Odluka za cijeli njihov život

Naša vrsta, ljudi, kako se s ponosom volimo nazivati, postigla je mnogo, u medicini, znanosti, tehnologiji. Ali smo na tom putu napretka zaboravili da na ovom svijetu nismo sami. Mnoge vrste koje žive na našoj planeti potčinili smo sebi, mnoge vrste nismo zaštitili, oduzeli smo im prirodna staništa, mnoge smo iskorijenili sa lica Zemlje. Ipak nekim vrstama smo dozvolili da žive uz nas, naša zapadnjačka kultura je prepoznala pse i mačke kao podobne kućne ljubimce, dozvolili smo im da žive u našoj blizini, dijele naš životni prostor i svakodnevicu.

Nametnuo bi se zaključak kako smo ipak fer, kako osim što ubijamo zbog mesa, kože, mlijeka, uživanja u lovu, trofejima ipak smo i humani. Normalno i logično bi bilo da zavolimo ta malena stvorenja koja odrastaju uz nas, ovise o nama u potpunosti, da ih štitimo, branimo i brinemo se o njima. Ali često nije tako.

Volontirajući u udruzi za zaštitu životinja susrela sam se sa mnogim napuštenim psima i mačkama. Zajedničko im je bilo jedno: svi su oni nekada imali svoj dom a bez njega su ostali isključivo krivicom čovjeka.

Zamislite samo njihovu zbunjenost i tugu, pružali su bezuvjetnu ljubav i vjernost, ništa loše nisu učinili ali ipak ih je njihov vlasnik izbacio i odrekao ih se. Centar njihovog svijeta odlučio je da mu oni više nisu bitni i odbacio ih kao što se odbacuje stari, iznošeni par cipela.

Ljudi se često odluče nabaviti kućnog ljubimca iz pogrešnih pobuda.

Naslušala sam se raznoraznih razloga zašto netko želi psa ili mačku,ovo su samo neki od najčešćih:

dijete mi je poželjelo psa ili mačku za rođendan;

jučer je auto zgazio našu malu macu, to je već treća koja je nastradala i hitno trebamo novu, djeca nam neutješno plaču;

udomili smo psa kad je imao dva mjeseca, sad je porastao više nego što smo očekivali, prevelik je za stan pa bi ga mijenjali za manjeg;

u našem kvartu su česte krađe, želimo psa za dvorište koji će biti dobar čuvar, poželjno je da je sada štene pa da se navikne na nas;

imali smo već jako puno ljubimaca, zadnji pas nam je uginuo u dubokoj starosti, imao je sedam godina itd, itd….

Najčešći razlozi napuštanja kućnog ljubimca su još i gori:

dobit ćemo bebu;

razvodimo se i ne možemo se dogovoriti tko će uzeti psa bi ga dali nekome;

pas/ mačka su bolesni/stari, nemam ih namjeru liječiti;

štene piški/kaki po stanu;

mačka mi je izgrebala namještaj;

mačak se tjera, obilježava po stanu ali ga ne želim kastrirati jer to nije prirodno pa sam ga pustio van, nije se vratio;

pas je bio od mog pokojnog muža, sin i ja ga više ne želimo;

imam novog dečka koji ne voli mačke pa ju više ne mogu imati itd itd…

Jedan od najokrutnijih slučajeva s kojim sam se susrela u veterinarskoj praksi je bila vlasnica koja je štene od 6 mjeseci dovela na eutanaziju jer pušta dlake po stanu !!!

Sve ovo nabrojano najviše govori o nama samima, o tome koliko smo površni, neodgovorni i bezosjećajni. Mi ljudi često zaboravljamo, odlazimo a da se i ne osvrnemo i to se ne odnosi samo na kućne ljubimce.

Iza nas ostavljamo dojučerašnje prijatelje, školske kolege, rođake, ponekad i članove obitelji. Rijetko ih se sjetimo. Niti koje čine život prelako kidamo a vjernost i odanost su danas jako rijetke pojave.

Jedna druga vrsta, psi, mogli bi nas podučiti što je bezuvjetna ljubav, što su sjećanja, što je zajedničko proživljeno vrijeme, što je vjernost.

Volontirajući u udruzi mnoge tužne sudbine napuštenih pasa i mačaka postale su dio mog života. Jedna koja mi se jako urezala u sjećanje je i sudbina psa Mede koja je pravi dokaz pseće odanosti ali i dokaz koliko čovjek može biti licemjeran. Na žalost u većini pravnih pitanja naši zakoni  kućne ljubimce i dalje tretiraju kao stvari a ne kao živa bića i dokle god je tako tko zna koliko će još pasa kao Medo ostati bez svog doma.

Medo je živio nekoliko godina u jednom malom mjestu kraj Pule. Imao je svog vlasnika i svoj dom te je često sam šetao mjestom. Djelovao je dobroćudno i nije se razlikovao puno od ostalih samošetača. Udruga je primila poziv da je Medin vlasnik iznenada preminuo i da dolazi rodbina iz inozemstva s kojom gospodin nije bio naročito blizak. Obitelji koja je stigla predloženo je da skupa s imovinom preuzmu i Medu i pobrinu se za njega. Nažalost, iako dolaze iz daleko civiliziranije zemlje nego je Hrvatska, sluha za naslijeđenu imovinu su imali ali za Medu nisu. Da su barem na tren zastali i pomislili da bi se osobi koja im je ostavila imovinu u naslijeđe mogli odužiti barem tako da se pobrinu o Medi… Da su barem pomislili da već kad je Medo izgubio voljenog vlasnika barem ne izgubi dom…Ali nisu, oni pripadaju vrsti koja se s ponosom naziva ljudi pa su bez znanja udruge pozvali šintere da dođu po Medu i još jednog napuštenog psa koji se družio s njim. Medo je imao sreće jer ga je prije dolaska šintera uspjela sakriti jedna gospođa dok drugi napušteni pas nije bio te sreće…

