Putopis Kristijana Karlušića – Želja za potpunom slobodom – Via Dinarica Bosna i Hercegovina

BOSNA I HERCEGOVINA

Livanjsko polje – Čvrsnica

Mali je znak postavljen usred grmlja i upozorava nas da upravo prelazimo zadnje korake kroz Hrvatsku.
S druge nas je strane dočekala ista sudbina. Put smo tražili kroz gusto i bodljikavo raslinje. Kako više nismo vidjeli Kamešnicu, izgubili smo orijentir pa se opet oslanjamo na šesto čulo. Odlučili smo se probiti do vrha preko nepristupačnog terena.

No, ni gore nas nije dočekao naročit prizor. Požar je u potpunosti opustošio nekoliko hektara šume, osjetio se čak i miris paljevine. Za dobre vijesti pobrinuo se signal, kojeg smo nekim čudom uhvatili. Iako se večer prije s nama oprostio uz riječi; „Tko zna kad se opet vidimo“, danas se Mirko Petričević javio da nas čeka na prijevoju Vaganj. Bio je to znak za početak utrke.
Pri izlazu s opožarenog područja nalazimo slabo prepoznatljive markacije.

Hodajući po travnatom hrbatu u daljini vidimo cestu, no trebalo nam je punih sat vremena da stignemo do nje. Jedva da se vidio parkirani automobil, koliko smo bili daleko. Između nas se nalazila kotlina, koja je sve češće odzvanjala Mirkovim glasom. Dobrih pola sata se dovikivao sam sa sobom. Hodao sam na začelju i nikako nisam mogao uhvatiti snažan ritam koji su ostali držali.
Nismo očekivali da ćemo se toliko namučiti da dođemo do njega.

Razvukli smo podloge po proširenju uz cestu i legli na njih, ali odmor nam ubrzo kvari ogromni kumulus, kišni oblak u obliku cvjetače koji je nagovještavao nove nevolje. Kreće nova utrka s vremenom. Znajući da će meni više trebati, Mirko mi je poklonio kišobran. Brzim koracima cestom smo se spuštali u pravcu Livanjskog polja. U vrlo kratkom periodu oblak je kulminirao u apokaliptičnoj sceni. Grmljavina je bila zastrašujuća.

Spuštajući se serpentinama, činilo se kao da nikad nećemo stići u nizinu. Sasvim neočekivano, ugledali smo kuću na osami. Ante i ja smo počeli trčati, dok je Simon hodajući uz Hanu, uporno vikao svoju: „Today is the best day of my life!“ Shvativši da je vrag odnio šalu, počeo je i on trčati.

Zauvijek ću biti zahvalan onome tko je ovdje izgradio lovačku kuću. Bila je na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Skrili smo se pod nastrešnicu, ne sluteći da je kuća otključana. Više iz dosade, nego vjere da je otvorena, posežem za kvakom i – gle čuda. Kao i planinarske kuće, i ova je u prizemlju imala blagavaonicu, a u potkrovlju grupno ležište. Od namirnica je najviše bilo aperitiva i kiselih krastavaca. Kako je odavno prošlo podne, počeli smo razmišljati o ostanku. Jedini nam je problem bio taj što nije bilo signala. U Prologu, prvom idućem naselju, iščekivao nas je Josip Višević, još jedan član Kočara.

Kiša je i dalje neumorno padala, no nakon gotovo dva sata, ipak smo krenuli dalje. Planinarski put nekoliko puta presijeca cestu koja se i dalje spušta u serpentinama. To nam uvelike smanjuje kilometre do naselja. Već sam zakoračio kad sam ugledao poskoka ispod noge. Refleksi su me spasili da ga ne ugazim. Vani je bilo hladno i već satima pada kiša, a on je bio na otvorenom. Taj me neobičan susret podsjetio na to da se u prirodni nikad ne smiješ potpuno opustiti.

Na posljednjoj serpentini zalazimo na neoznačenu stazu. Što smo bili bliže naselju, glasnije smo čuli lavež pasa. Iz šumarka smo ušli ravno u Prolog. Smješteno na jugozapadnom dijelu Livanjskog polja, ovo izduženo naselje broji oko tisuću stanovnika. Pitali smo domaćine mogu li nam reći gdje je Josipova kuća. Uputili su nas na drugi kraj sela, ali ne prije nego su nas natjerali da degustiramo domaću rakiju.

U međuvremenu dolazi i drugi susjed – koji je vjerovao da je njegova bolja. Po mokrom betonu hodao je potpuno bos. Živi i radi u Njemačkoj, kao i veliki broj ljudi iz ovih krajeva. Simon nije krio zadovoljstvo što napokon može s nekim porazgovarati na njemačkom. Ponudili su nam smještaj i ručak, no mi smo ih teška srca odbili, zahvalili i nastavili dalje.
Očekivali smo da ćemo brzo doći do Josipa, međutim naselje se proteže čak nekoliko kilometara.

Trebalo nam je puno vremena dok napokon nismo stigli pred njegovu kuću. Bili smo iscrpljeni, mokri i gladni. Majice smo odmah stavili sušiti uz vatru i kontaktirali s kolegama iz Livna koji su nam osigurali smještaj u 15-ak kilometara udaljenoj Pogradini. Josip se ponudio da nas odveze do tamo i ujutro se vrati po nas. Jedva smo stali u njegov Golf.
Noć je već odavno pala kad smo stigli u prostorije nogometnog kluba Kamešnica.

Na katu se nalazi velika prostorija s krevetima, ali izolacije nema pa je strašno hladno. Domar nam je dopustio da koristimo prostoriju za druženje, smještenu u prizemlju. Nisam pretjerano raspoložen pa brzo napuštam društvo i uvlačim se u svoju vreću za spavanje. Palim čeonu lampu i bacam oko na bosansko-hercegovačku trasu. Tako sam blizu rodnog kraja! Umjesto da budem sretan, posljednjih me dana muče velike i nagle promjene raspoloženja.

Prija mi samoća, iako sam svjestan da je to samo kratkoročno. Možda sam se duboko u sebi bojao uspjeha. Osim nestabilnog vremena koji nam remeti planove, sve ostalo gotovo je besprijekorno.
Tek smo ujutro zapravo vidjeli gdje se nalazimo. Kroz prozor gledamo Buško jezero, akumulacijsko jezero površinom najveće u BiH. Toliko je prostrano da izgleda kao more. Njegova plava boja okružena zelenilom godi oku.

Upijao sam jutarnje zrake sunca sve dok nije došao Josip. Ponovno stiješnjeni u njegovom automobilu, vraćaamo se u Prolog i prolazimo cestom kojom ćemo danas hodati. Osnovni je cilj bio približiti se što je moguće više Blidinju. Nužno je zlo što danas hodamo po nizini. S obzirom na jučerašnje vremenske nepogode, koje se nastavljaju i danas u popodnevnim satima, nismo imali izbora.

Od Josipa smo dobili strogu naredbu da putovanje završimo u prvoj polovici srpnja – samo tako možemo stići na njegovu svadbu. Čavrljali bi mi i dalje s njim, no put nas zove i moramo poći. Gdje smo jučer stali, danas nastavljamo. Krećemo prema Buškom jezeru. Područje je previše civilizirano za naše pojmove – plijenimo pažnju kroz sva sela. Međutim, već smo se naviknuli na poglede koji kažu: „Ovi nisu normalni!“

A zaista smo tako izgledali. Ofucani, prljavi i raščupani, s ogromnim ruksacima na leđima. Ljudi koji nemaju pametnijeg posla već po cijele dane besciljno hodaju! Čak sam ih do neke mjere i razumio. I ja sam u mladosti smatrao čudacima ljude koji su tada izgledali kao ja danas!

Dosadni asfalt ipak je uljepšavala Kamešnica s naše desne strane. Ta je planina nastavak Dinare. Iako granica ide duž planine, njeni najviši vrhovi su na teritoriju BiH. Planinarima je interesantan greben koji se proteže cijelom dužinom planine. Ispred nas, na južnoj strani, gledamo u njen najviši vrh zanimljivog imena – Konj (1856 m.). Idealno vrijeme za posjet je tokom proljetnih i jesenskih dana.

Zbog doticaja dvaju klimatskih podneblja, kontinentalnog i primorskog, često se događaju nagle i nepredvidive vremenske promjene. U to smo se uvjerili i sami jučer na prijevoju Vaganj.
Nakon pet kilometara skrećemo u kanal koji prati smjer Buškog jezera. Našli smo se u blatnjavom polju, a procvalim žarko crvenim tulipanima. Osim što ih je bilo lijepo vidjeti, miris je bio tako intezivan. Silom prilika, današnji dan je dan za nabijanje kilometraže.

Ne mogu prežaliti što nismo na vrhu Kamešnice. Prateći kanal dolazimo do umjetnog jezera Lipe. Na našem putu se nalazila mala elektrana koju moramo proći da bi došli na drugu stranu. Tamo smo zatekli dežurnog radnika. Drage nas je volje pustio u dvorište, no njegovom se psu to baš i nije sviđalo. Premda je na lancu, nije ugodno proći pokraj njega. Nakon nekoliko kilometara bez drveća, napokon nalazimo jednu jedinu lipu. Sunce nas je doslovno pržilo, a obrazi su nam se rumenili.

Dugo smo oklijevali oko napuštanja hladovine. Pratimo korito punih sat i pol, sve do ponovnog dolaska u Podgradine, naselje koje spada pod općinu Livno i ima bogatu povijest. Ovaj dio su u naseljavali Iliri i Rimljani, što potvrđuju bogata arheološka nalazišta.

Prolazeći naseljem, pažnju nam zaokuplja luksuzni vozni park ispred jedne kuće. Na posljednji ispraćaj nesretne starice došla je velika karavana iseljenika iz zapadnih zemalja. Mahom novi automobili stranih tablica. Pitanje je koliko je mladih i radno sposobnih ostalo u ovoj regiji. U trgovini se snadbijevamo čokoladicama i sokovima, vraćajući potrošeni šećer i kalorije. Kao beskućnici, sjedili smo u hladu uz kontenjere.

Smrdljive gojzerice smo skinuli i ostavili ih na pristojnoj udaljenosti. Noge su očekivano natečene. A onda – kiša i grmljavina iz vedra neba. Kako se nismo nalazili daleko od doma gdje smo spavali, žurno kupimo stvari i odlazimo tamo. Vrata su bila zatvorena, ali otključana što je značilo da nitko nije navraćao nakon našeg odlaska.
Sjedili smo u boravku, pomiješanih osjećaja.

Pogledao sam prognozu za iduće dane. Na sjevernohercegovačkim planinama prognoza je bila očajna. Čvrsnica i Prenj su bili prvi dvotisućnjaci na našem putu. Nikako se nije smjelo dogoditi da na njihovim vrhovima upadnemo u nevrijeme. U potpunosti sam izgubio kontrolu. Mjesec dana smo uzastopno kisnuli! Ne mogu prihvatiti činjenicu da će i idućih tjedan dana biti isto. Deprimiran, kao Baltazar sam hodao po prostoriji. Od muke su mi krenule i suze. Hana me je tješila svojim pozitivnim stavom, ali ja sam gubio volju za nastavkom puta.

Kolektiv je snažniji od pojedinca. Možda bi, da sam u tim trenucima bio sam, moj nastavak puta bio pod velikim upitnikom. Ovako sam uza se imao osobe koje su mi dale snagu da podignem glavu u kritičnim trenucima. Nastavljamo dalje! Složili smo se da smo premalo kilometara napravili i u inat kiši krenuli dalje. Nismo znali dokle, ali smo išli. Uvijek smo vjerovali u Antine riječi: „Riješit će se!“ Već s prvim metrima došli smo do zaključka da to nije baš najbolja odluka, ali ne pomišljamo na povratak.

Pratimo obalu Buškog jezera, a u naselju Podhum primorani smo hodati magistralnom cestom. Moje je raspoloženje prevrtljivo. Sad sam se smijao na svaku poštapalicu! Očito mi je trebalo da doživim slom, da bih se ponovo mogao vratiti na „tvorničke postavke“.

Sunce je zalazilo iza Kamešnice kada smo stigli do Prisoja, malog naselja smještenog na rukavcu jezera zvano Ričina. Ulazimo u trgovinu pitati za najbliži smještaj. Uputili su nas na obližnji most koji vodi na drugu stranu rukavca. Čim smo izašli iz trgovine, jasno smo s druge strane vidjeli prenoćište. Most je zapravo bio naša ciljna ravnina. Tu smo našli i markaciju „Via Dinarice“. Približavajući se smještaju, do nas dolazi opojni miris jela s roštilja. Odmah su nepci proradili.

