Mali Pas

Smišljam i smišljam i moram priznati kako nije lako iz vaše ljudske vizure opisati kako sam živio na ovom našem zajedničkom planetu. Teško je meni kao uličnom mačku uopće dočarati cijeli moj život, ali da, potrudit ću se da ipak dobijete kratki uvid u život jednog uličnog mačka.

Rođen sam u stambenoj zgradi prije nekih pet godina, odnosno u šupama iste, od majke kraljice, kraljice svih mačaka ovog svijeta, da takva je bila moja mama, najvažnija mačka od svih mačaka, brinula se za nas nekoliko braće i sestara, pružala nam je hranu, toplinu, higijenu i što je najvažnije svoju ljubav, najbolja mama svih vremena.

Naravno kako to u životu biva, što smo mi više rasli hrane je bivalo sve manje, tako da nas je mama počela voditi u svijet, taj svijet je u početku bila naša stambena zgrada koju smo dijelili s ljudima, bila je to fantastična zgrada, tako velike zajedničke terase po kojima si cijeli dan mogao jurcati, mogao si se odmarati i igrati s braćom i sestrama, a štitila nas je i od kiše i vjetrova, što kazati, moje mačje djetinjstvo bilo je predivno.

Kako to u životu biva, život nosi mnoštvo situacija, kako lijepih tako i ružnih, meni jedna od najljepših situacija je bila kada sam upoznao mog prvog čovjeka, da, osim što je govorio umirujućim glasom on nas je svakodnevno nudio hranom, moram priznati kako su to bili divni okusi, na samu pomisao ogladnim, predivni topli obroci naše prve zime su ono što nam je davalo snagu i toplinu, energiju za rast i daljnje ludiranje.

Moj čovjek je bio prvo biće, a da nije mačka kojemu sam dopustio da me pomazi po glavi, imao je malo tešku ruku, a što kazati, nije on kriv što je tako velik i težak, ali navikne se mačka na sve pa i na takve izljeve nježnosti.

Živjeli smo mi tako iz dana u dan, mama, braća, sestre i moj čovjek. Bilo je tu i drugih ljudi, jedna teta koja bi prošla skoro pa svaki dan pored nas i uvijek bi mi rekla „disiti“, neko vrijeme sam bio zbunjen s tom riječju. Znam kako me je moj čovjek zvao Mali Pas, tako da ona to izgleda nije znala pa mi je dala drugo ime, mada kada razmislim, pa kakvo je to ime Disiti? Ipak čini se kako je nakon nekog vremena prihvatila i moje pravo ime, Mali Pas, ali nije odustala ni od svog naziva za mene, pa je često znala kazati Disiti Mali Pas? Zvučalo je kao da sam ja neka japanska mačka…

Nakon nekog vremena sam shvatio kako vjerojatno i teta koja me zove Disiti Mali Pas dolazi jesti kod mog čovjeka, izgleda kako je moj čovjek morao hraniti puno nas, a ona je bila velika i bilo me je strah hoće li ostati dovoljno hrane za nas, pa sam joj se počeo umiljavati i maziti oko nogu, čini se kako joj je to odgovaralo pa je ostalo dovoljno hrane i za nas, sva sreća da sam bio veoma promućuran mladi mačak pa sam na vrijeme spriječio nestašicu hrane.

Kako sam već kazao život nosi mnoštvo situacija, tako je došao i trenutak za izlazak iz stambene zgrade. Život nas je zvao sa svim svoji čarima i opasnostima, ispred nas veliki parking, a s druge strane veoma prometna i opasna ulica. Na žalost već prvih dana sam svjedočio kako na ulici pogibaju moja sestra i brat, nikada više nisam otišao na ulicu, držao sam se ove strane gdje je bio parking, naravno i tu je bilo automobila ali nisu jurili kao ludi i mogli smo ih na vrijeme vidjeti i maknuti se, a parkirani auti su nam znali poslužiti kao dobra zaštita od pasa koji bi nas naganjali, kao i od djece koja su nas jurila, a isto tako i od kiše i sunca. Kada to sagledam iz današnje perspektive, nikako ne mogu shvatiti tu opsesiju jurnjave za mačkama, zar nas ta djeca žele pojesti ili što?

