…U proljeće 1992. godine, na satu glazbenog odgoja u naš razred ušao je ravnatelj a iza njega dežurni učenik s oglasnom knjigom. Preplašeni njihovim dolaskom, ustali smo svi u istom trenu i utihnuli.

Kao da smo znali da će to biti trenutak koji će nam promijeniti živote trajno. Tog jutra od nas se tražilo da se izjasnimo o nacionalnosti. Mogli smo birati između tri svima dobro znane. Moji uplašeni prijatelji ustajali su jedan za drugim po prozivenom prezimenu i govorili ono što se očekivalo. Godinu ranije u razredu smo dobili jednog dječaka iz Bosne po imenu Adnan. Tata mu je bilo visoko lice u JNA vojsci i bili smo zaljubljeni jedan u drugoga.

Pisali smo si pisma tijekom sata koje smo sramežljivo razmjenjivali za vrijeme velikog odmora. Bila je to nevina dječja ljubav s ponekom velikom željom i mnogo snova. Kada je taj dječak prozvan da se izjasni oko nacionalnosti, ponosno je rekao: Jugoslaven. Za njim sam ustala i ja i ponovila isto. Ravnatelj nam je rekao da to više ne postoji i da moramo odabrati jednu od drugih nacionalnosti no ostali smo pri svojem zbog čega smo udaljeni sa sata uz naređenje da nam roditelji dođu u školu. Adnan i ja pobjegli smo u Titov park, bacili se na travu i gledali u nebo. Kao da smo znali da nećemo još dugo biti dio tog istog neba. I tako je i bilo.

Nekoliko tjedana kasnije, njegova obitelj otišla je za Batajnicu gdje mu je tata s pulskog aerodroma dobio premještaj i nikada se više nismo sreli. Moj heroj prestao je dolaziti u školu i bajka o nama razbila se kao val od stijene. Jedno jutro čeznutljivo sam gledala kroz prozor naše učionice kada mi je moja najbolja prijateljica Kristina rekla da ne budem tužna i da će mi sigurno pisati. Otišao je u Jugoslaviju rekla sam joj. Od tamo nam više neće stizati pisma…

Nikada poslije nisam čula za tog dječaka. Ostao je uspomena na rane školske dane, na nesigurno vrijeme promjena i uhvati me neka sjeta kada razmišljam o tome. Lakše preboliš kada si mlad, manje boli jer imaš vremena za sve. Tražili su nas da biramo strane, tako maleni odjednom više nismo bili jednaki, isti. A znali smo za jednu zastavu, jednu zvijezdu, kapu, maramu i jednu zakletvu koju smo polagali. I tragali za srećom.

Tada je to bilo lako. Uveličani sitni trenuci. Sklopiš oči i sve što te godinama pratilo odjednom je tu… Ljeto. Sreća. Smijeh djece. Igra. Lopta. Lastik, barbike u malom rozom koferu, crveni bicikl, moj najbolji drug Tihomir… Sve te stigne a ti bi da si još mlad. Da te jutrom bude mamine palačinke. Da te jedan Branko pozdravi iz televizora i ući te svemu. Da ti jedan Adnan sramežljivo izjavi ljubav na 11. rođendan i pobjegne u razred a ti stojiš na školskom dvorištu i ne znaš što bi sa srećom koju osjećaš u sebi… Nedavno, u predivnom filmu koji sam gledala, liječnik Tomi Zdravkoviću govori da za njegovu bolest nema lijeka a Toma ga pita ima li lijeka za Jugoslaviju.

Ta me rečenica prati ove jeseni, kada nas ponovno dijele i osuđuju ma na kojoj od dvije strane bili. Pitam se često je li moglo drugačije… Na zastavi mog djetinjstva ostala je urezana sretna priča o životu ispunjenom bajkama kojima bih se omotala kao pokrivačem dok mi ih je tata sanjivo čitao. Na zastavi mog djetinjstva vidim priču o ljubavi i prijateljstvu bez roka trajanja, o djevojčici koja polaže zakletvu pionira, koja daje časnu riječ za poštenje, dobrotu i prijateljstvo koje nikada neće izdati.

To djetinjstvo još živi u meni i nikada neće stati. Tada smo hodali zemljom željom a danas jer moramo. Ova priča ispričana je za sve Adnane u nama. Neka im je sretan 29. Novembar ma koliko težak bio. I dok te drugi desetljećima napadaju, ja ti Zemljo moja nisam dala od sebe! Ni minute. Nisam te imala dugo ali dovoljno za meka, topla sjećanja. Dovoljno da postanem bolji čovjek. I da te branim slovom od svega. Od nametnute mržnje. Od izdaje. I ne mogu mi ništa! Zabraniti da se sjećam i osjećam, da te brišem iz sebe jer sam i dalje ono sanjivo dijete koje gleda kroz prozor i čeka da se sve ponovno vrati…

Daniela Mastikosa

Daniela Mastikosa rođena je 09.06.1979. i radi u vlastitom privatnom poduzeću kao direktor prodaje. Po struci je magistra ekonomije, a pisanje je njena velika ljubav. Do sad je objavila knjigu poezije Sumrak djetinjstva.