U restoranu „Most“ nalazimo gazdaricu i prihvaćamo cijenu od 10 eura na noć po osobi. Prije nego se smjestimo u sobe preko puta ceste, naručujemo obilnu večeru. Društvo na terasi restorana kratko nam je činila jedna odbjegla krava. Uz zdravicu, glasno sam uzviknuo „Bosna, majka!“

Smještaj je bio skroman, a tuš hladan, jer su bojleri služili samo za ukras. Francuski kreveti bili su premekani i neudobni. S Antom ulazim u diskusiju oko dana koji slijedi. Naša želja je doći do Blidinja, koji je po našim računicama udaljen 40-ak kilometara. Sutrašnji dan je po prognozi stabilan, dok je sljedeći u najmanju ruku loš. Uz uvjet da taj dan pauziramo, i Hana je prihvatila ovu maratonski dugu turu.

Probudili smo se oko 4 ujutro. Teško je izvući Hanu i Simona iz kreveta. Kako sam se prvi spremio, želio sam još desetak minuta provesti u krevetu. Kako sam legao, tako su popucale letvice te sam se našao na podu. Ranom zorom bezuspješno sam se pretvarao u stolara. Čekati da se vlasnici probude da bi im prijavili štetu nije mi izgledalo kao realna solucija. Tiho napuštamo sobe i krećemo cestom u smjeru Tomislavgrada.

Prve zrake sunca odbijale su se o mirno jezero. Večer prije, lokalni pivopija uputio nas je na šumski puteljak tvrdeći da će nam skratiti dio puta, a i umjesto na cesti hodat ćemo kroz prirodu. Poslušali smo ga i uputili se predloženom rutom. Prvi dio je bio uspon po travnatoj površini. Prošavši mali zaseok nepoznatog imena, počeli su naši novi-stari problemi. Pred nama se našao zid gustog bodljikavog grmlja.

Odmah smo navukli gamaše i krenuli u proboj. Gubili smo i vrijeme i snagu. Najveća nepoznanica je bila: gdje je kraj mučenju? Vratiti se ili nastaviti krčiti sve pred sobom? Kao vječiti pesimist, zagovarao sam povratak. Međutim, Simonova upornost ne poznaje granice, te je uskoro postao glavni pokretač našeg oslobođenja. I zaista, nakon sat vremena agonije izlazimo na ledine. U daljini vidimo vjetrenjače koje su nam bile vodilja.

Drago mi je da nije usvojena moja ideja o povratku, no izgubili smo puno vremena. Ipak, još se nadamo da do večernjih sati možemo stići do Blidinja. Prostranim ledinama pratimo smjer vjetrenjača. Tu ne postoji markiran put, ali lako se orijentirati. Izlazimo na cestu u izgradnji koja prolazi obroncima.

U dolini se sada jasno vidi Duvanjsko polje, a u daljini, u izmaglici, i Čvrsnica. Doimalo se nemogućim do kraja dana stići do tamo. Sunce je zagrijalo kamenjar, ekstremno je vruće. Hana se žalila na mučninu, ali osim riječi podrške, nismo joj ništa drugo mogli pružiti. Hlada nije bilo baš nigdje, te smo idućih 5 kilometara hodali gradilištem. Nije pretjerivanje reći da smo na trenutke imali osjećaj kao da hodamo pješčanom pustinjom.

Netom prije dolaska do postrojenja gdje se nalaze vjetrenjače, put se počinje spuštati u nizinu. Osjetili smo olakšanje znajući da nas uskoro očekuje osvježenje. Ulazimo u naselje Donji Brišnik, smješteno uz sam rub polja. S obzirom na paklene vremenske uvjete, ovo je bila naša oaza. Donji Brišnik je idealan za opskrbu, a nudi i privatan smještaj. Polje pored sela je klasična kraška visoravan kojoj jedva naziremo kraj.

Procjenjujemo da nas do njega čeka oko 6 kilometara, ali sretni smo jer nema uspona. Bilo je podnošljivo hodati sad kad više nismo na kamenjaru. Tek na polovici polja uviđamo koliko je uistinu prostrano. Budući da je lako prohodno, brzo napredujemo prema drugom kraju.

Na istočnom dijelu polja ulazimo u selo Borčani. Tu se kratko držimo ceste koja vodi prema Tomislavgradu. Svaki susret s asfaltom je mučenje. Na prvom raskrižju nailazimo na putokaz za Blidinje. Bila je to lokalna cesta koja na svom putu prolazi kroz urbane dijelove. Zastajemo u naselju Kongora gdje nalazimo pizzeriu. Kroz razgovor s konobarom, saznali smo da čak trećina stanovnika živi u inozemstvu.

Na račun kuće ponuđeni smo s šljivovicom. Pomirili smo se s tim da moramo prihvatiti zdravicu u svakoj kući na ovom dijelu staze. Odbijanje ovog žestokog pića bila bi uvreda. Šaljem poruku rođaku Zoranu Azinoviću koji nas dolazi posjetiti kasnije tog dana. On je veliki zaljubljenik u planine i predsjednik planinarskog društva Grabovica iz Ploča. Gotovo da nema planinara iz ovih krajeva koji ga ne poznaje.

Napušamo pizzeriu i krećemo na završni marš. Ostala su još duga 3 sata do doma „Orlova Stina“. Cesta se nakon sela blago uspinje, okružena gustom borovom šumom. Negdje na pola puta ostajem bez snage, umor koji se nagomilao u meni stvara mi nervozu. Nisam siguran koliko je dobra odluka u jednom danu preći toliku kilometražu. Već smo dugo na stazi i forsiranje bi nam se moglo obiti o glavu.

Svjestan da bi mogao ući u konflikt, ne čekam nikog već nastavljam sam. Treba nekad uzeti vrijeme za sebe. Samoća uvijek pomaže razbistriti misli.
Umor i frustracije odmah su nestale kad sam ugledao Čvrsnicu i jezero Blidinje. Srce mi je počelo snažno kucati. Kasni večernji sati olujnim oblacima iznad planine davali su ružičasti sjaj koji bi svako malo prošarali udari groma iznad najviših vrhova.

Spuštao sam se veoma brzo cestom koja je na ovom djelu još uvijek neasfaltirana. Došao sam do Hercegovine! Došao sam do rodnog kraja!
S leđa mi je prišao terenac, a u njemu je bio domar Ivan iz Tomislavgrada. Ponudio mi je preuzeti ruksak barem ta 2-3 kilometra koliko je preostalo do kraja. Kako sam vidio da su i ostali ruksaci tu, rado sam prihvatio. Nastavio sam hodati uz najveće planinsko jezero u BiH, a bez tereta na leđima bilo je to zaista lako. U sumrak dolazim do doma smještenog tik uz jezero, nakon rekordna 44 kilometra u jednom danu!

Na klupici sam pričekao ostatak društva pa zajedno ulazimo u dom. Zanimljivog imena „Orlova Stina“, dom je otvoren samo prema potrebi. Za njega se brine istoimeno društvo iz Tomislavgrada. Odlazeći, domar nam je povjerio korištenje kuhinje i konzumiranje pića. Zamolio nas je samo da vodimo bilješke o tome koliko smo toga popili. Dobro nas je procijenio!

Zoran je buntovnik iz Ploča s dugom kovrčavom kosom i zulufima. Drago mi je vidjeti ga nakon više od godinu dana. Njegovo znanje o BiH planinama nam je bilo od velike pomoći. Bio je jedan od vodiča na ekspediciji Kilimanjaro, a iza njega je i bogata kolekcija značajnih uspona na vrhove po cijeloj Europi.

Zbog maratonskog dana, brzo nas je sustigao umor pa smo se povukli u sobe.
Na Blidinju smo odlučili ostati još jedan dan. Jezero omeđeno dvotisucnjacima Vranom i Čvrsnicom nudi savršeno mjesto za odmor i oporavak. Park prirode smješten na sjeveru Hercegovine jedan je od najatraktivnijih dijelova „Via Dinarice“.

Sa svoje istočne strane graniči s rijekom Neretvom, sa sjeverne strane kanjonom rijeke Doljanke, dok sa južnom stranom kanjonom rijeke Drežnice. Središnjim dijelom parka prostire se Dugo polje, kraška uvala na kojoj se i nalazi Blidinjsko jezero, plitko jezero koje se snadbjeva vodom sa spomenutih planina proljetnim otapanjem snijega. Baš u ovom periodu površina jezera doseže svoj maksimum. Jesen prije, u posjeti Blidinju, ostao sam razočaran vidjevši poluprazno jezero.

Klupica ispred doma idealna je za jutarnji čaj i druženje sa Zoranom, s pogledom preko jezera na Čvrsnicu i njen najviši vrh Pločno (2228 m.). Zbog njegovog položaja, Hercegovci ga smatraju najvišim vrhom Hrvata! No, sama ruta ne prolazi preko njega. Na vrhu se nalazi i telekomunikacijski objekt, u kojemu se mogu pronaći planinarski žigovi.
Zoran odlazi jer se mora vratiti na posao, a ja se punim pozitivnom energijom prekrasne prirode koja blista na ovom divnom jutru. Ponekad je to sve što mi treba. Avantura je svaki dan iznova punila moju dušu.

Koliko jedne gojzerice mogu donijeti sreće! Zamišljam kako će izgledati idući dani. Poznajem planine koje slijede. Svjestan čarolija koje nude, nestrpljivo čekam nove izazove.
Moju zaigranu maštu prekida Simon koji u ruci nosi pecački štap. Posudio ga je iz ostave doma. Konačno ćemo ga vidjeti na djelu. Iz doma su izašli Hana i Ante noseći sa sobom stolice na preklop. Nisam previše vjerovao Simonovu daru za ribolov, postojala je bojazan da ćemo ostati gladni.

Iako je plan bio odmoriti se, s Antom sam dogovarao uspon na Vran planinu. U prilog nam nije išlo pogoršanje vremena, koje se polako naziralo iznad vrhova. Sama ruta vodi preko Vrana, a i moja je osobna želja bila popeti se. No, ubrzo nas je pljusak natjerao da se vratimo u dom. Bez očajavanja, vraćam se u krevet. Koristio sam rijetku priliku da spavam tijekom dana. Kratko, jer sunce je ponovo zasjalo iznad jezera.

Kako Ante više nije bio zainteresiran za uspon na Vran planinu, sam sam krenuo na obližnji vrh iznad doma. Dvadesetak minuta strmog uspona po kamenjaru i izlazim na Sv. Bartolomej. S obzirom na mali utrošak energije, a fantastičan pogled koji se pruža s njega, vrh je idealan i za planinare početnike. Na samom se vrhu nalazi i bijeli križ, koji se jasno vidi i iz doma. Koristim priliku za sunčanje – skidam majicu i bez bojazni od insekata izležavam se na plosnatoj stijeni.

Odozgo sam promatrao ostale kako na jezeru pokušavaju upecati večeru.
Popodne je došao i domar iz Tomislavgrada. Kako je bio petak, trebao je pripremiti ručak za grupu ljudi koja se najavila za idući dan. Naviknut na skromnu planinarsku hranu, ostao sam ugodno iznenađen kad je rekao da priprema gulaš od divljači.

Ako bih gastronomski uspoređivao Alpe s Dinaridima, rezultat za najposjećenije planine svijeta bio bi poražavajući. Temelj udruge Via Dinarica“, pored prekrasne i raznolike prirode, čini i iznimno bogata gastronomska ponuda, kao i srdačni ljudi po putu. Upravo se zbog toga i osvrćem na sve što smo putem mogli kušati.

Dok su nam nepci iščekivali ukusnu večeru, morao sam se pozabaviti logistikom. Teren koji slijedi je moj rodni zavičaj. Želim uzvratiti Anti za gostoprimstvo kroz Dalmaciju, a Hani i Simonu dodatno uljepšati ovo putovanje. Kontaktiram s Berislavom, mojim tetkom koji nas iščekuje nadomak Konjica. Kao strastveni lovac i poznavatelj lokalnih planina, i njemu će biti užitak primiti nas pod krov svoje kuće.

Netom prije večere došla je starija grupa ljudi iz Zagreba. Priznajem da mi gužva smeta. Nabrzinu sam večerao i, već rutinski, ranije povukao u sobu. Velika galama koja je dopirala iz blagavaonice utjecala je na moju nesanicu. Srećom, bez čepića za uši ne idem nikamo. Spavanje u zajedničkim prostorijama naučilo me je da su čepići standardna planinarska oprema. San je neophodan, a neprospavane noći zbog hrkanja ili kršenja kućnog reda, kao u ovom slučaju, uvelike djeluju na snagu i raspoloženje idućeg dana.

30. dan našeg putovanja. Kako to lijepo zvuči! Na nogama smo bili i prije zore. Željeli smo izbjeći gužvu u domu koja će uskoro nastati buđenjem Zagrepčana. Tiho napuštamo dom „Orlova stina“ dok se iznad Čvrsnice polako razdanjuje. Jezero je prekriveno mističnom izmaglicom i na njemu dočekujemo izlazak sunca. Veoma hladno jutro s vremenom je postajalo ugodnije. Krenuli smo cestom koja prati smjer pružanja Dugog polja. S lijeve strane nam se nalazio Vran, dok je s desne strane dominirala strma Čvrsnica.

