I kamatu našu svagdašnju daj nam danas
31/07/2015
Kako će nam opet ukrasti glasove
25/10/2015
Priča o Zvončici
« Ideš sa mnom, Zvonči?» upitala sam ju. Malo se premišljala i onda uskočila u auto. Povremeno mi poželi praviti društvo kad idem do obližnje trgovine. Tih par minuta dok se vozimo mrmlja onako sebi u bradu, kao malo gunđalo ali oči joj se sjaje dok me pogledava sa strane.
Zvončica je ušla u moj život prije četiri godine. Kad vratim film unatrag bilo je svega: straha, sreće, ljubavi, povjerenja, nježnosti, borbe…
Sve te emocije osjetila sam uz jedno malo biće od svega 3 kilograma, uz jednu malu mačku.
A početak nije obećavao.
Zvončicu je netko hrabar «iscipelario» na ulici. Kad sam ju vidjela ličila je na sve drugo ali ne na mače. Njeno tijelo je bilo jako čudno, izgledala je kao hrpa kostiju ali pogrešno raspoređenih. Zadnja desna noga je bila savinuta kao kod bogomoljke. U području zdjelice bila je velika kvrga a lijeva strana abdomena bila je jako napuhnuta. Kao da to nije bilo dovoljno, oči i nos su joj bili slijepljeni od gnoja, uši pune parazita, iz nje su skakale buhe i bila je strašno mršava. Međutim tu nije bio kraj. Zvončica nije mogla kontrolirati ni veliku ni malu nuždu. Veterinarska obrada i rtg su pokazali da joj je zdjelica smrskana u desetke komadića a neurološka obrada je pokazala da nema osjeta u repu te je i urin curio iz nje nekontrolirano.
Bila je tako sitna ali se derala iz petnih žila jer je glad bila jača. Mislila sam da će joj svaki pokret biti bolan, primila sam ju jako pažljivo ali ničime nije pokazivala da ju nešto boli ili da pati. Jela je i u isto vrijeme prela. Moram priznati da me fascinirala. Prosječan čovjek bi sa ovakvim povredama ako ne jaukao onda barem stenjao a raspoloženje bi mu bilo ravno nuli. Ova malena je došepala do mene i počela se maziti.
Imala sam izbor, nalaznici reći da joj na žalost ne mogu pomoći niti preuzeti malu i tako sebe poštedjeti muke i brige ili se opet po ne znam koji put upustiti u spašavanje beznadežnih slučajeva. Naravno, izabrala sam ovo drugo. Slaba sam na bolesne, jadne, napuštene. Što jadniji i bolesniji ja prije pokleknem. Nikad me nisu oduševljavale prekrasne ruske mačke ili dugodlake perzijske. Za njih sam uvijek znala da će naći svoj dom jer su lijepe a ljudima je danas prilikom udomljavanja najvažnija ljepota. Uvijek sam uzimala one koje nitko nije htio.
Zvončica tada još to nije znala ali svoj dom je pronašla prvog trenutka kad sam ju ugledala.
Borba za njeno zdravlje počela je tog dana. Od simptomatske terapije, strogog mirovanja, svakodnevnih pranja, kapi, injekcija, antiparazitika, do potpunog oporavka nogice, zdjelice koja je zarasla ali i posljedične inkontinencije koja će uvijek biti prisutna te čestih upala mokraćnog mjehura.
Bilo je komentara u stilu:
« Riješi je se»
« Pa to je samo mačka, gledaj na što liči, nema se smisla mučiti s time»
« Nema njoj pomoći, bit će invalid cijeli život» i tako redom.
Nisam se obazirala na njih. Tko si uopće može dati za pravo da odlučuje kad će prestati nečiji život?
Uostalom, nekad se može činiti da nema šanse za neku mačku ili psa ali onda život pokaže da ipak ima, da se i najteži slučajevi ipak oporave.
Da li je vrijedila svaka minuta naše borbe? Naravno!
