Jutarnji monolog

Neopisiv je osjećaj kad te neko davno tvoj poslije tri godine pozove na razgovor da ti kaže kako te još uvijek voli. Nemoguće, astra se ne kvari.
Pitam se samo kako to do sad nisam dobila kofeinski šok od svih onih silnih kafa koje sam popila sa svim svojim potencijalnim frajerima. Tačno bih mogla napisati knjigu sabranih djela.
Odgovore na pitanje zašto neki muškarci nikako ne mogu prestati da izvode neke svoje životinjske rituale nisam mogla naći ni u priručniku Muškarci su sa Marsa a žene sa Venere. Pročitala sam ga. Istina do pola, ali nisam postala pametnija čak ni do pola. Jedino što sam zapamtila je onaj dio u kojem autor objašnjava kako se muškarci često znaju zatvoriti u svoju pećinu te kako ih treba pustiti da sami iz nje izađu, dakle ne navaljivati i vršiti pritisak na njih. Ja, ustvari, mislim da neki nikad nisu ni izašli iz tih pećina. A neki najbolje funkcionišu upravo kad na njih vršiš pritisak. Naročito ako taj pritisak traje 9 mjeseci.

Kod mene je uvijek slučaj takav da onog kojeg treba da „pritisnem“ pustim da ode u svoju pećinu. I ništa ne pitam.
Pa krene prisjećanje…
Jednom prilikom sam tako popila kafu s tipom koji je vrh svih mojih promašaja. Nerado sam se odlučila na taj potez jer ako odbiješ prijedloge prijatelja, komšija i rodbine za nekim tamo potencijalnim kandidatom uglavnom ispadaš “ona koja bira”. Treba svakom pužiti priliku… spremala sam se i ponavljala… treba svakom pružiti priliku. Kad se pojavio sa debelim lancem oko vrata, crnom uskom i toliko providnom majcom da se nazirala bijela potkošulja, u cipelama sa pačijim kljunom, krenulo je povlačenje granica mog ukusa. Ni kad je htio pitati konobara da nam spakuje ostatke večere i da ponesemo nisam prestala ponavljati kako treba svakom pružiti priliku… Ali, kad je na putu do kuće kaseta u radiju otpjevala neki Šemsin hit iz 80- tih potpisala sam kapitulaciju.
Istina, treba svakom pružiti priliku.

A od svih silnih imena koja su defilovala kroz moj život bih mogla sastavit imenik. Nek mi oproste oni kojima se čak ni imena ne mogu sjetit, ali takvi su memorisani pod velikim štampanim slovom L. Neka su se već počela i ponavljati. Imena, naravno. Počela sam samoj sebi ličiti na Samantu iz one epizode Sex i Grad kada više u New Yourku nije imala s kim da spava. Ja nisam baš toliko široko i duboko otišla k’o ona ali njoj je sex ono što je meni kafa. Eto, kod mene su se svi prvi ponovili. I postali drugi. Ponovilo se ime prvog s kim sam se zabavljala, prvog s kim sam se poljubila i prvog s kim sam odrasla. Ušla sam u kružni tok k’o kod Fazlinovića. Ovaj posljednji ponovljeni je trebao biti ono kao treća sreća, ali mislim da je sreća jedini udarac u životu koji je mene promašio. Ali i njega.
Ako je suditi po onome da ko voli – vratiće se, e mene su onda svi voljeli. Uglavnom mi se svi vrate. Neke čak ni brak ne može da spriječi. Ma ni ne spominju ga, nego se ponašaju k’o da su im operacijom odstranili neki organ od velike važnosti za njihov ego a svaki razgovor o tome vraća im traumu.

Jednom je jedan sa ponovljenim imenom tako otišao kod automehaničara da popravi auto i vratio se poslije nekoliko mjeseci. Haman da je bio velik kvar.
A onda opet i poslije nekoliko godina. I šta reći drugo osim: Lessi se vraća kući.

Ma nisam ja rođena za sretne završetke. Ja sam iz druge priče. Iz one u kojoj nema princa, ni logičkog smisla a ni sretnog završetka. I ne gube se cipelice. Ja i kad bih izgubila moju cipelicu njen pronalazač bi je vrlo moguće i obukao. I potražio bi me, ali da mu dam i drugu. U ovoj mojoj priči ja sam princeza ali i vještica, a zamke koje postavljam samo konji mogu preskočiti. A pri tome uvijek ispočetka putujem u nepoznato i onda padam “niz zečiju rupu”.

Ipak, vjerujem da ću se jednog dana probuditi i shvatiti da sam sretna što sam sanjala svoj san i što dolazim iz svoje zemlje čuda. I da ću uz prvu jutarnju kafu prepričavati svoj kružni tok sa Klaudijom Šifer.

P.S. Sve što se kaže (napiše) prije prve kafe, ne računa se 😉

Diary

Alisa Barčić

Volim da pišem, čitam, kuham i idem na fitness. Inspiraciju pronalazim u ljudima. Trenutno sam “single” jer vjerujem da je Bog zauzet pisajući najljepšu ljubavnu priču za mene.