Dvoumili smo se oko dvije varijante: skrenuti s glavne ceste prema Masnoj Luci ili nastaviti prema turističkom naselju Risovac. U Masnoj Luci se nalazi prekrasna crkva Sv Ilije, okružena endemskim borovima munike, nezaobilazna destinacija ovih prostora. Imajući na umu da cijelu Čvrsnicu moramo preći u samo jednom danu, što je poveći poduhvat, morali smo izabrati drugu opciju, onu prema Risovcu.

Naselje Risovac je popularno skijalište pa odlučujemo doručkovati na samoj stazi i potom je pratiti uzbrdo. Vrlo brzo smo se zadihali. Nisam ni slutio koliko je zahtjevan uspon po običnom skijalištu. Na vrhu se nalazi terasa s pogledom na Dugo polje te jezero koje je sada već prilično udaljeno. Ovaj pristup Čvrsnici je najlakši premda također iziskuje dobru kondicijsku spremu.
S ulaskom u crnogoričnu šumu, blatnjavim putem uz nekoliko posklizavanja, vrlo brzo dobijamo na visini.

U stopu nas prati šarplaninac kojemu još nismo dali ime. Nakon šume, izlazimo u stjenoviti dio i hodamo iznad ponora. Prije izlaza na greben nalaze se drvene, oronule stepenice koje su jedini ulaz u središte ove masivne planine. Uz mnogo opreza uspinjemo se jedan za drugim. Ovdje nema mjesta pogrešci. Zadnji se pokušao uspeti pas, međutim ispostavilo se da je to za njega nepremostiva prepreka.

Uistinu mi ga je bilo žao, no mir mi je ulijevalo saznanje da nismo otišli predaleko od Risovca te da će se lako vratiti.
Greben koji vodi put vrha Vilinca obrastao je klekovinom. Kako sam hodao zadnji, preplašilo me je hroptanje koje sam čuo iza svojih leđa. Velika želja našeg novog prijatelja da hoda s nama bila je jača od prepreke na putu. Mašući repom i trčkarajući oko nas, iskazivao je svoju radost zbog uspjeha!

Lipanj je, ali još ima mnogo snježišta. Pažljivo smo ih prelazili, u strahu da ne propadnemo. Već se bliži podne pa je sunce dobro omekšalo snijeg. Neugodno me zatezala tetiva. Bol sam trpio, ali sam uvelike kaskao za ostalima. Prvi put otkad smo na putu prelazimo granicu od 2000 metara! Grebenom smo se čas uspinjali, čas silazili. Uživali smo u bespućima najviše planine u središnjem dijelu Dinarida.

Čvrsnica je iznimno bogata florom i faunom. Zbog svoje raznovrsnosti i ljepote jedna je od omiljenih destinacija planinara iz cijele regije. Iako je Pločno najviši, vrh Vilinac je atraktivniji. Izležavamo se na njegovih 2113 m. Dan je bio sunčan, a pogled s vrha prekrasan. Iz torbe sam izvadio steznik i stavio ga oko gležnja. Nadao sam se da je riječ samo o trenutnoj boli. Nisam želio razmišljati o crnim scenarijima dok sam sa svojim društvom uživao u blagodatima ove planinske ljepotice.

S vrha se grebenom spuštamo prema planinarskom domu Vilinac. Van rute je, ali odlazimo obnoviti zalihe vode koje su pri kraju. Dom je u funkciji od 2010. i ponos je istoimenog društva iz Jablanice koji se brine o njemu. Ulazimo u blagavaonicu koja ima pravi planinski „štih“, a domar nam odmah nudi šalicu zelenog čaja.

Da pas baš i nije najbolji suputnik u planinama pokazalo se još jednom. Velik i trom, brzo je bio na izdisaju. Nije želio ni korak dalje od doma. Najbolji čovjekov prijatelj lakše će se iskazati u gradskom ili seoskom ambijentu. Osim umora, psima u planinarenju stradavaju i šape. Pitanje je koliko zapravo pas uživa u višednevnom hodanju kroz prirodu. Ovog bezimenog prijatelja pamtit ću po njegovoj upornosti na ljestvama. Nikada nećemo doznati kako se uspio popeti. Ostavljamo mu konzervu tune i krećemo dalje. Najljepše od Čvrsnice tek slijedi!

Ako postoji svijet koji nalikuje zemlji vilenjaka, onda je to potez od planinarskog doma do kanjona Neretve. Čvrsnica je tu drugačija od ostalih planina. Jezero Crvenjak je planinsko oko koje bdije nad ovim spektakularnim krajolikom. Ujedno, to je i jezero na najvišoj nadmorskoj visini u BiH. Petnaestak minuta dalje, iznad provalije stoji prirodni fenomen Hajdučka vrata, kameni prsten promjera 5 metara nastao djelovanjem snažnih vjetrova.

 

Kroz prsten se pruža jedan od najdojmljivijih vidikovaca „Via Dinarice“, kanjon Dive Grabovčeve! Kanjon je dobio ime po istoimenoj djevojci iz hrvatskog naroda, koja je živjela u 17. st. za vrijeme turske vladavine. Priča kaže da se Beg Tahir zaljubio u nju, ali Diva je u više navrata odbijala njegovu prosidbu. Čak ni u opasnosti kojoj se našla, nije skrivala svoju katoličku vjeru. Nakon neuspjelih pokušaja Tahir ju je ubio. Pokopana je na Vran planini, a brojni hodočasnici dolaze na njen grob i odaju joj počast.

Fascinirani, napuštamo Hajdučka vrata. S druge strane kanjona Neretve uzdizali su se šiljasti vrhovi Prenj planine. U prošlosti sam prošao kanjon Dive Grabovčeve od rijeke Neretve sve do vrha Vilinca. Taj dan sam napravio i najveću visinsku razliku u svom životu, što dokazuje koliko su planine sjeverne Hercegovine nepristupačne. Ovoga puta idemo drugom stazom u nizinu.

Bol u nozi se smanjila pravovremenom prevencijom. Penjemo se iznad litice, odakle se duboko u podnožju vidjela Jablanica. Toliko je strmo da nam je neshvatljivo da staza uopće vodi tuda. Simon je bio opčinjen viđenim i nije skidao osmijeh s lica. „Radi ovoga sam krenuo na Via Dinaricu!“ uzviknuo je.

Dvosatno spuštanje u serpentinama ozbiljno su osjećala naša koljena. Ne sjećam se da sam igdje naišao na tako dugotrajan spust. Samo najodvažniji idu u suprotnom smjeru. U podnožju Čvrsnice, nedaleko od rijeke Doljanke, okruženo šumom, nailazimo ni manje ni više nego na deponij. Užasan smrad širio se okolnim zelenilom. Zgroženi smo činjenicom da planinarska staza prolazi pokraj odlagališta smeća! Općina Jablanica, koja se diči Čvrsnicom, odobrila je izgradnju deponija na njenim obroncima! Nisu li zaista samo svemir i ljudska glupost beskonačni?

Brzo smo se udaljili i sišli na cestu koja vodi iz grada na Blidinje. Nakon 35 kilometara i prvog uspona iznad 2000 m stižemo do Jablanice, grada s desetak tisuća stanovnika, uglavnom muslimanske vjeroispovjesti. Zbog svoje je lokacije odlična za nadopunu zaliha i pronalazak prenoćišta. Ukliještena između Čvrsnice i Prenja, smještena je u dolini u kojoj započinje 30 kilometara dug kanjon Neretve. Prepoznatljiva je po srušenom željezničkom mostu čiji se ostaci još nalaze pored rijeke. Ipak, posljedice rata i neimaština nepovoljno su utjecali na ovaj mali, monotoni grad okružen planinskim divovima.

Vukli smo se ulicom kad se pred nama zaustavio prastari kombi. Vozač je izgledao namrgođen. Doviknuo nam je nešto, ali nismo ga razumjeli. Ostali su se uznemirili, ne znajući da je to moj tetak Berislav koji nam je došao ususret! Odahnuli su kad sam im objasnio o kome je riječ. Ulazimo u kombi kojim se vozim kad god dođem u Hercegovinu i u sumrak krećemo do sela Radešine, desetak kilometara dalje.

Konjic – Prenj

Radešine su malo hrvatsko selo smješteno na proplanku iznad Jablaničkog jezera. U kući su nas dočekale tetka Ružica i njena kćer Dolores. Uslijedile su duge obiteljske priče. Čvrsnica me iscrpila, maštao sam samo o krevetu. Sutra krećem na solo uspon na Prenj. Dva su razloga tome – prvi, želio sam biti sam sa svojom najdražom planinom. Drugi, još važniji, trebao sam više vremena za provesti u rodnom gradu Konjicu. Stoga je moj uspon jednodnevni, dok će ostali ići na turu od dva dana, čime dobivam nužno potreban dan više.

Iz svog sam ruksaka prebacio samo najnužnije stvari u malu vojničku torbu koju mi je posudio tetak. Pomno sam još jednom provjeravao rutu, čekajući ostale da se spreme. Berislav nas kombijem spušta u dolinu gdje ulazimo u živopisan pejzaž. Uskom cestom prolazimo kroz kanjon rijeke Idbar. Zanimljiv je prolazak kroz branu, koja je apsolutni građevinski promašaj i obilježje ljudske pohlepe.

Kroz ovu golemu i trošnu branu probijen je otvor kroz koji se može proći, a dolina se nakon brane širi. Prekrasna planinska rijeka, slapovi, njive na rubu sela, vrhovi Prenja i stijene Cetine, čine dolinu Idbra očaravajućom.

U selu je moja polazna točka uspona. Duboko u klancu, Idbar je selo u koje se mora doći ciljano. Nekoliko korisnih uputa mi je dao i Berislav, koji na koncu odlazi s ostalima prema Jablanici. Oni će svoj uspon započeti iz grada, te će u dvodnevnoj turi osjetiti svu ljepotu kampiranja među Prenjskim vrhovima.

Ostao sam potpuno sam. S osmijehom na licu, krećem se dolinom koja ima čak 109 izvora! Makadam završava u Bukovom Lazu, gdje počinje oštri i strmi uspon kroz bukovu šumu. Serpentine je bilo nemoguće izbrojati! Lagan ruksak i uzbuđenje, poveli su me jakim tempom. Vanserijskih 550 metara visinske prevalio sam nakon sat vremena uspona. Osjećao sam bilo pa sam polako spuštao brzinu. Izlazak iz bukove i ulazak u borovu šumu omogućio je i pogled prema dolini Idbra.

Za zahtjevan uspon nagrada je izlazak na vjerojatno najljepšu planinsku dolinu u Dinaridima, Tisovicu. Ova će dolina zapanjiti svakog posjetitelja. Prostrana zelena livada, prepuna cvijeća, a u ljetnim danima i konja i ovaca, ima čak nekoliko pitkih izvora. U vidokrugu su najviši vrhovi Prenja – Zelena glava i Otiš, koji me hipnotiziraju s druge strane doline. Ne mogu odoljeti njihovu zovu, da što prije dođem do njih. Najljepša, najsurovija, ali i najopasnija BH planina u dolini Tisovice pokazuje svu svoju čaroliju. Vladimir Nazor svojedobno je rekao: „Prenj planina nije, visok grad je vila, sijelo je bogova.“

Ushićen, prvi predah uzimam tek na račvanju staza na drugom kraju doline. Ovdje nailazim na prazne šatore okrenute prema najvišim vrhovima. Želio sam se pozdraviti s planinarima, ali nije bilo nikoga. Legao sam na livadu i konačno doručkovao, bili su to moji najsretniji trenuci dosadašnjeg putovanja. Prenj je za mene sveta planina, koju gledam cijeli svoj život. Biti sam na njenim prostranstvima nije sasvim bezazleno. Planina je varljiva, no nekako sam osjećao da sam duboko povezan s njom.

Doživljavao sam je kao starog, bliskog prijatelja. Izležavam se i punim baterije…
Malo iznad doline dolazim do planinarske kuće Vrutak. Pred njom se nalazio jedan planinar, koji je sa svojim društvom boravio nekoliko dana na Prenju. Ozljeda ga je primorala na odmor, dok su ostali otišli pohoditi na vrh Lupoglav. Podsjetio me je na moje probleme s tetivom, koji su zahvaljujući stezniku gotovo u potpunosti iščeznuli. U kuću nisam ni ulazio jer sam previše vremena proveo u dolini i želio sam što prije dospjeti na vrh. Kroz borovu šumu izbijam podno vrhova koji izgledaju moćno i nedohvatljivo.

Uspon je strm, a kako je riječ o sjevernoj strani, ovdje su još uvijek poprilično velika snježišta. Zadaju mi probleme i usporavaju me. Svaki korak sam činio s velikim oprezom. Slijedi uspon po siparu, a zatim i po grebenu, djelomično osiguran sajlama.

Prošle su mi godine na ovome mjestu probleme pričinjale vlažne i skliske stijene. Prenj svaki put iznova postavlja nove ljestvice na putu do vrha. Dolazak do sedla između Otiša i Zelene glave bio je razočaravajuć. Jedina staza na najviši vrh je strma i pod snijegom. Nisam imao zimsku opremu, a alternativni prilaz, preko strmog grebena, bio bi prerizičan i uzeo bi mi mnogo vremena. No prilaz Otišu je bio čist i bez zamki pa se odlučujem za njega.

