Izgubljeni u komunikaciji

Vidimo li svi koji imamo oči isto?

Većina ljudi uvjerena je da je svijet upravo onakav kakvim ga vide. Pokušate li im reći da to i nije baš tako doživjet će to kao napad na sebe, na svoj sustav stavova i uvjerenja.

Mi zapravo ne vidimo okom, mi vidimo riječima. Svatko pismen u ovom tekstu prepoznati će slova i riječi, nepismen vidjet će crte – kose, uspravne i ravne, kružiće i slično. Sve što vidimo tjera naš um da neprestano lista po svome mentalnom rječniku te pokušava uskladiti sve podražaje kojima je izložen s riječima koje poznaje.

Postoji  još nešto, a to je informacija. Informacija povezuje i omogućuje neprekidnu komunikaciju među svim oblicima postojanja. Taj duboko ukorijenjeni pojam, vrlo širok i složen, podmuklo je apstraktan. Ipak, podrška je svim fizikalnim, kemijskim i biološkim zakonima, mada im logički izmiče. Informacija nije ni tvar, ni energija. Informacija izmiče zakonu o očuvaju energije i tvari jer se njezin sadržaj ne mijenja bez obzira na broj onih koji je pasivno prihvaćaju. Stoga svako istraživanje informacija predstavlja studij same stvarnosti i dotiče jednako filozofiju i fiziku, kao i biologiju i umjetnost.

(Na rubu znanosti, Krešimir Mišak)

Posljednjih desetljeća doživjeli velike promjene u svojim životima, naročito u komunikaciji. Danas je naime komunikacija uglavnom plošna. Kada biste (a potvrdilo se više puta) nekom stanovniku u djelu još uvijek nevine npr. Amazone pokazali fotografiju svojih prijatelja, on ih naprosto ne bi vidio. On kroz svoj svijet prolazi, opipava ga i miriše. Njegovi neuroni nisu umreženi tako da nešto trodimenzionalno vidi na plohi. Mogao bi vam eventualno dati likovnu analizu fotografije, ali nikako ne i vidjeti ljude i prirodu na njoj. Čudite se? Ne tako davno, 1895. godine prikazan je prvi film na kino platnu. Vjerojatno se neki od vas sjećaju scene jednog od prvih filmova i publike koja se uplašila jer vlak krenuo prema kino dvorani.

Mada smo se plošnim medijima već uvelike služili. Postojale su knjige, novine, plakati, slikarstvo… To je bilo nešto novo. Naviknuli smo se brzo.

U normalnoj komunikaciji između dvoje ljudi samo se 15% odnosi na verbalnu komunikaciju. Sve ostalo na drugim je razinama. Mimike, intonacije glasa, govora tijela, jedva primjetnih promjena na licu, gestikulacije, mirisa, hoda, podsvjesne komunikacije, intuicije i da ne nabrajam. Izrečene riječi dakle predstavljaju samo manji dio našeg razgovora. Pokazalo se naime da  naša svijest nadilazi prostorno-vremenska ograničenja, čak i da nadilazi životni raspon koji traje od rođenja do smrti, ali to nije tema.

A mi sve više komuniciramo plošno. Što želim reći. Nekada smo komunicirali, izmjenjivali misli i osjećaje izravno. Izmislili smo pismo. Ne radi dopisivanja već radi bilježenja. Ali to je bilo jako davno.

Malo po malo stigao je i telefon. Mnogi od vas sjetit će se prvog telefona u kući. Zazvonio bi dva-tri puta tjedno, ako je bilo dnevno već je bilo puno. Možda spadate u generaciju koja je od roditelja dobila i poduku kako se javiti kada kućni telefon zazvoni. Halo, dobar dan ja sam… tata i mama trenutno nisu kod kuće, ne razgovaram s nepoznatim ljudima. To je bilo u doba kada si gledao crtić prije dnevnika. Čini mi se da vrijeme ne ide baš linearno. Bolje reći da je naš subjektivni doživljaj vremena sasvim drugačiji od načina na koji ga mjerimo satovima i kalendarima. Usudio bih se reći da smo veći dio svojih života proveli u djetinjstvu. Raspusti su trajali cijeli jedan život. Danas oni prolete, a nisi ni račune stigao poplaćati. Tako su doletjeli i mobiteli. I naša komunikacija je sve više postala samo verbalna, putem slušalice i mikrofona. I tada bum – sms poruka. Ma tko ga jebe samo ću mu napisati, ne da mi se ni razgovarati. Tih prvih godina SMS je pojeo pregršt lijepih božićnih i novogodišnjih čestitki. Srećom kratko je trajalo. Kratko je trajalo što? Stigao je njegovo veličanstvo SMARTPHONE. Ionako okruženi plakatima, monitorima i svjetlećim reklamama svih vrsta odjednom smo sve to dobili u full HD rezoluciji na malom tankom ekrančiću koji nam stane u svaki džep od hlača.

No, tada – I BI FACEBOOK! Društvena mreža, da li? Sada se komunikacija, iako opet plošna multiplicirano ubrzala i dosegla nesagledive količine informacija. Ne samo sadržaja koji sami individualno kreiramo i stavljamo na društvenu mrežu, već danas više ne postoji firma, medij, tv emisija koja nije na Facebooku. Tu je i fantazija zvana inbox. Tek se tu naša plošna komunikacija zna zapetljati do razmjera da više ništa ne možeš povezati. E-poštu nisam ni spomenuo, ona je skoro sva u domeni službenih dopisa. Ne pišem to jer mi smeta, morao sam se prilagoditi kao i svi. Mada sam mišljenja da nam je dobrim djelom i namješteno. Pa što onda – prihvatili smo ?! Pišem iz razloga jer nas je sve to, kao prvo, još više udaljilo. Više nemam potrebu otići ni na kavu kada, eto – imam Facebook i 500 „prijatelja“ od kojih 462 uopće ne poznajem niti sam ih ikada sreo. Lijepo je to, dapače, mada mi sve češće fale živi ljudi. Ne oni koje srećem dok idem ulicom, tada sam ionako u nekom svom izmaštanom svijetu pa ih i ne primjećujem. Primjećujem ono što moram inače bih odavno bio zgažen ili bi ja nekoga pregazio, kao što je nas pregazila ova komunikativna ekskomunikacija.

Enes Seferagić - Enki

Kada biste mogli biti bilo tko …tko biste bili? Kada si spreman dijeliti, tada piješ na izvoru.
A tada si spreman čuti glas, vidjeti svjetlo, primati, davati, biti zahvalan.

Biti i ostati ČOVJEK.