PLAVI VLAK Titov vlak ili Vlak mira u prometu od 1947. do 1980. godine

Prvim vlakom koji je prošao istarskom prugom stigao je u Pulu car austrijske carevine, Franjo Josip I. Bilo je to na dan carevog rođendana 18.08.1876. godine.
Od tada pa do danas mnogi su vlakovi prolazili ovom prugom. Od onih romantičnih garnitura s drvenim klupama u vagonima i radijatorima za grijanje na paru koja je dolazila iz parne lokomotive, do najmodernijih dizel motornih vlakova s klima uređajima, razglasom i vrlo komotnim i udobnim sjedištima, pa i vagonima za spavanje.
Svakako među svim tim vlakovima koji su prevozili najrazličitije ljude posebno mjesto zauzima Titov Plavi vlak koji je ovom prugom prošao mnogo puta.

Plavi vlak je bio omiljeno prijevozno sredstvo Predsjednika bivše SFRJ, Maršala Josipa Broza Tita. Ovim vlakom nije putovao samo Predsjednik tadašnje Jugoslavije i članovi najvišeg državnog vodstva, nego i brojni najveći svjetski velikani, carevi, kraljevi, predsjednici, premjeri i razne druge svjetski poznate ličnosti.
Za razliku od ostalih putničkih vagona koji su u to vrijeme bili uglavnom maslinasto zelene boje, lokomotive i vagoni ovog vlaka bili su karakteristične modro plave boje. Zbog toga je dobio ime Plavi vlak, a popularno je još i nazivan «Vlak mira». Na lokomotivama i na bočnim stranama vagona Plavog vlaka isticao se reljefni državni grb.

Za potrebe mnogobrojnih putovanja Josipa Broza Tita, prva garnitura Plavog vlaka izgrađena je još 1947. godine. Tadašnju garnituru vukla je parna lokomotiva JŽ 11 izgrađena u tvornici Mavag u Budimpešti. Vagoni koji su sačinjavali garnituru vlaka građeni su u Goši u Smederevskoj Palanci i u tvornici «Boris Kidrič» u Mariboru.
U godinama neposredno nakon toga nabavljene su nove dizel lokomotive. Te lokomotive koje su nosile ime «Sutjeska», «Kozara», «Neretva» i «Drina» proizvedene su u Njemačkoj 1957. godine specijalno za Plavi vlak. To su bile dizel lokomotive serije JŽ 761 V 300 s hidrauličnim prijenosnikom snage na pogonske osovine, što je tada bio vrhunac tehnike i bile su jedinstvene u cijelom svijetu. To su bile ujedno i prve dizel lokomotive koje su vozile na istarskoj pruzi. Godine 1978. za potrebe vuče Plavog vlaka nabavljena je i dizel-električna lokomotiva JŽ 666 izrađena u General Motorsu u SAD.

Definitivno kompletiranje garniture Plavog vlaka završeno je 1959. godine s isključivom namjenom za potrebe doživotnog predsjednika Tita koji ga je koristio za putovanja i prijeme visokih svjetskih državnika i državnih delegacija. Za svaku vožnju garnitura vlaka se je posebno sastavljala, zavisno od relacije i namjene putovanja, strukture putnika u vlaku i slično.
Osnovna garnitura i lokomotive Plavog vlaka i danas postoje i čuvaju se u Depou Topčider (Beograd), loše održavano i prepušteno zubu vremena. Vrlo je upitno zbog čega nije pod zaštitom države, već o njemu brinu željezničari Srbije bez dovoljno materijalnih sredstava. Sigurno je glavni razlog raspad države Jugoslavije i vjerojatno neriješena pitanja oko nadležnosti. Bez obzira na sve još je moguće vidjeti ovaj nekadašnji ponos Jugoslavije koje je još uvijek u solidnom stanju.

Glavnu kompoziciju vlaka sačinjavali su: predsjednikov apartmanski salon, svečani konferencijski salon, vagon-restoran, centralna kuhinja, apartmanski salon za goste, vagoni sa sjedištima i vagoni za spavanje te energetski vagon. Ukupno je Plavi vlak imao na raspolaganju 18 vagona i to običnih sa sjedalima, spavaćih, restorana, salona za sastanke, te vagona za prijevoz automobila i ostalih vozila.

