bloggers.media1@gmail.com

Planinarska zabluda – Weisseck 2711 m

weisseck 2711

Planinarska zabluda – Weisseck 2711 m

Za izlet u Austriju, koje je moje planinarsko društvo organiziralo, upisala sam se u zadnji čas ! Nipošto nisam htjela propustiti uspon na Weisseck nakon što su mi ga mnogi prijatelji oduševljeno preporučili. Ulovila sam zadnje mjesto na spisku, na žalost onih koji su došli sekundu iza mene i ostali na listi čekanja ! Bilo bi nam draže da je vremenska prognoza bila bolja. Mogućnost kiše za vikend, vjerojatnije u nedjelju. U subotu se ide na izvor Mure i do prijevoja koji nudi predivan pogled, a u nedjelju na Weisseck. Radije bih da padne u subotu, pa da u nedjelju na vrh dođemo po suhom.

Vode nas vodiči iz PD Bundek, Sonja i Lujz ! Oni su tamo bili toliko puta da poznaju svaki kamen. Prijatelj koji ih poznaje kaže mi : „ Dobri su, znaš, borbeni !“ Uhh, nisam hodala mjesec dana, neće valjda tako trčati !  Stižemo na parking u podnožju, a do planinarskog doma voze nas kombijima u grupama po osam ili vitkijih desetak putnika, a ture se izmjenjuju po dvadesetak minuta. Tako za nas pedesetoro. Ali naši vodiči su mirni, kažu da imamo dovoljno vremena da othodamo predviđenu turu.

Nakon vožnje po rubu uske brdske cestice, kojoj „nikako kraja“ (ne gledamo dolje!) i male pauze u slikovitom domu, ukrašenom cvijećem i rezbarenim ornamentima, skupljamo se za pokret prema izvoru Mure. Priroda je prekrasna, zelenilo, cvijeće, potok, mostić, tamni borovi…  a naš se pogled zadržava i na štrudlama, tanjurima punim privlačne hrane i kriglama koje na  terasici ispred doma raznose cure u dirndlicama i dečki u lederhoznama ! Sve nešto podsjeća na Heidi.

Do izvora Mure stiže se dugom, intenzivno zelenom, travnatom dolinom. Doduše, uz podosta blata, ali ne smeta nam to. Divimo se neobičnom kamenju, tankom kao sjajne pločice svih mogućih sedefastih tonova i reljefnih dezena. Neki su doslovce posuti prirodnim srebrnim šljokicama. Cijelo vrijeme ravno, bez uzbrdica do izvora. Ipak, dalje, do sedla, uspon je strmiji. moramo zaraditi pogled na drugu stranu! Staza se penje kroz kamene gromade. Lujz je zbilja brz! Ester, Elvira i ja imamo ga na oku i uskoro stižemo na sedlo! Nagrada je vrijedna svakog koraka!!! Ispred mnoštva vrhova prošaranih snijegom, veliko duboko jezero, tamne, skoro crne boje.

Još nisi ni svjestan kakvoj ljepoti svjedočiš, a malo iznad, pogled ti privuče manje, isto tako tamno jezerce. Svi fotoaparati i mobiteli su u pogonu, Šteta što nije sunčano, pogled bi bio još ljepši, a nama ugodnije, hladan vjetar tjera nas dalje. Dio se ljudi vraća istim putem, a mi ostali nastavljamo kružno, pod grebenom. Do mraka, trebali bi biti u domu, ali brzim korakom! Osim toga, neki se tamni oblak naselio iznad nas i uporno tu stoji. Samo da još sutra bude bez kiše!

Prelazimo velike „pjegave“ gromade, te žutozelene pjege na kamenju podsjećaju me na Visoke Tatre. Penjemo se, silazimo, propadamo, preskačemo, poneki se kamen zaljulja, gledam naprijed i nadam se skoroj stazi, jer ovo je sve napornije. I konačno, teren postaje lakši, pred nama je u daljini Weisseck. Izgleda nemoguće da ćemo sutra biti na njegovom bijelom vrhu ! Strm spust kroz visoku mokru travu, zatim ravno kroz dolinu i stižemo u dom. Točno do mraka.