Nakon 15-ak minuta strmog uspona po ledini izlazim na grebenski vrh Otiša visok 2098 metara. Nalazim se u srcu Dinarida i uživam u spektakularnom pogledu na prostranstva kultne planine. Gledam prema nekoliko metara višoj Zelenoj glavi, te u pozadini greben Vjetreni brda, drugi najviši vrh planine Lupoglav, te dolini Tisovice. Jasno se vide i ostale najviše BiH planine – Čvrsnica, Vran, Vranica, Bjelašnica, Treskavica, Maglić, Velež i Čabulja! Bio sam sam na vrhu, daleko od svih. Moj glas se orio prema okolnim dolinama, bio je to trenutak za koji sam živio…

S vrha se spuštam natrag na sedlo, istim grebenom sve do odvajanja puta za sklonište Jezerce. Na pragu malenog skloništa, smještenog ispod vrha Taraš, dočekao me jedan krasan samojed, pasmina koju se lako prepozna po bijeloj boji i njušci koja uvijek izgleda nasmijano. U skloništu su odmarali Sanjin i Sabina, par iz Tuzle, koji sa mnom dijele veliku ljubav prema ovoj planini. Pas nije bio njihov, ali ih je pratio putem. Kako su išli istim putem u dolinu, pitao sam ih imaju li išta protiv da im se pridružim.

Krećemo u smjeru Osobca gdje se nalazi novoizgrađena ferata, za koju Sanjin smatra da je na pogrešnom mjestu. Lomljiv teren utjecao je da su klinovi već prve godine počeli ispadati iz stijene. Osobac je jedan od 11 vrhova koji prelaze granicu od 2000 metara, no meni je za oko zapeo nešto niži vrh Zubac. Izgledom neodoljivo podsjeća na Matterhorn, najprepoznatljiviji vrh svijeta, smješten u Švicarskoj.

Dio ispod ova dva vrha naziva se Skok. Prolazak ispod stijene Osobca u zimskim uvjetima veoma je rizičan zbog čestih lavina. No i spuštanje po siparu poziva na oprez.
Ulazimo ponovo u šumu i serpentinama se počinjemo spuštati u dolinu gdje se nalazi selo Bijela. Društvo nam čini i pas koji nas prati još od skloništa.To je već četvrti koji nas prati putem. Nismo znali što ćemo s njim jednom kad dođemo do naselja…

Ovaj dio puta je minski sumnjivo područje, na što jasno ukazuju česte table sa znakovima upozorenja. Kretanje je sigurno samo unutar staze. Ako se dogodi da morate obaviti nuždu, najbolje je da trpite. Staza otvara nekoliko vidikovaca na dolinu i strme vrhove koji ju okružuju, čineći ovaj dio nalik prirodnom amfiteatru. Silazak je strm i iscrpljujuć, a zbog već slabog gripa na gojzericama dva puta padam.

Na koncu, neozlijeđen, s novim prijateljima, dolazim do Rakova laza, mjesta gdje se priključujemo na šumski put. Laganim se koracima približavamo civilizaciji. Dolazimo do stare pilane gdje je par parkirao auto. Na obližnjoj sam slavini napojio psa, te mu na ostatke kruha namazao paštetu koja mi je služila kao rezerva u slučaju nepredviđenih okolnosti. Trenutak njegove zaokupljenosti hranom iskoristili smo za bijeg. Autom smo se uputili iz Bijele prema Konjicu, gdje se naposljetku i rastajemo.

Došavši u gradsku jezeru, na oči su mi navrle suze radosnice. Nakon 693. kilometra stigao sam do rodnog grada! Bio sam potpuno ispunjen, umor nisam ni primjećivao. Sreća je gospodarila mojim srcem. Bio sam u svojim mislima dok smo se Berislav i ja vraćali u Radešine. Vjerovao sam da me više ništa ne može zaustaviti na mom putu do cilja. No, prerano sam počeo slaviti. Čekao nas je još cijeli niz izazova…

Pijem planinski čaj dok se nad Jablaničkim jezerom razbija jutarnja magla. To se akumulacijsko jezero prostire od Jablanice sve do Konjica u dužini od tridesetak kilometara. Bogato je ribom, ponajviše pastrvom i šaranom. Bezbrižno upijam sunčeve zrake. Preda mnom su čak dva dana mirovanja. Tijelo nije zahtijevalo odmor jer sam se nakon Blidinja osjećao poprilično dobro. Ipak, želio sam provesti određeno vrijeme u svom zavičaju. Osim toga, za to bi vrijeme mogli nestati i bolovi u tetivi..

Uputili smo se prema selu Ovčari, nadomak Konjica. Nakon dužeg izbivanja, konačno opet dolazim na grob moje pokojne bake Zore za koju sam bio jako vezan. Za školskih dana, ljetne i zimske blagdane provodio sam s njom. Ljeta pamtim po velikim vrućinama, i kako iznosim kante pitke vode iz sela do kuće na proplanku.

Tu sam radnju svakodnevno ponavljao, jer potok koji snadbijeva kuću preko ljeta presuši. Pamtim i dane kad bi rodbina iz okolice Mostara vikendom nahrupila u selo. Igranje nogometa na nasipu uz prugu bio je dio tradicije, igrali su i mladi i stari. Pamtim i molitve koje sam svake večeri izgovarao s njom, kao i nedeljne odlaske na misu. Pamtim i moje pastirske dane, čuvanje krava na ledini iznad kuće.

Pamtim hladne zime i bijele Božiće, izradu jaslica od mahovine, ispod bora ubranog na okolnim planinama. Sitnice su činile moj dječji život radosnim. To skromno, pa ipak bogato djetinjstvo, podarila mi je upravo ona. Pamtim baš sve vezano za tebe, bako – pomišljam u sebi.

Kroz krošnje hrasta blago je puhao vjetar, donoseći svježinu. Prolazak i zvuk starog vlaka nedaleko od groblja, vraćao mi je topla sjećanja. S tugom u srcu napuštam to mjesto i s Berislavom odlazim u smjeru grada. S ceste se jasno vidi moja kuća. Zjapi prazna na osami. Nemam snage ući u nju, barem ne u ovom trenutku. Nekoć topli dom, sad je hladan, prazan i pun vlage. Zaista su najtužnija mjesta ona gdje si nekoć bio sretan…

Dolazak u centar Konjica diže me iz depresivne nostalgije. Grad je smješten u kotlini na obalama rijeke Neretve. Nažalost, rat je unazadio njegov razvoj. Smješten na diobi naroda, ovdje se mogu pronaći sve tri religije – katolička, pravoslavna i muslimanska. Prije rata u općini je živjelo oko 12.000 Hrvata, dok ih je sada desetak puta manje. Nada u povratak i obnovu sve je manja. Konjic spada među najljepše gradove u ovoj državi.

Stari most, poznatiji kao Ćuprija, jedan je od najljepših mostova iz Osmanskog perioda. Svu svoju rakoš i ljepotu pokazuje u večernjim satima. Podignut je 1682. godine, no njemački nacisti su ga minirali prilikom povlačenja 1945. Obnovljen je prije desetak godina, zajedno s obližnjom čaršijom, starom gradskom jezgrom. Most je naposljetku proglašen nacionalnim spomenikom. Pod njim teče već spominjana Neretva, rijeka s tokom od 230 kilometara koja se uljeva u Jadransko more.

Očekivali smo da će se u međuvremenu javiti Ante pa da usput odemo po njih. Međutim, od njih ni traga ni glasa pa se vraćamo na Radešine. U popodnevnim je satima naletjela kiša praćena grmljavinom. Ante napokon javlja da su krenuli sa Skoka i spuštaju se u dolinu. Njihova Prenjska ruta završava pored pilane, baš kao i moja.

Ponovo sjedamo u kombi i krećemo im u susret. Vrijeme se u međuvremenu pogoršalo pa je Berislav nastavio vožnju sve do Rakova laza. Oronuli je kombi bez većih problema savladavao teške planinske puteve. A onda je uslijedio pravi filmski scenarij. Ugledavši ih kako trče iz šume, praćeni pljuskom, otvorili smo im stražnja vrata kombija.

Uletjeli su kao da su upravo izvršili pljačku banke. Za njima je trčao isti onaj samojed koji je meni dan ranije činio društvo. I oni su ga našli u skloništu Jezerce. Po drugi put ga moram gledati kako ostaje sam usred šume.

Bili su mokri, no nisu skrivali oduševljenje Prenj planinom. Berislav ih je u čast tome nagradio šljivovicom, koja je netragom nestala do povratka u Radešine. Uživao sam slušajući njihove dojmove, upadali su jedno drugome u riječ. Bili su već noćni sati kad smo ušli u kuću. Vidno slomljeni, odmah nakon tuširanja otišli su u krevet. Umor će ujutro već proći, ali uspomene koje su stekli na toj dvodnevnoj turi na Prenju ostat će s njima zauvijek.

Još jedno prekrasno jutro na Radešinama. Probudio me je miris pita koje je spremala tetka Ružica. Nije dugo trebalo da miris probudi i ostale. Doručak koji nam je spravljen bio je najbolji doručak na cijelome putu. Hercegovci su poznati kao veliki vjernici, ali svakodnevno su kršili jedan od smrtnih grijeha, onaj o neumjerenosti u jelu i piću. Ako se već treba griješiti, onda je taj grijeh valjda najprihvatljiviji. Uz domaći sir i suho meso od divljači, na stolu su bile servirane sirnica, krumpiruša i burek. Hana je bila zadivljena i neizmjerno zahvalna.

Simonu je pak ovakav doručak bio potpuna nepoznanica. Izuzevši sir, koji spada u švicarsku delikatesu. Ma koliko naviknuti, i Ante i ja uvijek bi iznova bili iznenađeni velikodušnošću domaćih ljudi.

Dan odmora odlučili smo provesti u Mostaru, po Haninoj želji. Do tamo će nas prebaciti Berislav koji se vraća u Čapljinu, gdje živi. Osim što se opraštamo od obitelji, danas nas napušta i Simon. Bilo je to za očekivati, jer je često spominjao kako se za „Via Dinaricu“ odlučio isključivo zbog samotnog lutanja njenim bespućima. Iako tužni, njegovu smo odluku u potpunosti shvaćali. U prsima sam osjećao nelagodu. Najteže su mi padali rastanci.

Nakon što se spakirao krenuli smo prema Mostaru. Vozeći se kombijem promatramo prekrasne krajolike. Naročito je dojmljiv kanjon rijeke Neretve, svijet za sebe koji vijuga između Prenja, Čvrsnice i Čabulje. Mostar se ne nalazi uz samu rutu „Via Dinarice“, no nije ni daleko od nje. Ukoliko se prati ucrtana ruta, ona preko Prenja vodi sve do Ruišta, na južnim obroncima planine. Polazna točka za Ruište kreće upravo iz Mostara.

Parkirali smo kod franjevačke crkve, prepoznatljive po najvišem zvoniku u BiH. Osobno, zvonik me uopće nije impresionirao. Stekao sam dojam da je izgrađen toliko visoko samo da bi prkosio žiteljima istočnog dijela grada. Tu se pozdravljamo od rodbine, koja nam je toliko pomogla. Ostavili su mi ključ od vikendice na Bjelašnici, gdje ćemo provesti sutrašnju noć.

Od crkve je i najbliži prilaz u staru jezgru grada, gdje se nalazi svjetski prepoznatljiv Stari most, simbol Mostara. Četvrt je to koja vraća u prošla vremena, pravi muzej na otvorenom. Dok prilazimo mostu, razni nas trgovci dozivaju u svoje radnje u kojima se mogu naći vrlo zanimljive stvari vezane uz Osmanski period. Prije mosta skrećem stepenicama na obalu Neretve odakle je pogled na most najljepši. Promatrao sam oduševljeni izraz na Haninom licu kad ga je prvi put ugledala, most koji spaja istok i zapad, katolike i muslimane.

Priča kaže da je gradnja mosta započela 1557. godine. Osmanski sultan Sulejman Veličanstveni želio je novi most na ovom mjestu jer stari je bio drven i nestabilan. Pod prijetnjom smrću u slučaju neuspjeha, posao je predao arhitektu Hajrudinu. Izgradnja je trajala čak 9 godina, a Hajrudin se za to vrijeme spremao za svoj pogreb. No umjesto pogreba, Hajrudin je doživio ovacije u carstvu. Svojim izraženim lukom i obrambenim tornjevima, most danas plijeni pažnju mnogih turista. Hajrudine, odradio si vrhunski posao!

Stajali smo još neko vrijeme na obali Neretve, prije nego smo prešli most kako bismo vidjeli i drugi dio ovog povijesnog remek djela. Na putu za autobusni kolodvor hvata nas pljusak – samo da nas podsjeti na pridruženog suputnika u prvom mjesecu boravka na stazi.

