Dug tekst o mržnji, strasti, ubojstvima i samoubojstvima

Kad se višestruki ubojica ubije nije samo sebi oduzeo život i nije društvu (pa ni sebi) učinio ništa dobroga. Samo je izvršio još jedan od zločina u nizu. Njegova smrt mi je podjednako neprihvatljiva koliko i smrti njegovih žrtava. Naglašavam to, svom našem (pa i vlastitom) bijesu, zbog onog što je učinio, uprkos.

Pišem ovo pitajući se zašto to uopće činim? Čemu? Zašto osjećam potrebu iznijeti stav o nečem što se dogodilo negdje daleko, nekim meni nepoznatim ljudima, strancima s kojima vrlo vjerojatno ne dijelim gotovo ništa. Pa opet. Dijelim nešto što nije lako pokazati prstom… i opet, tu je, ta njihova “naprasno” i tragično prekinuta budućnost koja je naprasno zaustavljena samo naizgled. Jer, nema ništa naprasnog u ovoj tragediji, redovna je ta “prelomna vijest”. Slučaj je, tragičan po žrtve, to da se to “prelomilo” baš njima. Sve ostalo, na žalost, nije plod slučaja… ili strasti. Redovno je. Zato ovo pišem. Tiče me se kao što me se tiču vremenske prilike ili vozni redovi autobusa. Problem je što tragedije poput ove, zbog načina kojima im pristupamo, čitamo isključivo unazad… a ne unaprijed kao vremensku prognozu… ili vozne redove. Uprkos notornoj činjenici da se tragedije poput ove događaju redovito. Možemo li išta učiniti po tom, za svakog od nas, životno važnom pitanju? Ili možda mislite da sam to pogrešno napisao? Možda je dobro da se na ovom mjestu zaustavite i zapitate: je li to za mene životno važno pitanje ili je u pitanju nešto što se događa samo drugima?

Na stranu vaša reakcija na to pitanje, osobna je. Vaša je stvar što ćete s njom, i reakcijom i odgovorom.

Da se vratim povodu. Bio je to kukavički čin čovjeka koji nije bio spreman suočiti se s neprihvatljivim (da, mislim da ni njemu ne bi bio prihvatljiv) povodom zbog kojeg je oduzeo šest života. Uz to, ne dajem mu za pravo da je ikoga, kao što sam imao priliku negdje pročitati, poštedio. Taj višestruki ubojica nikome nije ništa dao ili poklonio, a najmanje život bebi koju nije ubio.

Oduzeo je sedam života. Nazivaju to zločinom iz strasti. Želim naglasiti da si je samoubojstvom oduzeo (a time i svima nama, društvu) mogućnost da razmontiramo, rastavimo na dijelove, stravičnu stvarnost u kojoj je “normalno” da bilo tko, bilo koga, bilo kojim temeljem, posjeduje i raspolaže kao svojinom s kojom je prihvatljivo, a ako već nije, onda je razumljivo, što god da poželi učinit. Protiv te slike – po kojoj je zločin iz strasti, jebiga, zločin iz strasti i što mi tu sad možemo – se treba boriti svim sredstvima. Ovaj post pišem zbog toga, da ono što nam izgleda neracionalno racionaliziram u mjeri u kojoj (mi) je to moguće.

Razmislite o sljedećem: zašto bi bilo potrebno (i dobro) da se takvom ubojici sudi, koliko god to bilo mučno. Bez obzira što bismo morali progutati bijes i odustati od one stare, zub za zub, oko za oko! A pogotovo bez obzira na to što bi ubojica nastavio život, svom oduzimanju života koje je počinio, uprkos. Što je dobro u tome?
Suđenja, pogotovo ljudima koji počine takve zločine, društvu služe da se uskladi s silama koje u društvu, mimo naše volje, vladaju.

To bi suđenje, da je dobilo priliku da do njega dođe, možda nekog punog želje da predmet svoje žudnje posjeduje, naučilo prepoznati zločinački karakter posjedovanja drugoga – žene, muškarca, djece… i odvratilo ga od razmišljanja u kojem je “zbog ljubavi” prihvatljivo i uzeti a ne “samo” dijeliti život. To bi suđenje tako možda spasilo više od jednog života, onog ubojičinog. Možda više od jednog? Bi li to “možda” vrijedilo suđenja, potiskivanja ljutnje u nemoći da poništimo učinjeno?

Možda je sad jasnije zašto mi je mrsko, odbojno i neprihvatljivo, strast povezati s ubojstvom. Mržnja je, a ne strast do drugoga, pokretač zločina. Strast do voljene osobe baš nikad neće dovesti do ubojstva, pa ni onda kad ljubav koju osjećamo nije uzvraćena. Ali strast do sebe i zadovoljenja vlastitih potreba dovest će svakog do najgorih zamislivih zločina, kao od šale. Svjedočimo tome prečesto da bi o tome smjeli šutjeti. Važno je da ovo o čemu pišem shvatite kao nešto što možete kontrolirat, na što možete utjecat, što možete mijenjat na način da se više ne dogodi nikome. Mijenjati tako da postane iznimka, a ne pravilo, kao što je sada. Svaki put kad nekom postane jasno čemu je svjedočio (pa i putem medija) bliže smo društvu boljem za život svih njegovih članica i članova.