Kako god, tako sam ja Mali Pas postao pravi ulični mačak. Moje prvo proljeće je bilo fantastično, kako da ne bude takvo kada su svugdje oko tebe prekrasne, prezgodne mlade mačke. Ipak i tu je postojao problem. Puno veći i puno jači stariji mačori su znali za te mačje ljepotice, tako da sam često znao pokupiti dobre batine dok sam se udvarao ljepoticama, no nije svaka sila za vremena, ojačao sam jako brzo, puno sam papao i kako bi kazao moj čovjek, kako si ti tako mali postao tako lijep i prgav, istina, bio sam jako prgav, iz prevencije sam šamarao sve živo, jednom sam se toliko zanio da sam zabunom ošamario mamu, da samo znate kako mi je bilo krivo…

Kada smo kod mog karaktera i izgleda, kaže moj čovjek da sam ja bijeli mačak s dugom dlakom, crnim ušima, crnim čelom i repom i srcem lava, ništa od toga ja nisam shvaćao ali mi je prijalo to njegovo tepanje dok me je mazio po glavi.

Ispred zgrade na parkingu, svake večeri bi nas posjetila još jedna teta, ostavila bi nam krokete za jesti, u početku mi je taj oblik hrane bio malo čudan, ali sam se i na njega s vremenom naviknuo, naravno kada mi ne bi odgovaralo ja bi se zaletio do mog čovjeka, uvijek, ali baš uvijek je imao hranu za mene, nikada me nije ostavio gladnog. Moram napomenuti kako su moj čovjek, teta koja me je zvala Disiti Mali Pas i teta koja nam je davala krokete i vodu, a zvala me je Pahuljko bili moji jedini topli kontakti s ljudima i samo radi njih neću govoriti loše o drugim ljudima.

Prolazile su tako godine, umrla je moja mama, umrla su moja braća i sestre, neki zgaženi od auta, neki od bolesti, a neke su na žalost otrovali ljudi, od mačaka ostali smo samo moja prijateljica Princeza i ja, ona je bila i ostala moja najveća ljubav, uz par dobrih ljudi jedina konstanta u mom životu.
Čini se kako mi mačke stvarno imamo po nekoliko života, neki kažu čak devet života, jednom prilikom sam tako visio s terase, u zadnji tren me je spasila teta koja me zove Pahuljko, jednom sam se spalio na auspuhu od auta, jednom sam jedva pobjegao ludom psu, ali da vas ne opterećujem s time, mogu samo konstatirati kako je težak život ulične mačke makar se zvala Mali Pas.

Svašta sam prošao u svom petogodišnjem životu, lijepog i ružnog, a onda je došao prosinac 2017. godine, uhvatila me je grozna prehlada, nisam ništa vidio, bio sam sav popišan vlastitom mokraćom, bilo je hladno, vrata od ulaza u stambenu zgradu bila su zatvorena, nisam se imao gdje skloniti, kisnuo sam i smrzavao se, spavao u mokrom lišću, bilo mi je grozno. Jedno jutro sam onako sav začepljen prolazio pored kvartovskog kafića, čuo sam poznati glas, moj čovjek me je vidio i brzo pohitao prema meni, podigao me je onako smrdljivog, znao sam da je to on, ali sam se uplašio, to je bio prvi puta da me je netko podignuo, skočio sam i pobjegao prema parkingu, moj čovjek mi je otvorio vrata zgrade, a za svaki slučaj mi je prostro ležaj u jednom kutu ispred zgrade, nije mi se dalo ulaziti u zgradu, legao sam na ležaj i zaspao, kada sam otvorio oči ispred mene je bio moj čovjek s hranom, u hranu je stavio neku bijelu tableticu, sve sam smazao i nastavio spavati.