Kiša u pratnji s grmljavinom bila je naš peti član društva! Zaista je nevjerojatno s kojom nas upornošću prati. Glavni je i jedini krivac za sve moje frustracije. Sakrili smo se ispod nadstrešnice, potpuno mokri, i nasmijali na sav glas. Pomirili smo se s činjenicom da naš suputnik, kao i mi, nema namjeru odustati!

Na kolodvoru smo kupili autobusne karte za Jablanicu. Poručio sam Simonu da još nije kasno da se predomisli. Međutim, njegova je odluka bila konačna. Možda se još sretnemo na našem putu, ako ne, dogovorili smo se da ću ga idućeg ljeta posjetiti u Švicarskoj. Uz zagrljaj se opraštam od karizmatičnog prijatelja, koji je uporno na mene prenosio svoj vječiti optimizam, i brzo ulazim u autobus.

Napuštamo kišni Mostar i idemo do Jablanice. Pokušavamo naći taksi koji je voljan voziti do Radešina. Mislio sam da će to biti problem, ali taksisti s ovih područja zapravo i žive od vožnji u zabačena sela. Vozač je bio također planinar pa nam je, osim popusta, dao karte Prenja i Čvrsnice. Bila je to posljednja večer na Radešinama. Kuća je bila neobično prazna bez Simona i rodbine. Vrijeme provodimo u planiranju rute za idućih nekoliko dana. Gledajući kartu, prisjećamo se koliko je sada daleko Postojna, a koliko blizu Albanija. Prošli smo više od pola puta, ali pred nama su kondicijski zahtjevniji tereni.

Bjelašnica-Visočica-Kalinovik

Uspon kreće sjeveroistočno iz grada prema Bjelašnici. Devastirana cesta u serpentinama se uzdiže iznad grada. Jutarnje sivilo ograničilo je paletu boja, sve je izgledalo bezbojno i depresivno. A bila je to prava šteta, jer se s ove ceste, koja vodi na planinu Zlatar, jasno vide Prenj i Konjic u dolini. Nedostaje i Simon, da svojom vedrinom otjera maglu kroz koju plivamo.
Na Zlataru se pola stoljeća krila najveća tajna bivše Jugoslavije.

Unutar planine, na dubini od 300 metara, izgrađeno je tajno Titovo atomsko sklonište. Bunker je sagrađen s namjerom da u slučaju rata funkcionira kao centar vojnih akcija i sklonište za predsjednika i njegovu obitelj. Bunker se nalazi u blizini mog doma, ali ja ga još nisam posjetio. Više me privlače visine od speleologije i tajnih skloništa u dubini planine.

Prolazeći kroz zaseok Dubravice, dobrodošlicu nam je pripremila lokalna banda pasa koja nam je preprječila put. Sve je mirisalo na obračun kao iz dobrih stari vestern filmova. Na našu sreću, nakon minute mirnog gledanja oči u oči, dozvala ih je pogrbljena starica. Žurno smo krenuli dalje, ne osvrćući se. Teren je nakon sela bio položeniji i na njemu smo susreli nekoliko pastira. Prostrane ledine na Bjelašnici i oko nje idealne su za stočarstvo. S dolaskom ljeta, pastiri vode svoja stada visoko u planine.

To nije nešto čemu se veselimo. Gdje su stada, tu su i psi, uglavnom temperamentni šarplaninci. Braneći prvo sebe, a zatim i stado, nerijetko napadaju prolaznike. Svaki takav susret u nama je budio nelagodu i strepnju.

Kad smo došli nadomak sela Džepa magla je konačno nestala. Sunce je opet zasjalo i vratilo prirodi njene žarke boje. Zastajemo na izvoru vode, no nismo ugasili žeđ. Pošto se selo nalazi uzvodno, nije baš najpametnije piti tu vodu. Ljudi truju zemlju raznim zagađivačima, gnojivima, otpadom…. Sve te kemikalije na kraju dođu u doticaj s vodom. Izvor je na čistom tlu, okružen zelenilom, no veliki su izgledi da je zagađen. Znao sam za dvije česme koja se nalaze na nešto više od sat vremena hoda. Strpit ćemo se i tamo napuniti boce.

Prolazimo kroz selo koje, s obzirom na zabačenu lokaciju duboko u planini, ipak ima prilično mnogo kuća građenih u nizu. Većinsko stanovništvo su Bošnjaci, na što nam jasno ukazuju hidžabi koje nose žene u selu. Tek je lipanj, a ovdje se već pripremaju drva za iduću zimu. Nekako nismo osjećali gostoljubivost pa smo nastavili prema pola sata udaljenom zaseoku Vrdolju. Uspon do sela nas je umarao, jedva smo dočekali dolazak do prve česme na rubu prostrane visoravni.

Najkraći pješački dan kroz BiH završavamo prelazeći plato Radobolja, ogromnu površinu s bezbroj vrtača. Sad smo već dobrano zagazili na Bjelašnicu. U daljini, na proplanku, nazire se nekoliko kolibica. Pod jednom od njih večeras je naše utočište. Izgledalo je da smo blizu, no upozorio sam društvo da je za prelazak visoravni potrebno otprilike sat i pol hodanja kroz gola bespuća. Moja mi je majka pričala kako je u djetinjstvu voljela provoditi vrijeme na Radobolju. Krv nije voda, i mene ovaj zabačeni kutak svemira puni nekom posebnom toplinom.

Putem nailazimo na pastira u poznim godinama. Vjerovatno ni sam ne zna koliko ovaca ima u stadu. Pokazujući prema barakama, rekao je da su njihovi vlasnici Hrvati, te da su jako dobri ljudi. Znao sam za tog pastira iz priča svoje rodbine. Naime, kada bi nekolicina njih došla provesti koji ljetni vikend na Radobolju, iz dosade bi posjećivali ovog usamljenog starca. I dok bi ga dvojica mamila konzumacijom pića i hrane, ostali bi mu ukrali ovcu sa začelja, koja bi tog vikenda bila poslastica. Jasno, pravio sam se da ništa ne znam i slušao starca kako šakom i kapom hvali moje podle rođake. Osjetili smo da je željan društva pa nismo žurili. Za uloženo smo vrijeme dobili nekoliko klasičnih priča iz davnina.

Starac nam je ispunio završnu fazu puta. S visoravni je uslijedio kratki uspon. Smještena u zavjetrini, nalazi se mala lovačka kolibica, nedavno izgrađena. Pokraj nje je čak i vrt, ograđen da se zaštiti od divljači. S proplanka se jasno vidi cijela visoravan prekrivena vrtačama koje izgledaju kao krateri i ostavljaju dojam Mjesečeve površine. Dodatnu ljepotu svemu daje pogled na Prenj i njegove spektakularne vrhove.

Ulazimo u kolibu s klasičnim rasporedom planinarskog skloništa – u prizemlju je blagovaonica, peć i jedan krevet na kat, a na tavanu grupno ležište. Ovo malo zdanje plod je složnosti Berislava i nekolicine njegovih prijatelja lovaca, a nije oskudijevala ni hranom ni pićem pa smo se poslužili domaćim vinom. Hana mi je ispunila želju za masažom i namazala me maslinovim uljem. Osim što mi je strašno prijalo, obična masaža bila je i najerotičniji dio mog putovanja. Na apstinenciju se moraju naviknuti svi planinari „dugoprugaši“. Potreba i nagoni su veliki, ali taj konkretan problem glava mora prebaciti u „stand by“, što nije nimalo lako!

Alkohol i vatra istjerali su me iz kolibe na hlađenje. Noć je odavno zavladala krajolikom. Pod utjecajem alkohola, penjem se na proplanak i smijem samome sebi. Mjesečina je obasjavala visoravan, a vrhovi Prenja u daljini izgledali su zastrašujuće. Bio sam malen i nemoćan usred ničega. Stajao sam na proplanku, nikad bliže zvijezdama. Kroz prozor kolibe dopirala je svjetlost vatre. Vani na zraku, osjećao sam strahopoštovanje. Noć je bila prekrasna, mirna, vladala je sablasna tišina. Iz mene su navirale emocije – čas smijeh, čas suze. Bio sam opijen usred divljine, opijen njome, u okrilju noći koja je prekrila planinska bespuća.

Tko večera rakiju, doručkuje vodu. Ono što me sinoć činilo sretnim, danas je dodatni teret u obliku mamurluka. Već po uigranoj proceduri, najprije doručkujemo, a zatim pospremamo kolibu. Napuštamo Radobolje preko ledina koje se blago uspinju u unutrašnjost Bjelašnice. Prisjećam se kako sam prošle godine baš na tom mjestu bježao od divljeg konja.Spas sam pronašao u šumici u kojoj sam se skrivao sve dok konj nije konačno odustao. Berislav mi je pri povratku s planine objasnio da se radi o pripitomljenoj životinji koja je navikla na ljude, premda ja nisam stekao takav dojam.

Naš prvi dnevni cilj bio je selo Lukomir, udaljeno dva sata dobrog hoda. Negdje na pola puta ugledali smo i najviši vrh Bjelašnice (2067 m) na kojem se nalazi meteorološka stanica. Nalazili smo se u srcu planine, koja je na ovom dijelu prekrivena isključivo zelenim pitomim ledinama. Tu se naš put račva s makadamom iz sela Tušile, koji vodi u Lukomir. Prilaz najvišem i najzabačenijem selu u BiH nalazi se između dva proplanka, a putem prolazi pokraj nekoliko česama. Korito vode bilo je idealno za rashladiti glavu!

Ni na nebu ni na zemlji nalazi se Lukomir. Smješten na padini iznad dubokog kanjona Rakitnice, omeđen planinama, najživopisnije je selo na cijeloj trasi. Zadržao je svoj etno izgled koji nas ponovo vraća u neka zaboravljena vremena. Nekoliko starijih osoba živi u selu sve dok ne padne prvi snijeg, i rado će vam ponuditi tursku kavu, ovčji sir i prenoćište. Cijena usluge ovisi o tome koliko ste vješti u cjenkanju.

Litice iznad kanjona idealne su za ručak s fantastičnim pogledom. Kanjon Rakitnice je treći najdublji u Europi, a vjerojatno i najekstremniji. Razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i toliko je nepristupačan da kažu da je više ljudi posjetilo Mjesec nego korito kanjona.

Da bi došli do Visočice treba zaobići kanjon sa sjeverne strane. Dobro markirana staza vodi obroncima kanjona, malo preko ledina, malo kroz šumu. Novi susret s nepoznatom zmijom bio je drugačiji od prijašnjih. Prvi put sam vidio kako zmija gmiže uz stablo pa se u vrlo kratkom vremenu našla iznad naših glava. Nije riječ o otrovnici, no susret s njom u nama je probudio jezu. U dvosatnom hodu iznad kanjona, prešli smo i nekoliko potoka koji se vodopadima spuštaju prema dnu.

Dio oko kanjona mogao bi se najbolje opisati kao mala Amazona. Koristili smo svaku priliku za osvježenje hladnom planinskom vodom. Sunčan dan i netaknuta priroda pozitivno su utjecali na nas, čak sam i mamurluk uspješno prebrodio. Prije sela Umoljani dolazimo do Studenog potoka, jednog od onih mjesta iz rubrike obavezno posjetiti Njegovo vijuganje ledinom zaista impresionira. Nedaleko se nalaze i mali mlinovi od kojih su neki pogodni čak i za prenoćiti.

Izlazak na cestu značio je da smo konačno stigli do kraja kanjona. Preko malenog mosta, cesta prijelazi sada već pitomu rijeku Rakitnicu. Kratko smo još hodali asfaltom, sve do rakrižja za selo Bobovicu. Cesta dalje vodi prema selu Tušila, gdje se nalazi planinarski dom. Hana je bila iscrpljena pa je odlučila uputiti se u dom. Čak nam je olakšala ruksake, ponijevši par stvari, i tako nam pomogla da uspon na Visočicu bude lakši.

Asfaltirani put vodi strmo prema selu. Bobovica je smještena na uzvisini, tik uz početak kanjona Rakitnice. U ovom malom selu teško se možete oslonuti na bilo kakav oblik logistike. Na rubu sela, netom prije početka uspona, zastajemo na koritu vode. Pošto još nisam imao priliku planinariti po Visočici, s nestrpljenjem sam iščekivao trenutak kad ću stati na njene vrhove.
Visočica se smatra prirodnom granicom između sjeverne Hercegovine i Bosne.

Već su bili popodnevni sati kad smo startali s veoma strmim usponom. Put najprije vodi kroz šumu, a zatim izlazi na planinske pašnjake. Prvi u nizu grebenskih vrhova bila je Drstva odakle se ponovo pruža fantastičan pogled prema jugu i kanjonu Rakitnice. S druge strane kanjona, na litici, vidimo selo Lukomir, i tek sada uistinu uviđamo koliko je to selo zabačeno. Nastavljamo elegantnim, najatraktivnijim grebenom u BiH prema vrhu Vito (1960 m.).

