Oni ne znaju naše ime

Vladavina naroda ili demokracija predstavlja instrumentaliziranu predaju vlasti naroda u „ruke“ izabranih zastupnika koji bi narod trebali predstavljati, a samim time i zastupati interese svoje izborne narodne baze, čine li oni to?

Kada iz svoje životne perspektive pogledam demokratski curriculum neovisne i samostalne Republike Hrvatske mogu ustvrditi kako je jako malo toga učinjeno za dobrobit naroda u ime naroda od strane izabranih predstavnika u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, ustvari niti za tu mrvicu demokratske dobrobiti nisam siguran da li je učinjena zbog naroda ili zbog izabranih „predstavnika“.

Gledajući trenutnu političku situaciju, sam sebi postavljam pitanje koje nameće i svima znan odgovor,
znaju li izabrani naše ime, znaju li izabrani naše probleme, znaju li izabrani da su izabrani od nas i da njihova vlast dolazi od nas, od Naroda!?

Kada smo ih postavili na predstavnička mjesta prestalo je njihovo razmišljanje o narodu, ne znaju oni vaše ime narode, ne mare za probleme tvoje, narode, vlast je lagana, perspektivna i blagodatna sve do trenutka sukoba među izabranima, a kako to izgleda vidimo u previranjima koja nam mediji svakodnevno serviraju kao zabavni program, pa čak i u tim političkim sukobima izabrani uspijevaju biti složni oko prodaje narodnih dobara.

Tisuće se tako lako okupljaju po gradskim trgovima kako bi dali podršku nogometnoj reprezentaciji na europskom prvenstvu, e narode, narode, kada ćeš progledati i tako se okupiti za svoje dobro i pokazati izabranima kako nismo zadovoljni s njima, kako stvari stoje izgleda kako mi možemo pojesti jako ali baš jako puno njihovih sranja prije negoli povratimo i kažemo kako je dosta.

Politička situacija koja je dosegla svoj vrhunac u međusobnom optuživanju i grčevitoj borbi za vlast metodama koje nisu niti najmanje demokratske, ukazuju na činjenicu kako je čovjek najopasniji onda kada misli da je u pravu i kada se panično bori za održanje nezasluženih privilegija, mnogi izabrani upravo rade na tome, rade na izigravanju demokracije, izigravanju čovjeka, izigravanju naroda čiji glas bi trebali biti…

Razmišljajući o ljudskoj povijesti, nižem sisteme u kojima su ljudi živjeli i to evolucijski slijedom, prvobitna zajednica, robovlasničko društvo, feudalizam, kapitalizam, socijalizam, neoliberalni kapitalizam i pitam se koji je najbolji za svakog pojedinca i narod općenito, kako stvari stoje niti jedan, barem ne za sada…, mada se među nama onako potiho provlači krilatica koja tvrdi kako je ovaj posljednji najbolji među najgorima, pitanje je samo za koga je najbolji?

Moja generacija je prokockala priliku za promjenu društva na bolje i nepovratno izgubila godine pozitivnog djelovanja, cijelo vrijeme se zanosivši ideologijom koju smo naslijedili od naših roditelja, nosili smo u glavama ustaše, četnike, partizane, lijeve i desne i tzv. centar i što nam je to donijelo, ništa, samo smo tu ispraznost povijesti i dalje nosili u glavama ideološki određeni i zatupljeni.

Ono što mi daje nadu u bolju budućnost je mnoštvo mladih, pametnih, socijalno osjetljivih s velikom empatičnošću prema bližnjima, s jasnim osuđujućim stavom prema prisutnoj nepravdi i ono što je najbitnije s ogromnim potencijalom za potrebne promjene,  a što mi ostali možemo učiniti, pa barem im dati podršku i osjećaj zajedništva, jer ne idu oni kroz život samo zbog sebe, nego i radi tebe!

Dean Mladenović

Dean je izvršni urednik na www.bloggers.media. Glavne internetske preokupacije koje voli su internet marketing i praćenje utjecaja interneskih medija na korisnike. Veliki ljubitelj blogova kao vrela informacija, zanimljivih priča i jedinstvenih misli.