Teta koja me zove Pahuljko mi je složila kutiju s dekicama i pelenom, pošto sam od upale nekontrolirano piškio u snu, prošlo je tako par dana, bilo mi je bolje, jedino što me je mučilo su moje oči, toliko gnoja u njima, jedva sam nazirao kuda idem, nisam shvaćao zašto mi moj čovjek želi staviti nešto u moje bolne oči, pa sam počeo bježati i od njega.

Čini se kako nisam shvatio njegovu namjeru dok nije bilo kasno, moje lijevo oko je bilo gotovo, imao sam grozne glavobolje, teta koja me zove Pahuljko i moj čovjek su me pokušavali uhvatiti, stvarno nisam shvaćao zašto i bilo me je jako strah, to su pokušavali par puta dok im nije uspjelo, odmah su me odveli kod veterinara, na žalost morali su mi izvaditi oko, pomislio sam pa nisam niti prvi niti zadnji mačak bez jednog oka.

Moj čovjek me je uzeo doma kod njega, spremio mi je lijepu kućicu s dekicom, pijeskom za nuždu i vodom, o hrani neću niti pričati, bila je njaaamiii.

Odmarao sam tako, pio tabletice i osjećao se bolje, ali opet mi je došlo loše i moj čovjek i teta koja me je zvala Pahuljko su me odveli kod veterinara koji mi je dao infuziju i napravio analizu krvi, ispalo je da imam neke grozne viruse koje u pravilu pokupe skoro pa sve ulične mačke. Veterinar je predložio da me uspavaju, jer je terapija za moje liječenje jako skupa i ne garantira uspjeh.

Moj čovjek je kazao kako želi telefonirati, kasnije mi je kazao kako je nazvao jednu dragu i dobru tetu, koja mu je kazala kako treba pokušati liječenje, ja sam se isto složio s time, pa smo krenuli doma, bilo mi je odmah bolje, dobio sam neke ukusne tabletice i sve je krenulo na bolje, veselio sam se teti koja me je zvala Disiti Mali Pas i posjećivala me je svaki dan i donosila stvari za mene i smijala se mojim pružanjima šapica i mom maaauuu glasanju, teta koja me je zvala Pahuljko redovito je donosila zdrave konzerve hrane i ostale potrepštine nužne za moj oporavak, hvala im svima na tome.

Bilo mi je tako dobro da sam se počeo maziti i igrati, išao sam na kontrole kod veterinara, sve je izgledalo sjajno do jedne noći kad mi je bilo jako loše, samo sam zaspao, bila je nedjelja, moj čovjek je odmah zvao veterinara, veterinar je kazao da se tu jednostavno ne može učiniti previše, da je sve na meni, dobio sam infuziju, cijelo vrijeme sam spavao, a u snu su bili mama, sestre, braća svi moji mačji prijatelji, da, odlučio sam nastaviti spavati …, i tako sam zaspao i otišao kod moje mame, kod mojih dragih sestrica i braće…

Žao mi je mojih ljudi, tužni su jer me više nema, a ja im kažem da nije bilo njih moj mačji ulični život bi bio puno teži, hvala im svima od srca.

I samo da znaš moj čovječe, znam da kada te pitaju da li ti falim, ti onako hrabro kažeš, „Kako da mi fali kada je u mome srcu“, i stvarno želim da znaš moj čovječe i ti si u mome srcu, svi vi dobri ljudi ste u mome srcu zauvijek…, u srcu Malog Psa uličnog mačka…

Dean Mladenović

Dean je izvršni urednik na www.bloggers.media. Glavne internetske preokupacije koje voli su internet marketing i praćenje utjecaja interneskih medija na korisnike. Veliki ljubitelj blogova kao vrela informacija, zanimljivih priča i jedinstvenih misli.