Presvlačenje, večera, druženje, ali ipak želimo u krpe da se odmorimo za sutra! U našem dijelu skupnog ležišča neki već spavaju, Srećom, blizu nam je prozor, treba nam malo zraka ! Prvi do prozora je netko muški, ne vidimo ga dobro u mraku. Ne znamo tko je, ali neće se valjda ljutiti ako malo odškrinemo! I tu počinje naše razočaranje!

Otvorimo prozor, a izvana se čuje snažan pljusak! Ništa se ne vidi, samo gusta magla. Pljusak, ne!!  Neće valjda do jutra? I to baš jako pljušti, ipak su pogodili prognozu. Planiran je polazak u sedam sati, ali ako ovo ne stane neće se moći nigdje.

Nas tri ne možemo zaspati, šuškamo u mraku i nadamo se da će se ispadati noćas pa ćemo sutra ipak gore. Blatnjavo, mokro, nema veze, samo neka prestane! Prozor se stalno zatvara, a dečko do mene ga pokušava otvoriti. Tražimo nešto da umetnemo i zaglavimo ga. Napipam na podu neku papuču i dam mu je. Kaže da je to njegova. „Hm!“ kažem ja, „Smočit će ti se od ove kišurine!“  „Neće, ima mala streha iznad prozora“ odgovori on . Ok, papuča drži, a mi slušamo neumorno šuštanje, barem da se malo smanji! I tako do jutra…

U šest sati razbudili se mobiteli, alarmi svih vrsta, ali nitko se ne diže. Prozor se opet zatvorio, šlapa na podu! Samo vidimo da je gusta magla, Čujemo da netko spominje prebacivanje stvari u devet sati… Znači ništa! Kaže Elvira: „Jadni ovi ljudi koji žive tu, ako im je to uobičajeno … tako uporna kiša! Pa nije stala cijelu noć!“ „Baš grozno“ odgovaram, „I tako stalno istim intenzitetom! Nema namjeru stati!“  Nitko ne ustaje. Vidimo dio susjedne spavaonice, neko malo komešanje, ali ne vidimo da je i tamo itko ustao. Ništa, onda ostajemo i mi u krevetima, Ostale spavaonice su nam dalje, ne da nam se ići raspitivati. Odspavat ćemo i mi još malo. Magla i pljusak, kamo ćemo?

Produžile smo sat vremena, kad je konačno Ester prva ustala i otvorila prozor. „Znate što?“ po tonu smo shvatile da nam ima nešto ozbiljno za reći „Nema nikakvog pljuska!! To cijelo vrijeme šušti ovaj potok ispod prozora!!! “

Potok!!! Zbog potoka mi nismo išli na vrh! Gledamo ostale u spavaonici zakukuljene u dekama i nije nam jasno! Siđemo dolje i zateknemo par ljudi iz naše grupe. Čude se što nismo išle na vrh, petnaestak ljudi je otišlo u sedam. Čak i lokalni orkestar limene glazbe. „Što ste propustile, nose trube i trombone, imaju praznik, u podne je na vrhu misa!“ Ne možemo vjerovati! Kasnije smo shvatile da su, osim onih petnaestoro, svi ostali odlučili da im je jučer bilo dovoljno hodanja i da će ostati brati borovnice!

Što drugo sada nama preostaje? Uzimamo si par stvari u ruksak i krećemo i mi na borovnice. Već je prošlo devet sati. Oni su otišli prije više od dva sata. Ne možemo ih stići, do vrha je oko 2,5 sata hoda i oko 950m razlike, Tješimo se što je magla pa se ništa ne vidi. Borovnice sve uz stazu. Beremo ih i pomalo se penjemo ljute na sebe što na vrijeme nismo bile tu i s grupom otišle do vrha! Ovo mi je do sada najveća planinarska zabluda!