Predsjednikov apartmanski salon ujedno je predstavljao Titov radni kabinet. Nakon ulaznog hodnika ulazilo se u mali salon dobrodošlice koji je obložen najkvalitetnijim drvenim oblogama, s dvije fotelje, manjim stolčićem i velikim Grunding radio aparatom. U nastavku je Titov radni kabinet, ukrašen rezbarijama iz ružinog drveta, s jednom slikom na zidu i radnim stolom s telefonom i stolnom lampom. Telefon na Titovom radnom stolu je u stvari preteča današnjih mobilnih telefona.
Naime putem tog telefona on je u svakom trenutku mogao stupiti u vezu s Vladom, Vojnom komandom i ostalim državnim institucijama. Telefon je postavila specijalna služba JNA koji su tada bili među najjačim stručnjacima na svijetu, a radio je na osnovi posebnih radio valova.

Prva spavaća soba nakon Titovog radnog kabineta je soba predsjednika. Soba je jednokrevetna i tu se nalazi još samo ormarić i stolčić. Iako naočigled vrlo jednostavna ta soba sigurno krije mnoge velike tajne. Iz te sobe ulazi se u zajedničko bogato opremljeno kupatilo, koje je s druge strane povezano s Jovankinom sobom koja je također jednokrevetna i namještena na isti način.
Odmah do kabineta nalazi se prostor u kojem se uglavnom kretalo Titovo osobno osiguranje u kojem su bili samo najkvalitetniji i najpouzdaniji časnici JNA.

Konferencijski salon je bio namijenjen za održavanje sastanaka. Unutrašnjost tog vagona čini jednu cjelinu, koja je također obložena najfinijim drvenim elementima i bogatim ukrasima. Kroz cijeli vagon proteže se dugački stol s dvadeset crvenih stolica s utisnutim grbom SFRJ. Na stolici u sredini tog salona sjedio je samo Josip Broz. U tom vrlo uređenom ambijentu održani su mnogi važni sastanci i na tim stolicama sjedile su najveće svjetske ličnosti. Tu se u nastavku nalazi još desetak foteljskih mjesta s malim stolićima, poput kućnog dnevnog boravka.
Međutim nije to bila jedina funkcija tog vagona. On se vrlo jednostavno pretvarao u kino dvoranu. Nakon obavljenih brojnih obaveza Tito je tu često sa svojim najbližim suradnicima gledao razne filmove.

Energetski vagon predstavlja jednu manju pokretnu električnu centralu. Agregati ovdje instalirani proizvode struju potrebnu za cjelokupnu garnituru, a isto tako preko dizel agregata bilo je riješeno i grijanje vlaka. Ovaj vagon je tehnički najzahtjevniji dio kompozicije, a kada je maksimalno opterećen i spreman za putovanje težio je oko 70 tona.

Vagon restoran čini trpezarija s 28 mjesta, salon s 8 mjesta, bar i kuhinju. U kuhinji se nalazi dvadesetak frižidera za razne vrste namirnica, a kapacitet kuhinje je da može pripremiti 300 obroka odjednom.

Unutrašnjost ostalih vagona iz sastava Plavog vlaka također je uglavnom obložena drvenim oblogama. Prevladava mahagoni, kruška i orah. Na podovima su bogati vuneni tepisi a pojedini dijelovi su dodatno dekorirani plišanom tkaninom i svilom.

Za potrebe državnog vrha postojali su i Salonski vagoni, koji su se prevozili u sastavu redovitih brzih vlakova i to uglavnom na relaciji Beograd-Pula (Brioni) i obratno.
To su u stvari bila luksuzna spavaća kola s ukupno pet dubl i jednom singl kabinom, što čini ukupno 11 ležajeva, salonom za boravak, kuhinjom i kupatilom.

Vagoni za prijevoz automobila su novijeg datuma napravljeni su 1974. godine. Na tim vagonima nalazi se mehanička radiona, praonica za automobile, te dva kreveta na kojima je spavalo osoblje zaduženo za rad na predsjedničkim automobilima. Ti vagoni su se uvrštavali u sastav vlaka kada je bilo potrebno prebacivanje predsjedničkih automobila iz jednog mjesta u drugo.

Nešto kasnije u Goši Smederevska Palanka proizvedeni su i vagoni za predstavnike svih Republika i Autonomnih pokrajina u koje su bile u sastavu SFRJ. Postoji i jedan vagon koji je pripadao vojsci i jedan koji je pripadao direktoru Jugoslavenskih željeznica. Ti vagoni uključivali su se u promet prema konkretnim potrebama. Nakon raspada Jugoslavije republički i pokrajinski vagoni su vraćeni novonastalim državama, dok je osnovna garnitura Plavog vlaka, ostala u depou Topčider u Srbiji.

