Tko nema u glavi, ima u nogama

„Nikad više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom  nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“ Ivo Andrić

Nisam više bistroumna ni pametna! Zaboravljam… Kako možeš biti pametan ukoliko ništa ne uspijevaš zapamtiti?Tolike knjige koje sam pročitala i filmove koje sam odgledala, pjesme koje sam odslušala, autore, pojmove, ljude i mjesta koja sam upoznala, nazive ulica i trgova (njima često mijenjaju imena pa manje bitno)… zaboravljam! Pojedini susreti i razgovori kao da se nisu ni dogodili. Odloženi predmeti nestaju bez traga. Pa, čak i nedavno parkirano vozilo ponekad ne mogu pronaći.

Kažu da pametan piše. Pišem i ja.Često uzalud. Zapisujem podsjetnike i informacije u rokovnike, po raznoraznim  blokovima, na samoljepljive papiriće, pa na hladnjak, u mobitel… Koristim sve moguće alate. Već odavno sama sebi šaljem mailove i linkove u inbox . Ponekad mi se čini da se najviše dopisujem sama sa sobom. Kasnije se pokušavam sjetiti gdje sam što zapisala… ili pak dešifrirati poruku koju sam sama sebi ostavila.

Ok, kada mi piše u podsjetniku „podigni nalaze na šalteru poslije 13h“, „postolar“ ili „kupiti bon za mobitel“ to je jasno ( provjerim u kojoj sam trenutno teleoperaterskoj mreži). Sada više ne znam ni u kojoj sam banci, banka je promijenila naziv i sada se zove nešto kao Adidas ili Aikido- slično tome. Srećom, poslovnica je na istoj lokaciji, pa me naziv muči samo kada želim pristupiti internet-bankarstvu. Ponekad me alarm mobitela podsjeti bilješkom  na „pregled u 10.30h“ (?) ili PU957EU (?) i što da činim s tim nepotpunim informacijama ?

Zaboravljam banalne svakodnevne stvari, sitnice, lica koja susrećem u prolazu…  Pozdravljam prolaznike ljubazno im se osmjehujući, kimnem glavom, mahnem rukom … za slučaj da se poznajemo. Neki dan se napričasmo službenica na šalteru i ja… Bude to nezgodno: pita me zainteresirano za djecu, za posao itd. Ljubazno joj odgovaram dok smišljam protupitanje, ali nemam se za što uhvatiti (jeli udata, ima li djece, odakle se znamo, jesmo li odrasle u istom kvartu, išle u školu zajedno, upoznale se na proslavi nekog rođendana, trenirale zajedno ?!) Čovjek se osjeća glupavo u takvim situacijama. Nina kaže da ne brinem zbog toga… dok god prepoznajem svoju djecu- nije drama. Nina je jedno od moje dvoje djece i moja srodna duša, između ostalog.

Zaboravljam…  zaboravljam brojeve, datume, godine… Neki dan nisam se mogla sjetiti koja smo godina… Jesmo li u 2006.-oj ili u 2016.-toj , obje su mi bile nelogične. I baš dok sam bila u toj dilemi naleti poštar* i pitam ga u kojoj smo godini (on će sigurno znati). Pogleda me zbunjeno i pita znatiželjno igram li se negdje potajice s vremeplovom. Ne razumije on to, još je mlad. Mada sam primijetila da to zaboravljanje nema puno veze sa godinama. I moja djeca zaboravljaju. Nije da me to veseli, ali u svakom slučaju djeluje utješno.

Recimo, zamolim sina da mi sutradan posudi bušilicu, a on mi kaže „podsjeti me sutra“!? Pazi, SUTRA! Pa, SADA te zovem da se dogovorimo za SUTRA !? Što bi bilo da mu kažem da on mene podsjeti na pregled kod oftalmologa (doktor za oči iliti okulista) koji mi je zakazan za 24.05.2017. godine u 12.40h.

Nije ni moja kćer puno bolja što se tiče pamćenja. Dok završavamo obrok koji sam nam pripremila, ona zadovoljna i sita izjavljuje dobrodušno: „Ja perem suđe.“  No, to suđe me dočeka neoprano u sudoperu sljedećeg jutra, a ona kaže „Zaboravila sam!“

Znam kako je, i meni se događa stalno! Već sam se počela ozbiljno brinuti za sebe, ali onda sam negdje pročitala da Alzheimerova bolest ne postoji. Laknulo mi je. Ionako smo svakodnevno zatrpani s hrpom nepotrebnih informacija zahvaljujući internetu. Možda se ovdje radi o SELEKTIVNOM PAMĆENJU.

Onda sam opet  čitala  o tome kako nas špricaju iz zraka chemtrailovima, zagađuju nam pitku vodu i izvore, tretiraju hranu, sjeme i zemlju koječime, cijepe nas novim neprovjerenim cjepivima kao laboratorijske miševe…pa sad zbroji 2+2!

Jučer sam dobila domaće pomidore iz vrta i dok je moje nepce uživalo u slasnim okusima sjetih se pomidora iz obližnjih trgovačkih centara. Oni iz trgovačkog centra apsolutno ne zaslužuju da se nazivaju ni POMIDOR, ni RAJČICA, ni PARADAJZ, ni TOMATO. Osim 3D slike, drugih sličnosti s tim plodom uistinu nema. A ja sam mislila da mi je i nepce otupjelo. Vraga! Samo trebam pravu hranu. Zbog toga me veseli što iz godine u godinu vidim sve više i više obrađene zemlje u okolici. Ljudi, ako imate zemlju, sadite pomidore, povrće, voće, masline, lavandu i još koješta!

I ja posjedujem malo zemlje … na balkonu, koju sam kupila u obližnjoj agrariji. Uzgajam male cherry- rajčice. Imam u planu kupiti još malo zemlje i uzgojiti limun. Limun je strašno skup. Ne sjećam se cijene, ali pamtim loš osjećaj u želucu kad sam odustala od kupnje. Pa, kako ćeš alkalizirati svoj organizam bez limuna?

Možda nema ništa loše u svom tom zaboravljanju. Poštedi čovjek sebe mnogih stresova. Intelekt je u odnosu na čuda ograničen, a osjećaji su neograničeni. Preplavljeni smo uspomenama, slikama, bojama, zvukom, mirisima i emocijama. Držimo se one mudre izreke koja se prenosi s koljena na koljeno „Tko nema u glavi, ima u nogama.“  To će biti dovoljno inspirativno za još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog…

POŠTAR* je djelatnik Hrvatske pošte koji dostavlja račune, pozive i kazne dok pismonoša isporučuje pisma

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”