao s celibatom, međutim nisam uspio biti miran. Prema riječima supruge Mahatme Ghandija pokušao je i on. Dva puta se spleo a potom se zakleo. Valjalo je ići silom kako bi se ispunila misija dana s nebesa.
Moguće malim dušama koje nisu inkarnacija drevnog kralja Ajajpala on, celibat, treba doći prirodno.
Kao što voćka otpadne sa stabla. Sve ostalo vodi u slučaj.
Ashram, razumije se, nikako ne bi trebao biti mjesto traženja partnera. Međutim sila kundalini kolebljiva je snaga. Također dugo ostaje mlada  poput zmije gipko okrećući smjer kretnji.
Dok ne sklizne u rupu samospoznaje tažit će na više mjesta svoju glad. Od duhovnog do profanog tri i pol su omotaja zmijskog tijela oko grane Shivalingama.
Nađe li se više stotina ljudi raznih dobi i spola na jednom mjestu pa bilo to i sveto tlo teško je zamisliti da im neće razne misli proći tijelom.
Osobito u ashramu koji u jednom dijelu svojih mehanizama ističe sve kvalitete u čovjeku. Koje god boje one bile izaći će na vidjelo.
Ulje pliva na vodi.
Ne mogu reći da je ovo puno okupiralo moj um. Ne mogu reći ni da me nije dotaklo.
Interesantno. S obzirom da se radi o populaciji okrenutoj prirodnom načinu života mnoge žene ne farbaju kosu puštajući bijelu boju mudrosti na glavi. Ponekad se u prolazu dogodilo da me neka od njih možda na sekundu ili dvje duže do što bi bilo pristojno zagleda u oči. Čudio bih se. I naravno zagledao se jednako s druge strane mreže.
Pa što me ova gotovo skroz bijela žena tako pohotljivo gleda?
A kad tamo, to je moja školska generacija uvijek željna nježnosti.
Kod mladeži u ashramu sve je to prirodnije.
Puno je mogućnosti mladih života.
I nema ništa loše da se upoznaju s vršnjacima dijeleći mnoge sličnosti koje teško mogu naći vani.
Treba za kraj ovih zapisa (i ja se iskreno nadam da nisam oskvrnuo što) reći kako se u ashramu sreću ljudi čiji fokus se uspio odmaknuti od ljudskih kovrtljaja prema božanskom spokoju. Nisu to nužno vidljive persone u prvom redu do oltara već oni koje jedva da vidiš.
Ali kad ih primjetiš postaju nepresušna motivacija tvog duhovnog razvoja. Nije da oni nešto posebno kažu ili čine. Nenasilnost njihova bivanja promijenit će makar za trenutak i um sklon beščutnosti. Okružuje ih neobična hrabrost, blagost i duhovna snaga.
Doima se da sve mogu i ničeg se ne boje.
Meni se bar, uz njih čini, kako sve ima smisla.

[Galerija]

Robert Božac