I onda se pitamo zašto mladi odlaze?

O borbi s birokracijom koja svima zagorčava život vjerojatno danas svatko može ispričati svoju priču. Ja ih mogu ispričati puno, ali evo jedne friške od danas.

Radi prodaje nekretnine stranom državljaninu uz ugovor treba priložiti „Uvjerenje o statusu zemljišta“. Priopćila mi je to odvjetnica koja je sastavila Kupoprodajni ugovor dana 17.10.2018. i uputila me da to izvadim u Županijskom uredu za prostorno uređenje i gradnju. Potpis Ugovora je dogovoren za 29.10.2018., dakle imam 12 dana, pa valjda ću stići, mislim si ja?

Nazovem odmah Županijsku upravu na broj 352-111 da se informiram o mogućnostima da izvadim taj dokument. Dobivam odgovor da trebam podnijeti zahtjev s kopijom katastarskog plana i taksenim markama u Puli na adresi Riva 8. Radno vrijeme ponedjeljak, srijeda i petak od 9 do 11 sati. Bila je tog dana srijeda, ali 11 sati je već prošlo, a u petak moram biti u Poreču, dakle mogu predati najranije u ponedjeljak. Pa dobro ima i od ponedjeljka još 8 dana, pa kad objasnim da mi je hitno, valjda će se neko udostojiti da stisne „print“ i da mi izda to, mislim si ja.

U ponedjeljak 22.10.2018. potpuno uvjeren da će sve biti u redu, dolazim u pisarnicu na Riva 8 Pula i ljubaznoj službenici pružam zahtjev s prilozima. A ne, to trebate predati u Poreču, kaže ona. A ja potpuno zbunjen, pa sad sam došao iz Poreča, jer sam od vaše službe telefonom dobio informaciju da to trebam predati u Puli. Da ali to je općina Višnjan i to se predaje u Poreču, kaže ona.

A dobro jer stignem da to danas predam u Poreču? A ne, već je prošlo 10, a oni rade kao i mi do 11. A sutra? Sutra rade od 13 kaže mi ona i čak uruči papir mi s rasporedom radnog vremena.

U utorak 23.10.2018. već u 12,30 bio sam pred vratima ureda u Poreču. Na vratima piše da je radno vrijeme od 13 do 15,30 sati, ali piše i da je Roberta Uljančić na bolovanju. Pokucam na vrata, ali nitko ne odgovara. Do 13 sati već se sakupilo više ljudi ali ja sam prvi. kad su se vrata otvorila ulazim. Prilično neraspoložena muška osoba, objašnjava mi kako to nije njegov posao, ali evo onako ipak će mi to primiti.

Kad sam pokušao vrlo uljudno objasniti kako mi je to hitno, onda me više nije ni slušao, a ni približno da mi kaže da li i kada ću ja to uopće dobiti. Na moje inzistiranje da razgovaram s nekim šefom, upućen sam u sobu 31. Ženska osoba u sobi 31 kaže: „nemam ja ništa sa statusima“. Ali oprostite, a tko ima, ponizno priupitam, znate, vrlo mi je bitno i hitno. Izašla je i zajedno sa mnom došla u sobu u kojoj sam predao zahtjev. Pa to još nije ni protokolirano, a i kopija plana je iz interneta a ne original, dodaje muški službenik. Pa napravit ću to kažem ja, pa vrata katastra su odmah do vas.

Izlazim bez bilo kojeg odgovora ili dogovora. Trebalo mi je vremena da se smirim jer što da uopće radim, kad nemam pojma što se uopće zbiva.

Ulazim u katastar. „15 kuna taksenih maraka i 20 kuna u gotovini“, kaže mi sad ova vrlo ljubazna gospođa. A di da kupim taksene marke? Pa u kiosku kod autobusne, kaže ona. Požurim na kiosk, jer katastar radi samo do 13,30. Da, da ali na kiosku nemaju taksene marke, jer upravo su sve prodali. Prodavačica me upućuje na kiosk na trgu. Iako je prohladno potpuno sam znojan jer, da li ću uopće stići? Vidim u daljini veliki natpis Glas Istre, aha mislim to je to. Međutim, to nije to.

Nekad je tu bio Glas Istre, danas je to prljavi i zapušteni prostor u centru grada Poreča. Krenem dalje i konačno pronađem te dragocjene taksene marke. Stižem u katastar tik pred zatvaranje i dobivam tu kopiju plana, koju je službenica isprintala iz interneta potpuno isto kao i ja, samo što sam ovaj „print“ platio 35 kuna.

Vraćam se ponovo tamo di sam predao zahtjev. Međutim tu nikoga nema. Nakon dužeg čekanja pojavljuje se opet onaj muški službenik i pružam mu ORIGINAL KOPIJU PLANA. valjda je sada sve u redu, osim što nemam pojma, da li ću i kada ću uopće dobiti Uvjerenje koje sam zatražio. I ne znam uopće kako će sve skupa ispasti, i da li će, bez obzira na moju veliku pedantnost, biti problema oko sklapanja tog Ugovora i nastanka jednog novog ulaganja i poprilično velikog posla.

Iza tog ugovora slijede velike uplate poreza i raznih drugih davanja od čega se puni proračun da bi dobili plaće upravo oni koji to onemogućavaju i doslovno zagorčavaju život nama koji ih plaćamo.

Vračajući se kući slušam na radiju o aferi SMS, aferi emailovi, aferi Agrokor, suđenje Sanaderu… da li ti „gore“ koji se bave tim aferama, uopće pojma imaju da Županijski ured u Poreču ne radi, jer je Roberta Uljančić na bolovanju već dugo vremena i kojim se problemima bavimo mi mali ljudi koji punimo proračun, da bi se oni bavili aferama, a ne nama.

Davno je Mate Balota napisao: Ma daleki cesar austrijski
i velili car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

A onda ne večernjim vijestima navode kako razlog iseljavanja mladih nije toliko financijski, koliko je razlog nepravda, birokracija i beznađe. Očito neki pametni mladi ljudi, koji sve to jasno vide.
A onda se pitamo: zašto mladi odlaze?

Ivan Brajković

Razum može zamijeniti gotovo svaki stupanj obrazovanja,
ali obrazovanje ne može zamijeniti razum.