Ljubav i strast koju ljubav između dvoje ljudi donosi, nema baš ništa s strašću koja dovodi do zločina!

Zato vas molim da zapamtite slijedeće:
Kad se spominje zločin iz strasti u ovom sedmerostrukom ubojstvu, jedino od njih koje je (ako je) počinjeno iz strasti bilo je samoubojstvo počinitelja. Svi ostali žrtve su zločina iz mržnje. Konkretno, mržnje do žena.

Mizoginija (mržnja prema ženama) je riječ koja je ovom prilikom odnijela sedam života i nitko nije imun na njezino djelovanje. Pa ni vi koji ovo čitate. Mizoginija, kao i bilo koji drugi povod za mržnju, svoj prostor za djelovanje pronalazi u nepažnji društva, u nedostatku koncentracije društva na pojave koje ga razaraju. Tu nepažnju ćete najlakše otkriti kod sebe, i na to vam skrećem pažnju ovim dugim tekstom. Baš svatko je mizogin u nekoj mjeri u ovom, bez dileme mizoginom društvu. Ono po čemu se razlikujemo je spremnost da se suočimo s našom mjerom mizoginije i naučimo je odstraniti iz svojeg svakodnevnog ponašanja. Isto onako kako, jednostavnim pranjem ruku odstranjujemo prljavštinu, održavamo higijenu a time i od zaraza rasterećeno društvo. Utoliko nije strašno to što svakodnevno prljamo ruke, život je prljav po sebi, strašno je kad odbijamo prati ruke iako znamo što za društvo znači održavanje osobne higijene.

Nije strašno što nas naša okolina preko svake mjere razbjesni svojim ponašanjem, strašno je kad ne tražimo način kako se takvog stanja, njegovim prepoznavanjem, osloboditi. Jako je važno da naučimo – to se uči – kako u svojim postupcima prepoznati mizoginiju. To je jedini način kojim ovo društvo možemo učiniti boljim mjestom za život žena, najčešćih žrtava obiteljskog nasilja. Žena koje imaju pravo zadovoljavati svije potrebe u istoj mjeri u kojoj i muškarci, od školovanja, seksa, partnerstva, posla, oblačenja pa nadalje. Žena koje imaju svo pravo biti kakve god da žele biti, samo zato i samo zato jer jer to njihova želja. Bez osuđivanja ili nametanja “samorazumljivih” stavova, a pogotovo i pogotovo onda kad ne “razumijemo” zašto. Nije na ikome da razumije, već je na svakome da poštuje, tuđe potrebe.

Kad je mizoginija u hrvatskom društvu u pitanju tad nam mora postati jasno da odavna hara epidemija koju nitko osim nas, stalnim održavanjem od mizoginije očišćenih osobnih stavova, ne može zaustaviti. A potom i održavati u stanju u kojem do ponavljanja epidemije mizoginije ne može doći. Na nama je a ne na pravosuđu hoćemo li tu epidemiju zaustaviti ili širiti dalje.

Te su žrtve zaslužile živjeti.

I taj je ubojica također zaslužio živjeti.

Na žalost, nitko od njih više nema budućnost koju bi mogao živjeti. Mi je imamo, kakva će biti ovisi od naših želja, znanja, namjera i usredotočenosti. Ovih sedam besmislenih smrti može ostati u prošlosti a možemo im dati smisao i ugraditi ih u našu bolju budućnost, kao temelj na kojem ćemo s jasnijim stavovima o značaju svakog od nas, ovo društvo svakodnevno činiti boljim.
Život ima smisla samo kad nađemo način da nam, u krajnostima, i smrt i nečija žrtva postanu temelj za bolji život.

Ubojica je u ovom slučaju učinio sve što je u svojoj ne-moći mogao da izbriše život kakav su žrtve za sebe izabrale. Na nama je da ih ne zaboravimo, da ne dozvolimo da njihov život, njihovo sudjelovanje u društvu, ono što su s nama dijelili, prestane živjeti tek tako.
Njihov život je završio, ali još nije gotov kako je to ubojica namjeravao.

Gotovo je tek kad mi to prihvatimo.

Ne znam kako vi, ali ja njihovu smrt ne prihvaćam. Njihovu žrtvu da, nju moram ako želim sačuvati nešto dostojanstva. Pišem zato da ne zaboravim Maju i Davora s kojim je izabrala živjeti, Josipu i njezinog sina, Dragomira i Filjku, ljude koji su postali žrtve uprkos njihovom pravu da život žive onako kako im najbolje odgovara. Pišem i zato da ne zaboravim Igora, onoga koji nije pronašao način da živi sa svojim izborima, onoga kojem je život poslužio kako opravdanje za zločin i kojemu zločin nije poslužio kao opravdanje za život. Dvostruko nas je iznevjerio.

Pišem da ne zaboravim da se dobri od loših ljudi razlikuju po sposobnosti da od najgoreg u sebi naprave najbolje onima oko sebe. Igor to nije naučio.

Žao mi je. Ne ponovilo se.

Noel Mirković