Nakon kraćeg vremena uspjeli smo pronaći privremeni smještaj za Medu. Njegov novi privremeni dom postalo je Prihvatilište za beskućnike u Puli. Jedna firma iz Pule je udruzi donirala građevinski materijal a štićenici Prihvatilišta  su napravili boks s kućicom za njega.  Medo je donio veselje u njihovo dvorište a i njemu je bilo lijepo jer je dobio pregršt pozornosti i ljubavi. Nažalost jedne večeri, dok ga je jedan štićenik Prihvatilišta šetao, Medu je preplašio glasan zvuk i on se istrgnuo i pobjegao. Tražili smo ga danima. Volonterke i štićenici Prihvatilišta su zalijepili plakate po cijelom gradu i izlazili na svaku dojavu da je viđen. Obično se putem facebook-a udruge pronađe svaka životinja ali dojava za Medu je bilo jako malo i nikako ga ”uloviti”. Bili smo očajni, sve dok nije primljena dojava od dvije mlade djevojke koje su ga vozeći se autobusom u školu vidjele kako leži na terasi kuće svog pokojnog vlasnika. Činilo nam se gotovo nemogućim da je Medo nakon pet dana lutanja Pulom, nepoznatim teritorijem, pronašao put kući ali zaista jeste. Vratio se u svoje malo selo, u svoj dom. Pronašli smo ga iznemoglog, dehidriranog i s ozlijeđenom šapicom kako leži na ”svojoj” terasi gdje je sve ove godine često viđan. Prepoznao nas je i zamahao repićem. Rekli smo mu da se ne brine i da će biti dobro. Uskoro će pronaći svog novog vlasnika kojeg toliko želi, a do tad će mu društvo praviti dobri ljudi iz Prihvatilišta Crvenog križa.

Ovo je samo jedna u nizu priča o tome koliko smo mi ljudi bitni našim ljubimcima, mi smo zaista centar njihovog svijeta i to nam dokazuju svaki dan, iznova i iznova.

Prije nego li se odlučite nabaviti kućnog ljubimca dobro razmislite jer je to odluka koja se ne donosi naprečac, budite svjesni da uz dobru brigu, njegu i veterinarsku skrb današnji pas i mačka mogu poživjeti i do 15-ak godina. Nemojte uzimati psa ili mačku ako ih mislite napustiti kod prvog problema, oni nisu stvari, imaju osjećaje. Budite sigurni da se svi ukućani slažu sa odlukom o nabavci ljubimca, ukoliko ste podstanar provjerite sa vlasnikom stana da li se slaže sa držanjem kućnih ljubimaca, imajte na umu da niti jedan pas ili mačka nisu ljubimac dok se ne oženite/udate, dok se ne razvedete, dok ne dođe beba, dok ne nađete posao u drugom gradu, dok vam ne dosade, oni su vaši do kraja njihovog života koji je ionako nepravedno kratak u odnosu na ljudski život.

Prije nego li se odlučite za kućnog ljubimca molim vas pročitajte «12 molbi jednog psa», naišla sam na taj tekst prije dosta vremena, u tih dvanaest molbi je sadržana cijela istina o tome koliko nas kućni ljubimci mogu oplemeniti, podsjetiti nas na neke životne istine i učiniti nas boljim ljudima

1. Moj život traje 10 do 15 godina. Svaki rastanak od tebe za mene znači patnju. Razmisli o tome prije nego što me uzmeš.
2. Voli me onakvog kakav sam, jer si ti mene birao. Ja nemam tu mogućnost biranja prijatelja i gospodara.
3. Daj mi vremena da shvatim što od mene tražiš. Prije nego što me u toku obuke izgrdiš, preispitaj sebe, možda ti griješiš ili ja ne mogu shvatiti sve što želiš.
4. Imaj ljubavi za mene, ja živim od toga
5. Nemoj se ljutiti na mene i nemoj me kažnjavati. Ti imaš svoj posao, svoje prijatelje, svoju razonodu, a ja imam samo tebe.
6. Pričaj sa mnom! Iako se tebi čini da te ne razumijem, ja ipak znam što misliš i osjećaš.
7. Znaj da ja ne zaboravljam kako se sa mnom postupa!
8. Pomisli prije nego što me udariš da te ja sa lakoćom mogu ugristi, ali ja to nikad ne radim!
9. Ne uzimaj me kao igračku dok sam mali i sladak, da bi me kasnije odbacio, jer je moja ljubav prema tebi vječna.
10. Brini o meni kad odrastem, ostanem bez zuba, oslijepim, prestanem se kretati. I o tebi će netko brinuti – starost je ista za sve.
11. Prati me na mom posljednjem putu. Nemoj nikad reći: “Ja to ne mogu gledati” ili “Neka se to dogodi u mom odsustvu”. S tobom je za mene sve lakše. Neka ti to bude dug za moju vjernost i našu lijepu mladost.
12.  Kad me više ne bude bilo, nemoj tugovati, već usreći nekog novog psa i voli ga kao što si mene volio.

Odluka za cijeli njihov život…

Foto: onlinetrendingpics.com

dr.vet.med. Svjetlana Prodanović

Da me pitate bez čega ne bih mogla zamisliti život rekla bih bez životinja. Mnogi ljudi traže sreću a ja ju osjećam svakog dana, sjaji u očima pasa.

Svjetlana je naša urednica kategorije o kućnim ljubimcima.