Moram priznati, nekad sam samu sebe pitala što mi je to trebalo. To bi obično bilo kad bih se osjetila strašno umornom i iscrpljenom, kad mi je bilo dosta i domestosa i ariela i moča jer vam oni postanu najbolji prijatelji kad imate inkontinentnu mačku. O pelenama- podlošcima i raznim podmetačima da niti ne pričam. Ali nikad nisam odustala. Kako odustati od bića koje ima samo tebe i nikog drugog na ovom svijetu?
Ta mala mačka je toliko surađivala u svom oporavku, strpljivo kao rijetko tko, potpuno mi vjerujući. Bila je pravi borac, cijelo vrijeme mi dokazujući da je odluka da se borim za nju bila jedina ispravna.
Ona se veseli svakom novom danu i u tim pametnim očima vidite pitanja: Što će mi današnji dan donijeti? Hoće li biti lud i zabavan kao jučer? Na koje drvo ću se danas popeti? Kojeg leptira ću pokušati uhvatiti? Kojoj maci ću opaliti šamar?
Zvončica živi život punim plućima kao da zna da ga je skoro izgubila.
Naučila sam puno uz nju, shvatila sam da i kad mi se čini da ne mogu više ipak mogu, da sam strpljivija osoba nego li sam mislila da jesam, da mogu rušiti granice, i svoje i tuđe.
Naučila sam i da svojim postupcima mogu utjecati na druge ljude da promijene mišljenje, da shvate da je invalidnost samo u njihovim očima i da je svaki život vrijedan pa tako i život ptičice, mačke ili psa.
I možda ono najvažnije, naučila sam vjerovati i kad nitko drugi ne vjeruje.
Upravo ta vjera pomogla mi je kod naše zadnje borbe. Naime, uslijed poremećaja inervacije nakon tri godine kod Zvone su nastupili začepi koji su na početku rješavani klistiranjem ali kako su postajali sve učestaliji bilo je potrebno učiniti dodatnu dijagnostiku. Niti jedna veterinarska ustanova u Hrvatskoj nema CT uređaj i trebale smo krenuti u Sloveniju. Na početku mi se to činilo teško izvedivim ali kad se pozitivne misli spoje i kad se pojavi još ljudi koji vjeruju sve je moguće. Upravo zahvaljujući Zvončici upoznala sam prekrasne ljude koji su nam pomogli kad nam je bilo najteže. Tim ljudima je život male, obične mačke bio dovoljno važan da se angažiraju.
Melita je našla prijevoz u Sloveniju, njen optimizam mi je puno značio, Ivica nas je vozio čak dva puta ( hvala ti što si nas trpio i što si mijaukao s nama u tunelima), Sandra, Dean, Ingrid, Elica, Jadranka,Tajana, Iva, Anika, Željka i Snježana su nas cijelo vrijeme zvali, slali SMS-ove podrške i bili nam potpora.
Zvončici je postavljena dijagnoza megakolon, izvršena je enterotomija i resekcija crijeva. Operacija je dobro prošla, oporavila se. Sve to ne bi bilo moguće da nije bilo uplata naših prijatelja ali i potpuno nepoznatih ljudi.
Viviana, Antonija, Tea, Anita, Robert, Giuliana, Maja, Ivica, Sandra, Zvjezdana i Željka hvala vam od srca. Donator koji je želio ostati anoniman pokrio je sav preostali iznos koji je nedostajao. Da nije bilo svih vas sve bi bilo puno teže i puno neizvjesnije. Predivno je znati da postoje osobe poput vas, osobe kojima je stalo.
Što reći na kraju? Ne opterećujem se budućnošću. Zvončica je za sada dobro, to je najbitnije.
Ta bahata mala bezobraznica je i dalje šefica svim ostalim macama kod mene. Danas se popela na vrh oraha u mom vrtu. Da sam prvog dana kad sam ju vidjela donijela drugačiju odluku ona ne bi osjetila travu pod šapicama, ne bi se izležavala na suncu, ne bi me dugo netremice gledala u oči kao da mi želi reći da zna.
Da zna da je život jedan, da je život dar, da je vrijedan življenja ma koliko bio težak…
Da me pitate bez čega ne bih mogla zamisliti život rekla bih bez životinja. Mnogi ljudi traže sreću a ja ju osjećam svakog dana, sjaji u očima pasa.
Svjetlana je naša urednica kategorije o kućnim ljubimcima.