Sve vozne osobine ovog vlaka bile su u rangu najvećih tehničkih dostignuća tog vremena. Najveća dopuštena brzina vlaka bila je čak 140 km/sat, iako zbog dozvoljene brzine na pruzi, nikada nije vozio brzinom većom od 100 km/sat. Za zaustavljanje bile su ugrađene duple kočnice u vidu diskova iza kotača i klasične kočione papuče koje koče prianjanjem na rubove željeznih kotača.

O sigurnosti Tita u Plavom vlaku brinuo je čitav vod najbolje obučenih specijalaca – časnika JNA. Materijal kojim je obložen vagon u kojem se nalazio predsjednički apartman, kao i konferencijski salon bio je specijalne izrade.
Pored specijalnog lima u međuprostoru između vanjskog oklopa i unutarnjeg tapecirunga, nalazila se specijalna metalna piljevina koja je bila dovoljno jaka da zaustavi i najveće kalibre municije i gelera toga doba. Vlak je imao brojnu pratnju u kojoj su uglavnom bile vojne osobe, ali je bilo i civila.

Plavi vlak «Vlak mira» jedan je od najznačajnijih vlakova na svijetu. Njime je ukupno putovalo 60 svjetskih državnika i više drugih svjetski poznatih ličnost. Na ista vrata u Plavi vlak su ulazili kraljica Velike Britanije Elizabeta II, car Etiopije Haile Selasije, premijerka Indije Indira Gandi, generalni sekretar CKKP SSSR-a Leonid Brežnjev, rumunjski predsjednik Nikolae čaušesku, libijski lider Moamer el Gadafi, grčki kralj Pavle, posljednji princ Irana Reza Pahlavi, i mnogi drugi.

Vožnja Plavog vlaka odvijala se po posebnim propisima. Prometovanje tog vlaka bilo je regulirano posebnim Pravilnikom broj 7. Taj pravilnik, kao i sav pisani materijal o vožnji tog vlaka smatrao strogo povjerljivim. Pravilnik je čuvan u blagajni kod šefova kolodvora, dok su svi pisani materijali nakon završetka vožnje vlaka, komisijski spaljivani. Zbog toga o vožnjama tog vlaka nema puno podataka. Postojale su dvije vrste osiguranja za vožnju Plavog vlaka i to osiguranje pod A i osiguranje pod B.
U željezničkoj terminologiji ti vlakovi su imali oznaku SV (specijalni vlak) i u obije vrste osiguranja imali su prednost pred svim ostalim vlakovima. Dapače kod osiguranja pod A svi ostali vlakovi su morali biti zaustavljeni na neko vrijeme prije dolaska Specijalnog vlaka što je bilo točno propisano Pravilnikom broj 7.

Također sve ostale pripreme za vožnju Specijalnog vlaka bile su vrlo temeljite. Željezničko osoblje koje je sudjelovalo u vožnji bilo je posebno odabrano, a prometno osoblje na svim bitnim kolodvorima je udvostručeno uz obavezno dežurstvo šefa kolodvora, bez obzira na vrijeme prolaska vlaka. Lokomotive i vagone pregledala je posebna komisija. Također pruga i sva pružna postrojenja bili su posebno pregledani. Za to su bili zaduženi šefovi pojedinih željezničkih jedinica, svaki u svojoj domeni odgovornosti. Obavijesti o vožnji Specijalnog vlaka dolazile su u pismenom obliku željezničkom poštom kao Strogo povjerljivo pismo. Svi sudionici u vožnji i osiguranju vožnje trebali su potpisati preuzimanje dužnosti i čuvanje tajne. Osobno sam deset godina sudjelovao u operativnom izvršenju prometa Specijalnog vlaka, dio kao prometnik vlakova, a dio kao šef kolodvora. To je bilo u vremenu između 1970. i 1980. godine, kada su vožnje Specijalnog vlaka na istarskoj pruzi bile dosta česte. Zbog toga su izvanredno pozivani u službu mnogi željeznički radnici i to uglavnom u vrlo ranim jutarnjim satima. Ne pamtim niti jedan slučaj da se je bilo tko protivio takvom pozivu, dapače svi koji su bili pozvani u službu bili su time počašćeni. Normalno za to su bili pravilno i plaćeni. Za vrijeme prolaza Specijalnog vlaka prometnici i šefovi kolodvora morali su imati bijele rukavice.