Na pojedinim dijelovima, greben je oštar kao žilet. Posebno je privlačan alpinistima u zimskom periodu. Zbog umora koji me sve više savladavao, morao sam se maksimalno usredotočiti. U protivnom, lako bih mogao postati jedan od rijetkih posjetitelja u dnu kanjona. Greška na grebenu imala bi fatalne posljedice. Nisam uspjevao držati tempo hiperaktivnog Ante, koji je već bio na vrhu.
Džamija je najviši vrh planine, no Vito koji je neznatno niži, svakako je atraktivniji. Nastavljamo još kratko grebenom da bi ubrzo skrenuli oštro niz brdo. Spust je veoma strm i vodi po uvijek neugodnom siparu. S jednog od mnogih zelenih pašnjaka dopirao je zvuk frule. Bio je to pastir koji je izveo stado ovaca visoko u planinu. Prekrasne melodije plovile su vedrim danom preko ledina, sve do vrhova, pretvarajući taj mir i spokoj u zelenom raju daleko od svega, u čaroliju nota.

Uslijedio je novi ulazak u šumu, kroz koju nas put vodi sve do planinarskog doma Vrela, nadomak sela Sinanovića. Na terasi ispred doma dočekala nas je Hana u društvu naše domaćice Sene. Bila je to vedra osoba, koja zadnjih 9 godina dočekuje planinare u ovom prekrasnom domu. U prizemlju se nalaze velika blagavaonica i kuhinja, otvoren je cijelu godinu i ima 35 ležišta. Zahvaljujući PD „Treskavica“ iz Sarajeva, na zavidnoj je razini urednosti i higijene.

Jedan od najdojmljivijih dana puta završili smo druženjem u blagavaonici, gdje smo do kasno u noć razgovarali o tome što ćemo nakon završetka „Via Dinarice“. Više nije postojalo ako, već kada ćemo završiti.
Sena se sa jutarnjim doručkom pobrinula za čistu peticu u našoj recenziji. Uštipci, džem i ovčji sir autohtoni su proizvodi toga kraja. Za sve usluge nije nam naplatila ništa, osim obaveznog zajedničkog fotografiranja pred vratima doma.

Promatrajući trasu, današnje odredište, Kalinovik, izgleda kao velik zalogaj. Tim više jer nam je teren koji slijedi potpuna nepoznanica. Asfaltiranom cestom brzo dolazimo do sela Sinanovići. Zastajemo na svakom izvoru vode, a ima ih nekoliko u selu. Ugodan sunčani dan i dobra atmosfera nisu davali naslutiti da popodnevni sati donose potpunu suprotnost…
Cestom se lagano uspinjemo u smjeru istaknutog grebena Puzim.

Ljepotu ovog zasebnog vrha planine Visočice, Bošnjaci uspoređuju s talijanskim Dolomitima. Doista tako i izgleda, ali za razliku od Dolomita, ovaj je – miniran. Cesta prolazi tik uz njega i nastavlja prema Boračkom jezeru, gorskom biseru nadomak grada Konjica. Tu se mi odvajamo i krećemo prema istoku. Vrlo brzo kreće spust u zapušteni dio koji vodi prema kanjonu rijeke Ljute. Za svaki slučaj, navlačimo gamaše. Nije nam se baš sviđao toliki gubitak na visini pa smo odahnuli kad smo se ponovo spojili na planinarski put.

Kiše i otapanje snijega uvelike su ga oštetili i učinili neprohodnim za sva motorna vozila, čak i legendarne Lade nive. Blato je toliko duboko da smo često upadali sve do gležnjeva. Gojzerice su bile neprepoznatljive.

S druge strane se pružio pogled na Treskavicu i njen najviši vrh Đokin Toranj (2088 m). Iz tog kuta, imala je piramidalni oblik, s jasno izraženom florom – od gustih crnogoričnih i bjelogoričnih šuma, preko planinskih pašnjaka, sve do stjenovitih vrhova. Planina koju krasi pet jezera, najbogatija je vodom, ali i minama. Kretanje njome je ograničeno te se preporuča posjet u društvu iskusnih vodiča s ovog područja.

Isključivo zbog toga trasa „Via Dinarice“ ne vodi na njene najviše vrhove.
Nakon dvosatnog spuštanja konačno dolazimo do korita rijeke Ljute. Ovaj pritok Neretve razdvaja Visočicu i Treskavicu dubokim kanjonom. Ulazimo u sablasno prazno selo i zastajemo kod spomenika žrtvama ratu. U selu se može pronaći i smještaj, no poziv mobitelom znanstvena je fantastika. Signal je ovdje potpuna nepoznanica. Rahlađujemo otečene noge u ekstremno hladnoj rijeci.

Ni tada još nisam slutio da će se preostalih dvadesetak kilometara do Kalinovika pretvoriti u agoniju. Napustili smo selo i uputili se proplankom koji prati smjer pružanja kanjona. Počeo sam osjećati nemoć. Nisam mogao pratiti njihov tempo. Topao sunčani dan u kratkom se periodu pretvorio u sivi, uz izraženu južinu. Pritisak u prsima i trnci u nogama bili su uznemirujuća upozorenja da nešto nije uredu.

Motivirao sam samog sebe da je sve to samo u mojoj glavi, no simptomi su bivali sve izraženiji. Više nisam gospodario nad samim sobom. Držao sam sve to u sebi i uzaludno se trudio držati korak s ostalima. Prolazili su kilometri bez pauze, sve do mjesta gdje put napušta kanjon i kreće dalje prema istoku, južnim obroncima Treskavice.
Hana je prema mom izrazu lica shvatila da nešto nije u redu. Bacio sam torbu na put i legao na nju. Bio sam uvjeren da su to moji zadnji koraci za taj dan. No, kad ja već nisam pronašao motiv, on je pronašao mene.

Kolektivni napadi komaraca izluđivali su me i tjerali da brzo krenem dalje. Sprej protiv komaraca gotovo da nije imao nikakav učinak. Krenuo sam dalje sam, svjestan da će me oni stići. Hodajući sam čekao nešto, ni sam ne znam što, i to nešto nije se pojavilo. Novonastala situacija i sivilo na mene su djelovali poražavajuće, no osvježenje sam pronalazio u čestim izvorima i česmama. Treskavica je planina s čak 365 izvora.

Glavno nepisano pravilo je da se u planinu ne ide bez vode, ali na Treskavici nema nikakve opasnosti od dehidracije.
BiH je država podijeljena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine te Republiku Srpsku. U pomalo praznom hodu stupam na teritorij Republike Srpske. U zemlji u kojoj religija predstavlja najveći kamen spoticanja, nakon katoličkog i muslimanskog područja, stižemo i do trećeg, pravoslavnog. Kako bih pričekao dvojac, zastajem na jednoj od mnogih česmi izgrađenih u čast pokojnicima muslimanske vjeroispovijesti.

Hana i Ante su se odlučili popeti na nezahtjevan vrh Lukavac. S obzirom na to da su već kasni popodnevni sati, a kiša samo što nije počela, njihova mi odluka nije bila logična. Moje trenutačno stanje nije mi dopuštalo niti da pomislim o bilo kakvom usponu. Potvrdio sam da mogu sam stići do grada, gdje ćemo se naći. Zadatak mi je bio pronaći smještaj. Usamljen hodam makadamom, a teške trenutke pokušavam prebroditi slušanjem glazbe.

Počela je padati i očekivana kiša, koja me je osvježavala. Rijetko sam joj se veselio, no sad je pogodila trenutak. Korak po korak, dolazim do općine Kalinovik. Ulazak u naselje bio je prilično odbojan. Potok je bio pun otpada, dok su ulicom slobodno šetale krave. Prolazeći pokraj lokala, popraćen sam pogledima lokalnih pivopija koji u meni izazivaju blagu nelagodu. Ušao sam u jedini hotel, Moskva, i u mračnom predvorju potražio bilo kojeg zaposlenika.

Bio je to odista čudan i nimalo ugodan prvi dojam koji je na mene ostavilo ovo malo planinsko mjesto.
Konačno sam naišao na recepcionera, koji mi je na upit o cijeni noćenja dao neočekivano skupu ponudu. I dok sam se ja pokušavao cjenkati kao da sam na tržnici, javio se Ante. Sasvim razumno, odustali su od uspona i svega desetak minuta nakon mene došli do hotela. Sjeli smo na terasu i kontaktirali čelne osobe udruge „Via Dinarica“ u Sarajevu. Rekli su da nam vjerovatno mogu pomoći, ali da se strpimo.

Na terasi nam je prišao jedini gost u hotelskom restoranu i upitao tražimo li smještaj. Bio je to Miloš, momak naših godina, čiji roditelji imaju privatan smještaj namijenjen hodačima duž rute. Kakva slučajnost da su Sarajlije baš njega kontaktirali, dok je sjedio stol do našega!

Brzo uzimamo stvari i sjedamo u njegov terenac. Napuštamo grad zapostavljenom cestom prema selu Vlaholje. Miloševa vožnja i naša uloga krumpira, bili su krivci za odličnu atmosferu putem. U večernjim satima dolazimo do obiteljske kuće Puhalo. U znak dobrodošlice, majka Slava nas je dočekala s aperitivima. Bila je to klasična seoska kuća, prepuna antikviteta. Sobni pod od drveta škripao nam je pod nogama.

Ljupki dom i toplina koju nam je ponudio, svidio nam se na prvu. Zbog srdačnih domaćina, njihovog lijepog doma i mog zdravstvenog stanja, spontano smo se dogovorili da ćemo sutradan ostati u Vlaholju.

Duže izležavanje u krevetu uljepšavao je miris domaćeg kruha kojeg je Slava pripravljala. Pogledom kroz prozor dobivam širu sliku mjesta gdje se nalazimo. Kuća na proplanku nudi pogled na cijelo selo Vlaholje, zaštićeno obroncima planina. Pogled prema jugoistoku puca na masiv Zelengore-Lelije, zasebne planinske cjeline podijeljene na dva dijela. Slava mi je uz jutarnji čaj na terasi ispričala malo o njihovom lokalitetu.

Pored turizma, domaćini se bave stočarstvom i plasteničkom proizvodnjom povrća. Uzgajaju zdravu hranu i plasiraju je u svojoj ponudi. Prve su planinare ugostili prije dvije godine, otkada njihov broj kontinuirano raste. Trenutačno kuća raspolaže s dvije sobe, no planiraju izgraditi omanji kamp. Iz njenih se riječi dalo zaključiti da im primarni cilj nije samo zarada, nego da u potpunosti uživaju prihvaćati planinare. Koliko smo mi bili dirnuti njihovim gostoprimstvom, toliko su i oni bili sretni jer su nas ugostili.

Doručak na terasi, s pogledom na planine, u društvu planinskih lutalica – za sreću je zaista potrebno malo. Dan provodim u potpunom odmoru i oporavku. I dalje sam strašno iscrpljen, što me jako brine i uskraćuje mi maksimalno uživanje u domu obitelji Puhalo.

U neprestanom dopisivanju s Rokom, uspjeli smo ga nagovoriti da nam se opet pridruži! Dobio je tjedan dana godišnjeg pa smo se dogovorili da se nađemo u Nacionalnom parku Sutjeska za tri dana. S njim dolazi i Eva, Hanina prijateljica. U jednu je ruku to bilo veoma zdravo za odnos između Hane, Ante i mene. Ipak smo već dugo nerazdvojni, i trebala nam je pozitivna promjena. Tjedan dana koje će Rok i Eva provesti s nama bit će pravo osvježenje. Slijedio je potez Zelengora-Lelija i veliko gorsko prostranstvo.

Spontano smo došli do računice koliko nam je još dana ostalo do kraja. Dvije trećine avanture je iza nas. Više puta smo provjeravali preostale dane i kilometre. Realna prognoza od još samo dvadesetak dana doimala se nestvarnom. Tako smo blizu ostvarenja našeg sna! Krenuo sam iz vlastite želje za dužim boravkom u prirodi. Nisam mislio da će se putem promijeniti moj pogled na život. Konačno sam bio u društvu u kojem sam shvaćen. Osjećaj usamljenosti koji me pratio godinama sada je nestao. Sve se događa s razlogom, tako i susret najprije s Antom, zatim i s Hanom, a naposljetku i Simonom.

Ante me je naučio da se u životu sve može riješiti. Hana me naučila da granice ne postoje, dok me Simon naučio kako živjeti svaki dan kao da je posljednji. Hranio sam se njihovim najvećim vrlinama. S njima sam i ja bio snažnija i bolja osoba.

Nacionalni park Sutjeska

Kalinovik je mali i svi se poznaju, pa tako i mi upoznajemo Željka Popovića, anđela čuvara ovih planina koji svaki vikend provodi gore, brinući se o putevima i skupljajući otpad za nesavjesnim posjetiteljima koji će uredno za sebe reći da su veliki ljubitelji prirode. Ponudio nam je ključeve skloništa, koje se nalazi na idealnoj lokaciji – na prijevoju između dvije spomenute planine. Također nam je želio olakšati teret, što smo objeručke prihvatili.

