Nasilje je OUT

Ove godine stalno s nečim kasnim i vremenski sam poprilično dezorijentirana. Dok pokušavam  analizirati što je tomu uzrok sasvim slučajno mi pogled padne na zidni kalendar. Kad tamo ispod umirujuće harmoničnog pejzaža ugledam još uvijek RUJAN… Provjerim datum i mjesec u mobitelu za svaki slučaj. Promaklo mi je! Dobro da sam se sjetila pomaknuti kazaljke na zidnom satu. Skinem kalendar sa zida i prebacim na STUDENI. Ukažu mi se novi, privlačni obronci prekriveni snijegom. Najbolje da se polako počnem privikavati na 2016.godinu. Vrijeme leti.

25. studenog moj prijatelj Dean ima rođendan. Istoga datuma u svijetu obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u znak sjećanja na dan kada je 25. studenog 1960. godine zločesti diktator Rafael Trujillo brutalno dao ubiti sestre Patriu, Minervu i Mariu TeresuMirabal u Dominikanskoj republici.

Ove godine je aktualna kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“, koja započinje 25. studenog Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i završava 10. prosinca Međunarodnim danom ljudskih prava.Obzirom da je to globalna međunarodna kampanja u kojoj sudjeluje preko 100 država svijeta, ovo je odličan povod BORBI PROTIV NASILJA uopće.

Nasilje je OUT. Svaki oblik nasilja je karakteristika primitivizma, a mi smo pripadnici visoko-razvijenog civilizacijskog svijeta. Volimo se osjećati civilizacijski-napredno-razvijeni. To nije narcizam, ali ipak imponira našem egu. Nismo mi tamo neki zaostali, neobrazovani primitivci. Živimo Orvelovsku hipnozu zabavljeni TV-programima  i trgovačkim centrima, a to pruža osjećaj nadmoći spram nekih drugih siromašnih, primitivnih kultura, krajeva i ljudi.

Doduše, u našoj urbanoj sredini ponekad se osjećamo nemoćni, mrzovoljni ili frustrirani što nije nimalo čudno uzevši u obzir u kakvom okruženju živimo. Da su svi poput nas, bio bi raj na Zemlji. Oko nas su uvijek neki nervozni, sebični i agresivni ljudi, pohlepni megalomani i zlobnici. Da nema njih, također bi bio raj na Zemlji. Kako to arogantno zvuči!

Svaki oblik nasilja je destruktivan. Plemeniti ljudi se stoljećima bore protiv njega. Sporo se penjemo po toj ljestvici međusobnog uvažavanja i tolerancije. Iako je ponekad teško povjerovati, civilizirani i obrazovani ljudi prepoznaju gotovo sve oblike nasilja i nasilnog ponašanja.  Kod drugih, lakše nego kod sebe samih. Obiteljsko nasilje, nasilje u adolescentnim vezama, ovršni zakoni, verbalno nasilje, ekonomsko nasilje, cyberbullying, ratovi…

Još samo par stotina godina i uskoro smo nadrasli takvo destruktivno ponašanje i sami sebe jer svaka promjena počinje upravo u nama. Šteta što smo toliko lijeni i inertni da bismo djelovali na sebe same, unutar svojih obitelji i svojih kvartova. Popravljali bismo svijet i ljude oko nas, kritizirali i omalovažavali ukoliko to ne zahtjeva od nas da se pomaknemo iz svoje komforne zone.

Svakoga dana nedostaje nam motivacije za osmjeh i lijepu riječ. Nedostaje nam ljubavi. No, svaki raspoloživi trenutak je pravi da to prepoznamo i učinimo nešto konstruktivno sa sobom. Svaki trenutak je dobar da sebe učinimo boljima ovome svijetu, pa će i ovaj svijet biti bolje mjesto za nas.

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”