Duško Marušič Čiči fotografirao u Puli prije 50 godina

Specijalni vlak je obično vozio kao dva ili tri vlaka, odnosno u željezničkoj terminologiji to se nazivalo prvi, drugi i treći dio istog vlaka. Ti su vlakovi imali međusobnu radio vezu i vozili u razmaku od 10 minuta. Ostali vlakovi prometovali su u staničnom razmaku, to znači da između dvije stanice može biti samo jedan vlak.
To za vožnju Specijalnog vlaka nije važilo. Specijalni vlak je vozio u staničnom razmaku samo u slučaju posebno loših vremenskih prilika.
Prvi vlak je bio izvidnički, a Predsjednik Tito i njegovi gosti nalazili su se u drugom ili trećem dijelu. Zapravo se nikada nije znalo u kojem dijelu se nalazi Tito.
Postoje indicije da je čak istovremeno iz Beograda za Pulu vozio vlak i letio zrakoplov pa se tek na kraju znalo kako je Tito stigao u Pulu.

Za vrijeme vožnje Specijalnog vlaka posebno je pregledavana i čuvana pruga na čitavoj relaciji putovanja. Na svim putnim prijelazima dodatno su dežurali željeznički radnici, dok je otvorenu prugu na bitnim mjestima osiguravala policija i vojska. Obično je prije vožnje Specijalnog vlaka iz Pule polazio poseban vlak koji je vojsku i policiju razvozio po pruzi.

Unatoč velikim mjerama osiguranja i temeljitim pripremama za svaku vožnju dogodilo kroz 30-tak godina prometovanja ovog vlaka na istarskoj pruzi nekoliko posebnosti. Na samim počecima prometovanja još pedesetih godina prošlog stoljeća zbog prevelikog osovinskog pritiska lokomotive specijalnog vlaka nisu mogle prometovati na ovoj pruzi, te su vlak vukle parne lokomotive iz redovitog prometa. Za tu priliku uvijek su odabrane najbolje lokomotive i najbolji strojovođe i ložači, a vlak su uvijek vukle dvije lokomotive. Strojovođe koji su dobili to povjerenje bili su posebno počašćeni. Jedan od njih strojovođa Marijan Kos je ovako opisao svoje vožnje: Bila mi je velika čast, da su baš meni povjerili vožnju Titovog vlaka. Bio sam sretan a istovremeno svjestan odgovornosti. Ovaj zadatak smo obavljali s posebnim zanosom.
Dana 7. siječnja 1964. godine neposredno ispred Plavog vlaka, putnički vlak iz Pule je iskliznuo u tunelu Hum. Tito je tada putovao Plavim vlakom iz Pule na Brdo kod Kranja. Pored iskliznuća vlaka nisu radile ni telefonske veze, obzirom da je jaka bura polomila telefonske linije. Drezina koja je išla na mjesto nesreće naletjela je na iskliznuli vlak. Plavi vlak je zbog te izvanredne situacije stajao tri sata za što su mnogi odgovorni željeznički radnici bili sankcionirani. Kada su Tita pitali za komentar, navodno je odgovorio: «Barem sam se jednom pošteno naspavao».

U početnim godinama dok su Plavi vlak vukle parne lokomotive, vlak se zaustavljao 15 minuta u kolodvoru Cerovlje, radi opskrbe lokomotiva vodom i čišćenja pepela. Mnogi stanovnici Cerovlja, pa i udaljenijih mjesta, ako su saznali za vožnju Plavog vlaka dolazili su na kolodvor u nadi da će vidjeti Tita. Unatoč vrlo jakom osiguranju Tito je tom prilikom znao izaći iz vlaka i popričati s okupljenim ljudima, domaćicama i radnicima ciglane koja je odmah u blizini. Desilo se je jednom da se Titov mali pas izgubio među gomilom ljudi, a drugi puta je vlak već krenuo dok je Tito još razgovarao s ljudima. Kada je ušao u vlak upitao je pratnju: «Pa, koga vi, zaboga vozite ovim vlakom?»

Prilikom otvaranja željezničke pruge Prešnica – Kopar, 2. prosinca 1967., Tito je u Kopar stigao Plavim vlakom. To je jedina pruga u Istri koju je otvorio predsjednik države.
Osim što je Tito Plavim vlakom često putovao na Brione, isto tako je tim vlakom došao u posjete raznim istarskim mjestima, tvornicama, školama, gdje je održao mnoge vrlo zapažene govore u kojima je uvijek govorio o toleranciji bratstvu i jedinstvu, te hrabrio radne ljude i čestitao na ostvarenim radnim rezultatima. Na svim njegovim javnim istupima okupljalo se tisuće ljudi i nakon svakog njegovog govora među narodom je zavladalo oduševljenje i novi entuzijazam.