Moje još uvijek loše zdrastveno stanje i nemoć primorali su me da odustanem od Lelije. Umjesto toga, idem sa Željkom na jednu lakšu turu po Zelengorskim jezerima, da čisteći otpad malo doprinesem i zahvalim majci prirodi na svemu što nam je dala. Preda mnom je bila najteža odluka na cijelom putu – riskirati zdravlje i dovesti kolektiv u ozbiljne probleme ili propustiti uspon na Leliju i tako skratiti djelić ukupne kilometraže „Via Dinarice“.

Ukupno vrijeme za donošenje odluke bilo je manje od pola sata, koliko je Željku trebalo da se vrati s terencem. Moji su mi suputnici predložili odmor, ako već mislim da nisam spreman na današnje fizičke napore. Nisam se došao nikome dokazivati, došao sam isključivo radi vlastitog užitka, a nekoliko kilometara manje ne znači ništa u odnosu na put od 1200 kilometara. Riskirati uspon značilo bi dovesti u pitanje daljni nastavak puta.

Tješeći se činjenicom da planinarenje nije natjecateljski sport i poštujući kodekse planinarenja, teškog srca i s grižnjom savjesti, definitivno odustajem od tog izazova. U sebi sam doživio svojevrsni osjećaj poraza, no znao sam da je to jedina logična odluka. Obećao sam im pripremiti ukusnu večeru u skloništu.
Nije bilo lako gledati njihov odlazak u sivilu koje se nadvilo nad nama.

Sa Željkom i njegovim sinovima napuštam visoravan Morine, koja se proteže od Kalinovika sve do Nevesinja. Opustošeni kraj na prosječnoj visini od 1600 m od milja još nazivaju europskim Tibetom. Neasfaltiranom cestom iz Jelašca se krećemo u srce masiva Zelengore, sve do Orlovačkog jezera.

Stupili smo na teritorij Nacionalnog parka Sutjeska. Prekrasno jezero dužine 350 metara okružuju vrhovi Orlovac, Stog i Ljeljen. Fantastični pogledi na sve strane i ledina oko jezera čine odličnu lokaciju za noćenje u prirodi. Upravo mi je stoga neshvatljivo da ljudi koji su posjetili jezero u želji za boravkom u prirodi i uživanjem u njenim blagodatima, na kraju svog posjeta imaju srca za sobom ostaviti otpad.

Kiša koja je počela padati nije nas omela u našem zadatku – odvažio sam se skinuti kako bih ušao u jezero i počeo izvlačiti plastične boce. U meni je tinjao blagi osjećaj ponosa, bio sam svjestan da ipak malo pridonosim očuvanju prirode. Premda je moj utjecaj bio minimalan, osjećaj je bio neopisiv i radovao me. Radnu pauzu činimo u skloništu, malom i održavanom zdanju pogodnom za noćenje nekolicine posjetitelja.

Željko i sinovi pričaju mi o ovom zabačenom, ruralnom kraju, koji mladima doista ne nudi nikakvu prespektivu. Država praktički nema interesa za poboljšanjem situacije. Njihove riječi su samo potvrda onog u što sam se i sam uvjerio prolazeći kroz Kalinovik i okolicu. Život je tu sveden na rub egzistencije i ne nazire se svijetla budućnost ovog kraja.

Poslijepodne dolazi do razvedravanja pa posjećujemo još jedno jezero, Jugovo, malo umjetno jezero koje je dobilo ime po svom konstruktoru Jugi, lovočuvaru Nacionalnog parka. Srećom, ovdje je ipak manje otpada pa radna akcija uskoro završava. Dolaskom do skloništa, napušta me obitelj Popović.

Ostao sam sam u raju, barem do večernjih sati. Naložio sam vatru i krenuo s pripremom obećane večere. Odlazim do izvora udaljenog stotinjak metara od skloništa, a po povratku uviđam da ipak nisam sam. S druge strane prostrane ledine, u potrazi za borovnicama, bezbrižno je hodao medvjed! Prvo sam vjerovao da mi se učinilo, no ispostavilo se da je to doista bio moj prvi susret s tom glomaznom životinjom. Nije pokazivao nikakav interes za prelazak na moju stranu pa sam bez straha mogao uživati u prizoru.

Rijedak prizor trajao je kratko. Sate sam tratio ispred skloništa promatrajući okolne vrhove. Posebno je dojmljiv onaj najbliži, Stog, koji dominira okolicom. Pristup ovom travnatom vrhu veoma je strm. Idilu i meditaciju prekinuli su glasovi koji su dopirali kroz dolinu. Nekoliko sam minuta nestrpljivo iščekivao sve dok iz šume nisu izašli Ante i Hana.

Njihova je jeka odzvanjala čitavim krajem. S obzirom na tmurno vrijeme, nisu imali neke pretjerano bogate dojmove. Doduše, uspješno su se popeli na najviši vrh, Veliku Leliju, koja je sa 2023 m najviša točka cjelokupnog masiva sa Zelengorom.

Uz toplo ognjište i malo vina, dobro raspoloženje potrajalo je do kasno u noć. Natjecali smo se tko će otpjevati što besmisleniju pjesmu. S obzirom na veliki izbor vrhunskih izvođača na našim prostorima, gdje se gotovo svi barem jednom u životu upuste u pjevačke vode, vjerujući u blistave karijere, lista je bila pozamašna. Pomislio sam, ovakva je večer prava sličica života planinskih skitnica. Apsolutno nas nije zanimao vanjski svijet.

Uslijedilo je čarobno jutro, potpuna suprotnost prethodnom danu. Suncem okupani vrhovi i izmaglica ostavljaju nas bez daha. Godinama sam vjerovao u nestvarno, dok me istovremeno gušila moja komfor zona. Nestvarno je postalo moguće, a san pretvoren u stvarnost, o čemu je svjedočilo i ovakvo jutro.

Prije polaska svraćamo do izvora. Voda je toliko hladna da nam rukama prolaze trnci. Uslijedila su prostranstva Zelengore, jedne od najljepših planina na Balkanu. Planina kao iz bajke, izuzetno je bogata vodom: jezerima, potocima, izvorima i rijekama. Put k njenom najvišem vrhu Bregoču počinjemo posjetom Orlovačkom jezeru. Još jednom imam priliku uživati u magiji prirode. Od jezera nastavljamo nešto strmijim usponom po zelenim pašnjacima. Ovaj prirodni dragulj s razlogom nosi svoje ime – Zelengora.

U tom smo velikom prostranstvu neplanirano zalutali. Između velikog broja vrhova, započeli smo igru nagađanja koji je zapravo Bregoč. Naše zavidno znanje po pitanju orijentacije ovog je puta podbacilo. Poslužili smo se aplikacijama, ali one kao da uvijek zakažu baš onda kad su najpotrebnije. Ipak, lutanje daje dodatnu draž cijeloj avanturi. Uostalom, naposljetku kao i obično nalazimo markacije.

Impozantan je zeleni plašt koji prekriva gotovo cijelu planinu. Tek je završni uspon ispod samog vrha stjenovit. Prvi dolazim na grebenasti vrh Bregoč (2014 m), koji se nalazi u središnjem ijelu planine. Čekajući ostatak ekipe, uživam u pogledu na plato ispresijecan kanjonima iznad kojih se uzdižu mnogobrojni vrhovi.

Idilu na vrhu remete komarci kojima je moja krv delicija, čak i iznad 2 kilometra visine. Isfrustriran, uzimam ruksak i krećem laganim koracima po grebenu, hodajući dva sata do najatraktivnijeg vrha Zelengore. Nije mi ovo prvi posjet Uglješinom vrhu, ali uvijek iznova ostajem bez riječi. Pogled na greben Krive kičme, jezero Gornje Bare i zelenu visoravan na kojoj se nalazi, a u daljini planinski masivi Maglić i Volujak, apsolutno su očaravajući. Priroda je ovdje perfekcionistica, na jednom od najprepoznatljivijih lokaliteta cijele „Via Dinarice“. Na vrhu ostajemo pola sata, da nam se oči i duša napiju ljepote.

Spust s vrha do jezera Gornje Bare veoma je strm. Hana i Ante već su počeli svlačiti odjeću, dok sam ja ipak najprije otišao prošetati oko jezera. Odraz vrhova u jezeru je divan pa ga ovjekovjećujem u nekoliko kadrova. Tako opušten, umalo sam nagazio na poskoka. Bliski susret na obostranu je sreću prošao samo mojim refleksnim poskakivanjem. Pitka je voda ujedno i upozorenje da se u blizini nalaze zmije otrovnice. I one trebaju vodu, a s obzirom da je ovo njihovo stanište, mi smo tek gosti u njihovom domu.

Jedva sam dočekao kupanje u jezeru koje se nalazi na 1515 m visine. Iako je u lipnju gore još uvijek svježe, nismo mogli odoljeti. Ulazak u hladnu vodu nas je razbudio i isprao s nas sav znoj. Kupamo se u planinskome raju, okruženi netaknutom prirodom, zelenim prostranstvima i fascinantnim vrhovima.

Odgađali smo nastavak puta, iako smo se do naselja htjeli spustiti prije večeri. Nastavljamo pašnjakom, a zatim šumom, sve do puta koji vodi do Tjentišta. Lokalni vodiči izletnike dovode ovim dvadesetak kilometara dugim makadamom sve do Donjih Bara. Uz jezero se nalazi planinarska kućica u kojoj nismo zatekli nikoga. Za razliku od Gornjih Bara, Donje su okružene crnogoričnom šumom. Prije završnog spuštanja s ove planinske ljepotice, odmaramo na terasi i punimo zalihe pitke vode.

Ispunjen dan završavamo silaskom u kanjon rijeke Sutjeske. Prije ulaska u šumu, na proplanku iznad ledine, nalazi se spomenik Drugoj Dalmatinskoj brigadi. Ante je, kao veliki patriot i strastveni navijač splitskog Hajduka, i ovdje izvisio zastavu kluba, koju je vjerno isticao na svim vrhovima koje smo prolazili. Spust do rijeke Sutjeske je strm i traje gotovo dva sata. U podnožju se čuje šum rijeke koja teče kroz uski kanjon, lomeći se o njegove kamene litice.

Kako smo gubili na visini, šum je bivao sve glasniji. Na koncu dolazimo i do samog korita tirkizne Sutjeske, pritoke rijeke Drine.
Naša je računica savjetovala da upravo tu, na cesti koja spaja Foču i Gacko, završimo današnju predivnu turu. Nekoliko minuta smo čekali da naiđe prvi automobil, no stopiranje nije urodilo plodom. Svjesni da bi se tu mogli zadržati predugo, nastavljamo hodati uz cestu otprilike sat vremena, sve do Tjentišta. Puni dojmova i s osmijehom na licu,hodanje nam nije bilo pretjerano naporno.

Naselje u kotlini je polazna točka za planine koje spadaju pod nacionalni park, povijesno-geografski lokalitet, o čijim ratnim ranama svjedoči i spomenik palim partizanima u bitci na Sutjesci, koji se ističe na proplanku. Za vrijeme bivše Jugoslavije, dolinu je posjećivao čak milijun posjetitelja. Tjentište je izrazito važno logističko naselje za hodače na „Via Dinarici“. Osim hotela Mladost, tu je i nekoliko privatnih smještaja, kao i mala trgovina, kojoj kao hladnjak služi hladni potok. S obzirom da sam već imao priliku spavati u tom hotelu, znao sam da omjer cijene i kvalitete nije realan. U hotel se ne ulaže dugi niz godina, a ponuda im je ispod razine očekivanog.

Uz cestu se nalazi restoran „Komlen“, gdje uz rundu pića od konobara tražimo pomoć oko pronalaska prenoćišta. Ne samo da nam je odmah rezervirao smještaj, već nas je odlučio do njega i povesti. Nedaleko od Tjentišta nalazi se restoran „Makadam 58“,u čijem su sklopu i sobe preko puta ceste. Vedro nebo i ples krijesnica dodatno su začinili tu ugodnu ljetnu noć.
Zelengora je proključala našu avanturističku krv, a razlog sreći bio je i skorašnji dolazak Roka s Evom.

Njihova prisutnost bit će dodatni poticaj za završni dio puta. Prema realnim procjenama, ostalo nam je nešto više od dva tjedna do cilja! Tko još sumnja u naš uspjeh, koji je sa svakim novim korakom sve bliže? Umor je konstantan, dolazi do svakodnevnih zasićenja, no snaga uma i beskrajna želja za ostvarivanjem cilja, pobijaju svaku pomisao o odustajanju. Napredujemo timski i motiviramo jedni druge u teškim trenucima. Na kraju dana ipak pamtimo samo lijepe trenutke.

Sunčano jutro okupalo je najstariji nacionalni park u BiH. Sutjeska je pri samom vrhu mojih najdražih destinacija. Još uvijek prilično anonimna lokacija zaista ima ogroman potencijal. No, upravo je to ono što daje zvjezdicu više ovome kraju. Slaba povezanost ovog zabačenog dijela zemlje, poziva najzagriženije ljubitelje prirode u otkrivanje raznolikosti koje nudi.