Svaka u svom grmu borovnica, ne možemo ni pričati, pogledamo se povremeno da se ne pogubimo u ovoj magli, kad iz magle izroni figura našeg predsjednika društva. Zadovoljan što nas je sreo, kaže kako poznaje ovu stazu i da ide do prijevoja, možda uspije vidjeti jezero s druge strane. To je za nas bio tračak svjetla u sivilu našeg raspoloženja i magle koja nas okružuje. „ Ljubiša, hvala ti što si naišao, sam Bog te poslao! Čekaj naaaas!“ Odlično, negdje smo krenuli. Može i u magli, sve je dobro!

Dosta smo se uspeli kada smo sreli Fulvia koji je ovaj izlet organizirao, spuštao se i rekao da svakako nastavimo jer nas poslije prijevoja čeka sunce!! Naš Fulvio je najveći šaljivdžija u društvu, pa smo ga malo sumnjičavo pogledale, ali naša su srca željela vjerovati da je ovoga puta ozbiljan pa smo svi ubrzali. Na prijevoju smo susretali ljude koji su dolazili iz druge doline i kroz sve rjeđu maglu naslućivali oblik grebena voji nas vodi do vrha.

I vrlo brzo, otvorio nam se pogled. Sunčano, plavo nebo i pred nama nastavak stjenovitog grebena koji nas mami na vrh! Staza se stepenasto penje, a svaki korak otkriva nam sve veće prostranstvo. Ispod nas, sve unaokolo je more gustih bijelih oblaka iz kojih izranjaju vrhovi svih oblika i veličina, snježni, glatki, nazubljeni, ne znam gdje da prije gledam…

Sunce kao da je odlučilo nagraditi sve one koji su za današnji praznik izabrali ovaj vrh! Zvuci zlatnih instrumenata blago se razlijevaju nad ovim sad već ravnim grebenom, par koraka do križa na vrhu, uz njega svećenik oko kojeg se masa ljudi skupila za ovu planinsku misu. Doživljaj je nestvaran, zaista smo daleko od zemaljskih banalnosti i čudim se kako me uopće mogu nervirati gluposti koje nas svaki dan opterećuju, kada postoji ovo! Čini se kao da bismo se mogli bacati i valjati po ovim bijelim oblacima koji su ispod nas! I evo, ipak smo ovdje, na 2711m, a skoro nas je potok (!) spriječio da ovo doživimo.

Spustili smo se s našim vodičima koji su se savršeno brinuli o nama. A mali kombiji počeli su prevoziti jednu po jednu grupicu u dolinu. U zadnjoj turi, da ubrzamo stvar, utrpali su nas duplo više u to malo vozilo sa svim stvarima. Mislim da su se Austrijanci za obližnjim stolom na terasi, koji više nisu mogli jesti od smijeha kad su nas vidjeli priljepljene za stakla, kladili hoće li se kombi moći pokrenuti! A ja sam se pitala da li ćemo stići do dolje cestom ili ćemo prokrčiti novu prečicu nizbrdo!

I može li Elvira disati koliko je zgurana, i hoće li Ester moći hodati nakon ove vožnje  koliko joj je stvari bilo u krilu! Ja ne znam s koje dvoje sam dijelila jedno sjedište, a tko je četvrti meni bio u krilu. Bilo je „ uzbudljivo“, ali ipak su to iskusni vozači  koji ovu turu dnevno voze bezbroj puta!

Čeka nas naš autobus i duga vožnja do doma. Sretne smo što smo bile na vrhu i imale sreće s vremenom, a znamo da ćemo se putem, a i dugo kasnije, još sto puta, smijući se sjetiti kako smo bile ljute na  „potok“!!

Izdvojena fotografija: Tigerente

0 Komentara

Komentirajte

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

KONTAKTIRAJTE NAS

Kontaktirajte nas u vezi svih pitanja vezanih za www.bloggers.media Vaši podaci se mogu koristiti samo za komunikaciju s vama i to u vezi teme koju šaljete putem ovog obrasca. Slanjem prihvaćate pravila.

Sending

2014 © Sva prava pridržana - Bloggers.Media

Log in

or

Forgot your details?