U Puli je Tito često boravio i prolazio prilikom odlaska na Brione. Tu su uvijek bili svečani dočeci Tita i njegovih čestih visokih gostiju iz čitavog svijeta. Tada je bio obustavljen rad u poduzećima i nastava u školama, pa su svi izlazili na ulice, mahali zastavicama i bacali cvijeće na cestu kuda je Tito prolazio.

Titov Plavi vlak «Vlak mira» obilježio je nekoliko desetljeća Titovih dolazaka na Brione, u Pulu i u Istru općenito. Tito je ovdje rado dolazio a tu na Brionima je utemeljen pokret nesvrstanih na poznatom sastanku Tito-Nehru-Naser, što je Titov najveći doprinos miru u svijetu, zbog čega je stekao i svjetsku slavu.

U posljednjim godinama njegovog života dolasci na Brione postali su rjeđi. Zbog zdravstvenih problema zadnje dane života Tito je proveo u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani, gdje je i umro 4. svibnja 1980. godine u 15,05 sati. Svijet je odmah obišla kratka vijest UMRO JE TITO. U zemlji su proglašeni sedmodnevni dani žalosti, a dan žalosti je proglašen još u 52 države svijeta.

U puna tri desetljeća Titov Plavi vlak prešao je ukupno 600.000 kilometara. Svoju posljednju službenu vožnju obavio je dana 5. svibnja 1980. godine i to na relaciji: Ljubljana – Beograd.. Na dugačkom stolu u Konferencijskom vagonu, gdje je Tito održao tolike važne sastanke, sada je u drvenom sanduku ležalo njegovo mrtvo tijelo.
Vlak je desetine tisuća građana Slovenije ispratilo iz Ljubljane prema Zagrebu u 8,30 sati.

U Zagrebu je drveni kovčeg s tijelom Predsjednika SFRJ i SKJ iznesen u 10,40 sati ispred zgrade glavnog željezničkog kolodvora , gdje ga je dočekalo stotine tisuća građana . Nakon tužne svečanosti u kojoj su se predstavnici SR Hrvatske oprostili od Josipa Broza Tita, vlak je u 11,12 sati nastavio put prema Beogradu.
Na cijelom tužnom putu posljednjeg putovanja Plavog vlaka, od Ljubljane do Beograda, između gradova gdje se vlak nije ni zaustavljao, na otvorenim poljima i livadama nijemo su stajale stotine tisuća ljudi, odajući počast Predsjedniku Titu na njegovom posljednjem putovanju.

U Slavonskom Brodu vlak je ispratilo oko 50.000, a u Vinkovcima oko 30.000 ljudi. U Sremskoj Mitrovici Plavi vlak je bio posut cvijećem i tisućama suznih očiju ispraćen za Beograd.
Plavi vlak s kovčegom Josipa Broza Tita stigao je u Beograd u 17,00 sati. Na ulicama je bilo stotine tisuća Beograđana, ali je vladala potpuna tišina. Uz zvuke posmrtne koračnice kovčeg je prevezen u zgradu Skupštine SFRJ.

Tri dana, danju i noću prolazile su neprekidno kolone ljudi kraj Titova odra. Bili su to ljudi iz čitave Jugoslavije, ali i čitavog svijeta.
Pogreb je otpočeo 8. svibnja 1980. u 12,00 sati ispred Skupštine SFRJ: Pogrebna povorka kretala se ulicama Beograda do grobnice u Užičkoj 15 gdje je pokopan po vlastitoj želji.
Tuga za drugom Titom zahvatila je cijeli svijet. Sahrani je prisustvovalo je 210 delegacija iz 127 zemalja koje su predstavljale 95% naroda čitavog svijeta.

«Samit čovječanstva» okupio se u Beogradu, odati počast posljednjem velikanu dvadesetog stoljeća, Josipu Brozu Titu.

Odlaskom Tita Plavi vlak završava svoja duga i bogata putovanja. Neki vagoni su završili u novonastalim republikama, dok se glavnina garniture i danas stoji u depou Topčider u blizini Beograda. Od 2004. godine JP Željeznice Srbije počelo je garnituru Plavog vlaka iznajmljivati za komercijalna putovanja, ali samo unutar Srbije. Vožnja se organizira za zainteresirane grupe prema posebnom ugovoru. Prava je šteta da ovaj mistični vlak, velikog povijesnog značaja i danas nema veću funkciju.

Izdvojena fotografija: Duško Marušič Čiči
Ostale fotografije: www.telegram.rs

Ivan Brajković

Razum može zamijeniti gotovo svaki stupanj obrazovanja,
ali obrazovanje ne može zamijeniti razum.