Netom prije nego što smo Hana i ja završili s doručkom, pred restoran je parkirao Kangoou slovenskih tablica. Moja želja za Rokovim povratkom se obistinila Konačno sam upoznao i Evu, mirnu i staloženu osobu koja se držala sa strane. U međuvremenu dolazi i Ante i opet postajemo dobro stari tim koji je uspješno marširao Velebitom.

Plan je da nam se Rok i Eva pridruže na usponima na Maglić i Durmitor. Sedam dana koje imaju na raspolaganju i više je nego dovoljno za ostvarivanje tog cilja. Najveći problem pričinja povratak iz Žabljaka u Tjentište, gdje će ostaviti automobil. Dilemu zaključujemo, optimistično kao i uvijek, uz uzrečicu; „Riješit će se!“ Vlasnika restorana smo upitali za prijevoz do kanjona Sutjeske, gdje smo jučer završili. Smjesta nam je učinio tu uslugu i odvezao do odredišta. Za učinjenu smo ga uslugu nagradili s desetak maraka. Uostalom, marke nam više neće trebati jer Tjentište je bilo naše zadnje utočište u BiH.

Polazimo s malog parkirališta Suhe, koji se nalazi tik uz cestu i rijeku Sutjesku. Tehnički gledano, staza je lagana, ali iziskuje dobru kondicijsku spremu. Uspinje se uz Suški potok, sve do Suve jezerine. Zbog strmog i dugačkog uspona, kao i sunca koje nemilosrdno prži, često radimo manje pauze. Sa zanimanjem sam promatrao Evu, u koju sam sumnjao zbog njene fizički slabije građe. Međutim, u potpunosti me razuvjerila.

Uspon na najviši vrh BiH je zahtjevan, isključivo zbog velike visinske razlike. Srećom, Eva je bila itekako spremna na sve napore koje slijede idućih tjedan dana.
Pomalo monoton put završava dolaskom do šume, gdje smo napokon u hladu. U slučaju nedostatka tekućine, osvježenje se može pronaći u potoku, kojeg u nastavku puta moramo i prijeći. Na jednom od stabala, na malenoj tabli, stoji oznaka za ulazak na teritorij Crne Gore. Bili su to prvi koraci kroz našu pretposljednju državu.

Taj dio sam prešao sam, jer sam ubrzao korak, želeći čim prije stići do Trnovačkog jezera. Moji zdravstveni problemi, koji su vjerojatno nastali zbog prekomjerenih fizičkih napora, ostaju iza mene. Opet se osjećam vrhunski i spreman sam za završni sprint kroz ovu malu planinsku državu.

Dolazak na Suvu jezerinu značio je i ponovni izlazak iz šume. Kotlina je to iznad koje se strmo uzdiže Maglić. Uspon na njega je konačno finale što se tiče fantastične BiH. Kako je vrh gotovo pograničan, većina smjerova dotiče teritorij Crne Gore. Najljepši je zasigurno ovaj preko jezera, no atraktivniji je takozvani „alpinistički“, sa suprotne strane. Od Suve jezerine slijedi još jedan kratki, ali strmi uspon do ishodišta. U vijencu planina smjestilo se zasigurno najljepše jezero cijele trase.

Prepoznatljivo po svom srcolikom izgledu, polazna je točka uspona na Maglić, Volujak, Bioč, Trnovački Durmitor i Trzivku, redom planine iznad 2000 metara. Da bi bajka bila potpuna, našao se tu i bijeli pastuh, koji pase uz samo jezero. Ima tih mjesta čija se ljepota ne može riječima opisati, a na tom popisu svakako se nalazi i ovaj planinski biser.

Uz jezero se nalaze dvije kolibe, za koje se brine Miloš. Upozoreni smo da je riječ o klasičnom vuku samotnjaku starije životne dobi. Njegova je narav doista čudna, u što smo se uvjerili i sami. Nailazim na njega u vrtu, pokraj barake. Starac je to koji cijelu ljetnu sezonu provede ovdje u izolaciji. Dok sam čekao ostale, iskušao sam svoju hrabrost kupanjem u hladnom jezeru, okruženom fantastičnim planinskim masivima. Preostalo mi je još samo da na sav glas viknem od sreće i uživam u akustici, kojoj nijedna operna hala nije dorasla.

Boravak u parku prirode košta 1 euro, dok noćenje u brvnari košta 5. Rok i ja odlazimo pod krov, dok Ante, Hana i Eva dižu šator uz jezero. Zbog rajske prirode, dogovorili smo se da ostajemo i sutra na jezeru. Večernje smo sate proveli kao pravi hipiji, uz logorsku vatru, kobasice nabodene na štap i pozamašan broj limenki piva.

Gledao sam Hanine oči, najljepše koje sam ikada vidio. Oči nikad ne lažu, a njene su govorile koliko sitnice utječu na sreću. Uz vatru sam postajao jedno s tim društvancetom s kojim sam iz dana u dan stvarao zajedničke uspomene. Sreća je put!

Ujutro sam se probudio promrzao. Oganj se tijekom noći ugasio. Baraka nema ama baš nikakvu izolaciju pa se između greda u nju uvlačio hladni planinski zrak. To nije smetalo Roku, koji je održao samostalni koncert. Njegovo hrkanje daleko premašuje zdravu razinu decibela. Prisiljen sam ranim jutrom izaći iz brvnare. Vedro vrijeme nije dalo naslutiti da će se sve naglo promijeniti.
Miloš je prvi koji mi se pridružuje. Između ostalog, prenosi nam novosti koje se tiču vremenske prognoze.

Ante i ja smo planirali uspon na Trzivku s laganim ruksacima, no Miloš nas je upozorio na nadolazeću frontu pa smo ostali na sigurnom. Polako su se i ostali pridružili jutarnjoj kavi. I zaista, kako je jutro odmicalo, tako su se iznad vrhova sve više skupljali gusti oblaci koji su ubrzo kulminirali u snažno nevrijeme. Tuča, praćena snažnom grmljavinom, prisilila nas je da se vratimo u brvnaru. Grmljavina je u nekoliko navrata ozbiljno zatresla trošnu baraku.

Kako bismo razbili strah, koji svi nerado priznajemo, svatko je posegnuo za vlastitim ritualom. Ja sam mir pronalazio u glasnom slušanju muzike, koja je prividno umanjivala pravo stanje izvan barake. Agonija je trajala otprilike sat vremena, a izlazak pred brvnaru ponudio je nesvakidašnji prizor – od zrnaca leda sve se oko nas zabijelilo.

Pravilo bez iznimke je da nakon kiše uvijek dođe sunce. Oblaci su se brzo počeli razmicati, a iznad vrhova se ukazala duga. Ante je za to vrijeme predložio razbibrigu za popodnevne sate..Za ručak je odlučio spremati puževe koji su u ovim planinama natprosječno veliki. Njihov ulov je najbolji netom nakon padalina. Za nešto više od pola sata, skupili smo dvije omanje kantice. Nisam s prevelikim oduševljenjem gledao kako se živi puževi krčkaju u prokuhanoj vodi.

Ante je svejedno spremao specijalitet, improvizirajući s onime što je imao i naposljetku napravio jelo bez masnoća i štetnog kolesterola. Degustacija mi se na kraju ipak svidjela, no dugi popodnevni sati i dosada natjerali su me da se uspnem iznad jezera. Želio sam uživati u pogledu na jezero iz zraka, ne želeći riskirati jutarnju maglu koja bi mi zaklonila pogled..
Put vodi oko jezera, a zatim se najprije kroz šumu pa uz sipar veoma strmo uspinje u smjeru Maglića.

Svakim korakom uz brdo otvara se sve ljepši pogled na jezero i okolne planine. Dvije brvnare s druge strane jezera izgledaju sićušne, smještene usred netaknute divljine. Nakon točno sat vremena stižem do prijevoja. Vidikovac sada nudi pogled na cjelokupni planinski masiv. U daljini se vidi i Durmitor, čiji vrhovi izgledaju kao stupovi koji drže nebeski svod. Nalazio sam se na najvišoj nadmorskoj visini u BiH. No, više od toga prijalo mi je vrijeme u samoći i divljini, iako me je vjetar dobro propuhao.

Opčinjen prirodnim čarolijama brzo se vraćam do barake. Miloš je za večeru upecao pastrvu iz jezera dok je Hana kuhala čajeve. Trebalo je to biti sasvim obično popodne, ali naposljetku nije tako ispalo. Pogledavši kroz otvorena vrata, počela je skakati i vrištati kao luda. Iznenađeni, svi smo krenuli za njom. Emocije su eruptirale kad smo ugledali Simona! Bio je to potpuno neočekivan susret sa Švicarcem, koji je ipak promijenio svoje planove. Iako nam je u Mostaru priopćio da će nekoliko dana ostati u Hercegovini, već idući dan mu je dosadila gradska vreva i užareni beton sparnog Mostara.

Smjestili smo ga u brvnaru i s nestrpljenjem iščekivali izvještaj o njegovih zadnjih tjedan dana, koje je proveo bez nas. Prethodnu je noć proveo na samom vrhu Zelengore, u šatoru, gdje ga je uhvatila oluja. Znajući da smo mi osjetno smanjili ritam i da sve češće uzimamo dane pauze, radio je na tome da nas sustigne. Ni njega nije izbjegla tuča, ali nije ga ni obeshrabrila, pa je nastavio hodati. Zadnjih je dana uzastopce prelazio gotovo 40 kilometara, zbog čega nas je tako brzo sustigao. Premda se nikad nije žalio, ovog je puta priznao da je veoma umoran. Samoprozvani tim „Via Alcoholice“ ponovo je bio kompletan.

Tiha je noć zavladala ovim čarobnim okruženjem. Nad jezerom se nadvila veoma gusta magla. Nismo imali određen plan do kuda ćemo sutradan stići. Miloš nam je rekao da će nakon podne početi padati kiša. Odlučili smo se popeti na Maglić i zatim sići do Pivskog jezera s druge strane planinskog masiva.

Sutradan, nakon doručka, pozdravljamo se s Milošem, kojeg ostavljamo samog na jezeru. Krećemo se istim onim putem kojim sam dan ranije sam prošao. Ipak, danas je znatno teži uspon, s obzirom na pune ruksake na leđima. Magla se ipak malo smilovala pa smo nekoliko minuta uspjeli uživali u pogledu na jezero. Kratko, ali dovoljno da izmami divljenje mojih prijatelja. Pola sata duže nego jučer trajao je uspon do prijevoja. Jasno se osjetilo što znači nositi toliki teret.

Tih 600 metara visinske razlike bio je najveći ispit dana. Bilo je rano jutro, a mi smo već umorni ležali na vlažnoj travi dok nam se u kosti uvlačio hladan vjetar. Vidljivost je bila svega dvadesetak metara. Bili su to potpuno neželjeni uvjeti, ali i sastavni dio putovanja na koji nismo mogli utjecati.

Slijedio je položeni greben preko kojeg smo hodali kao guske u magli. Unatoč slaboj vidljivosti, staza je uočljiva, a s obzirom na to da smo Ante i ja već imali pohode na Maglić, u svakom smo trenutku točno znali našu lokaciju. Netom nakon prelaska granice, nalazi se crnogorski Maglić. Viši je svega tri metra od susjednog, istoimenog i poznatijeg vrha. Površina je travnata i pitoma i ne ostavlja dojam vrha planine, naručito ne u ovim uvjetima.

Svega dvadesetak minuta poslije dolazimo do najvišeg vrha BiH. Pristup je oštro grebenast, a malo prije vrha treba se poslužiti i rukama. Dio je to koji iziskuje maksimalan oprez! Maglić (2386 m) je u potpunosti opravdao naziv svoga imena. Jedini dokaz našeg boravka na vrhu je zajednička fotografija, s prepoznatljivom zastavom. U podnožju se krije jedna od rijetkih prašuma Europe, Perućica, u čijem se srcu nalazi vodopad Skakavac, visok preko 70 metara.

Zbog slabe vidljivosti vrlo brzo se povlačimo s vrha. Istom se stazom vraćamo sat vremena, do istog onog prijevoja. Odvojili smo se na stazu koja vodi u smjeru planine Bioč. Nekoliko minuta od račvanja nalazi se izvor pitke vode, gdje u zavjetrini radimo pauzu. Prvi je cilj bio ispunjen, a slijedio je dugačak silazak u smjeru jugoistoka, sve do jezera Pive. Velika visinska razlika glavni je razlog što se na Trnovačko jezero, iako se teritorijalno nalazi u Crnoj Gori, uglavnom kreće iz Tjentišta.

I sami smo se uvjerili u tu surovost, no gubeći na visini, izašli smo iz tame oblaka i konačno ugledali pravu panoramu. Iako se bližio srpanj, na ovim prostranstvima još uvijek se nalazi velika količina snježišta. S obzirom na to da nemamo nikakvu zimsku opremu, jedan za drugim oprezno prelazimo ledene brijegove.

Autor putopisa: Kristijan Karlušić
Fotografije: Kristijan Karlušić