Kada bi siromaštvo bilo čovjek, ja bi ga ubio!

Razmišljao sam o naslovu članka i njegovom značenju, stvarno zvuči teško i bolno, poslovica koju koriste neka od plemena u Sjevernoj Africi, a govori o ljudskom doživljaju samoga siromaštva, sama poslovica je otišla u medije i postala poznata kao eventualno opravdanje jednog od rođaka počinioca nedavnog zločina u Tunisu, bio povod tom ubijanju “bogatih” Europljana, odgovor na sveprisutno siromaštvo ili još jedan u nizu terorističkih napada iz ideoloških ili vjerskih razloga, nazivnik je isti, SIROMAŠTVO!

Vjerojatno u životu naroda s tog područja ova poslovica ima pozitivan kontekst u osvješćivanju borbe protiv siromaštva i davanja ljudskih atributa stanju siromaštva, ali ono što je mene nagnalo na razmišljanje o ovoj poslovici je činjenica kako je siromaštvo stvarno čovjek i kako bogati svakodnevno “ubijaju” siromaštvo s ratovima, izrabljivanjem, manipuliranjem, pretvaranjem u mnoge varijante roblja i na koncu stvaranjem novog naraštaja siromaštva za ubijanje, a sve to poradi svojih egoističnih ciljeva u službi njegovog veličanstva Bogatstva.

Često me “opere” ta misao o službi siromaštva u korist bogatstva i sam si postavljam pitanje na koje unaprijed znam odgovor, jesmo li mi ljudi doista rođeni kao jednakopravni, naravno da nismo, selekcija je napravljena još davnih vremena, onoga trena kada smo ustanovili kako nam višak dobara stvara lagodniji život u trenutku, sadašnjosti i budućnosti.

Naravno, pritom nismo primijetili kako nas višak materijalnih dobara lišava brige i empatije za druge ljude, našu zemaljsku braću i sestre, za samu prirodu i njene resurse, u potpunosti smo potisnuli svjesnost zajedništva u neke tamne kutke naše čovječnosti, a početak zajedničkog puta na ovom još uvijek lijepom planetu je bio tako lijep i obećavajući.

1% bogatih ljudi posjeduje više od polovice ukupnog svjetskog novčanog bogatstva, istog onog bogatstva koje daje daljnju moć za vladanjem i kreiranjem svijeta po njihovim zamislima, potrebama i željama, o njihovoj “brizi” za sirotinju, o njihovoj globalnoj “dobroti” i isključivanju primisli da sirotinju barem pitaju kako im je, kako vam možemo pomoći?

Zašto bi nas to uopće pitali, pa sama činjenica bogatstva im izgleda daje za pravo da o sebi promišljaju kao o višim bićima koja imaju pravo prvenstvenog odlučivanja o sudbinama milijardi ljudi.

Plaši li bogate činjenica odlučivanja o sudbini svijeta i njegovih stanovnika, odgovor je naravno, NE, jedino što ih plaši u kalkulacijama o sudbini svijeta je kolika će biti daljnja dobit na uštrb ljudi i planeta… tužno i zastrašujuće, spoznaja koju imaju siromašni, ali u svojoj nemoći i stalnoj borbi protiv siromaštva čine upravo ono što bogati žele!

Pa što to bogati žele, jednostavno, bogati žele tu našu stalnu borbu protiv siromaštva, jer zaokupljenošću borbom protiv siromaštva stvaramo još više bogatstva za bogate, još više bolnih ljudskih sudbina, još više ratova i svakodnevne patnje…, a sve to svakodnevno radimo u njihovu korist…

Postavlja se pitanje, što nam je onda činiti? I dalje se kvazifilantropski ili deklarativno boriti protiv siromaštva, dozvoljavati nametnuto neodrživo stanje koje nas u konačnici može zbrisati s planeta, tražiti neke nove ili stare načine kao što su pridruživanje ideološkim skupinama koje nam stvaraju kolektivnu svijest sa svojim viđenjima kao jedinim ispravnim u pravilnoj raspodjeli bogatstva, odnosno siromaštva ili trebamo osvijesti činjenicu kako je jedini ispravni put u borbi protiv siromaštva, ustvari borba protiv bogatstva kakvo je danas na djelu, jer greška koja je počinjena u samim počecima ljudskog roda mora prestati biti mjerilo vrijednosti čovjeka, a reciklaža koju bogati čine nad siromašnim treba postati prošlost… jer jedino tako možemo početi novi ciklus jednakopravno rođenih.

Dean Mladenović

Dean je izvršni urednik na www.bloggers.media. Glavne internetske preokupacije koje voli su internet marketing i praćenje utjecaja interneskih medija na korisnike. Veliki ljubitelj blogova kao vrela informacija, zanimljivih priča i jedinstvenih misli.