Dobitak na lotu i život na rate

I onda nek mi još netko kaže da se ne treba uzdati u „igre na sreću“!
Znala sam da ću kad-tad dobiti na lotu. Dapače, nisam baš planirala dobiti „četvorku“, ali dobitak je dobitak. Dvadeset i sedam kuna, devedeset jedna lipa! Poklonjenom konju se ne gleda u zube. Svaki dobitak u životu treba dostojno proslaviti i biti zahvalan, što i činim ovim povodom.

Moram priznati da sam ipak malo zatečena i u dilemi kako rasporediti dobitak. Optimizam se topi kao sladoled na suncu… Ne mogu ga ni raspodijeliti na dva ravnopravno jednaka dijela!

Inače, Nina i ja ponekad popunimo svaka jednu kolonu za 2,00 kune. To je cijena kojom kupujemo nadu u bolje sutra. Što biste vi učinili na mom mjestu s tim dobitkom? Možda je najmudrije uložiti u novi listić odnosno u novu nadu. Najradije bih ustupila Nini cijeli dobitak, ali mi se čini uvredljivo skroman. Nina zaslužuje puno, puno više. Na kraju krajeva imam dvoje djece, pa je možda dostatno da ih oboje počastim sa kuglicom-dvije sladoleda. Ukoliko se još može kupiti kuglica po cijeni od šest kuna, biti će i za manču.

Život na rate. Uložiš dvije kune u nadu da će te dobitak na lotu trajno osloboditi egzistencijalnih okova, stambenog kredita, blokada, ovrha i minusa na tekućem računu. Nadaš se da ćeš dostatno podmiriti državu, institucije i banke, pa makar ti ništa ne ostalo nakon toga. Samo da pobjedonosno osjetiš uspjeh i olakšanje da nisi više nikome ništa dužan. Bar na trenutak! Da mi je doživjeti taj osjećaj, pa da mogu spokojno skončati i ponijeti tu spoznaju sa sobom u vječnost.

Svoje račune podmirujemo same i nije nam potrebna ničija pomoć, osim tu i tamo iznimno kad posustanemo. Srećom, okružene smo ljudima koji nam uvijek u pravom trenutku pružaju adekvatnu podršku. Učimo snalažljivost, treniramo skromnost, razvijamo vještine samopreživljavanja, smanjujemo životne troškove. Radimo honorarno, radimo sezonski, povremeno radimo po dva, tri posla paralelno, skupljamo praznu ambalažu i beremo jestivo bilje. Trampamo, doniramo i primamo donacije. Skromne smo po prirodi. Iz godine u godinu sve skromnije… Kruh kupujemo prosječno dva puta tjedno, onaj polubjeli od 5 i pol kuna. Odrekle smo se svih pretplata, odjavile HRT, poklonile TV, donirale sve električne aparate osim perilice za rublje i glačala. Rublje peremo subotom nakon 22.00h.

Nina je željela studirati. Žao mi je. Neće ići, draga moja! Volim i ja tebe, ali treba raditi i podmirivati obaveze iz mjeseca u mjesec. Izračunala sam! Redovni izdaci na godišnjem nivou prelaze nam 50.000,00 kuna. Možeš studirati nakon 20 godina, kada otplatimo stan. U međuvremenu treba raditi i budi sretna da imaš kakav god posao i krov nad glavom. Uostalom, koja svrha tvom studiranju kada nemamo vezu za posao nakon toga. Možeš diplomu objesiti mačku o rep.

50.000,00 kuna treba zaraditi za mjesečne rate kredita, troškove struje, vode, odvoza smeća, pričuve, poreza, prireza i ostalih neidentificiranih nameta državnih, općinskih i bankarskih institucija. I dopunskog zdravstvenog osiguranja jer nam je uzročno-posljedično zdravstveno stanje narušeno.

50.000,00 kuna neizbježnih troškova godišnje bez hrane, higijene, odjeće, obuće, lijekova, mobitela, rođendanskih i novogodišnjih poklona ili bilo kakvih drugih životnih troškova. Možda bez svega ovdje navedenog dobrim dijelom možemo preživjeti, ali 50.000,00 kuna moramo zaraditi pa gdje puklo da puklo. 50.000,00 kuna nam neće nitko oprostiti. Tu i tamo ćemo ipak nešto pojesti jer ako mi skapamo od gladi tko će ovih 50.000,00 kuna godišnje podmiriti umjesto nas !? Propast će nam sustav u državi ako kolektivno počnemo dizati ruke od podmirivanja svih tih nameta!

Država je u krizi, nezaposlenost, neimaština i troškovi života povećavaju se iz dana u dan. Treba netko i raditi, podmirivati obaveze i plaćati račune. Treba preživjeti! Mada više ni u to nisam baš sigurna… Preživjeti što? Preživljavati do kad?

Vrijeme je novac, to je činjenica. Ukoliko ne uplaćuješ dovoljno brzo, računi rastu kao gljive poslije kiše. Jer ako kasniš sa uplatom, izdaci se povećavaju za obračunate kamate iz dana u dan. Onda to postaje više nemoguće pratiti i najčešće ne postoji način da dođete do tih informacija. Tako mi je prošli tjedan nestalo 30,00 kuna sa računa i nitko ne zna gdje su. Papala maca! Jednostavno su isčeznule kao da ih nikada nije ni bilo. Otišla sam u banku, ali je i službenica u banci ostala zbunjena činjeničnim stanjem. Potvrdila je da su prethodnog datuma bile na računu, da ih nema ni u jednoj transakciji i ništa mi više nije mogla reći o tome. Cijelih 30,00 kuna. Kao da su olovkom pisane, pa gumicom brisane sa računa. A mogla sam kupiti 15 novih nada po kombinaciji 7/39 za dobitak na lotu. Kradu nam nadu naočigled i ne možeš ništa učiniti protiv toga. Stoga vam ne mogu reći kako da zaštitite svoje novce. Nema načina da im uđete u trag kad vam nestanu sa računa. Ionako su to najčešće samo fiktivni brojevi na ekranima računala. Ukoliko dobijete neku ovrhu, u FINI će vam izlistati ispis. Pojedinačni list papira naplaćuju 3,00 kune! Što će vam to, osim što će vam izbiti dodatne kune iz džepa?

I tako smo se odlučile kupiti nadu za dvije kune! U najboljem slučaju dvije kune vam uzme banka proviziju kada uplaćujete račun za vodu, u najgorem slučaju osam kuna. Osam kuna koštaju četiri nove nade. Ovo nije reklama za LOTO. Ovo su realne činjenice. Proviziju moraš platiti kad podmiruješ račune s kamatama ili bez. Nadu ne moraš, a možeš. Stvar osobnog izbora!

Ponekad mislim da je sve to besmisao u kojem smo beznadežno zarobljeni. Život u civilizaciji postaje paradoksalno smiješan u svom apsurdu. Ne vrijedi se nervirati oko ovih stvari. Jedino mi žao ljudi koji su izgubili nadu. Kažu da je nada kurva, ali mi još uvijek lijegamo na počinak sa zahvalnošću, budimo se svakog novog jutra sa novim optimizmom.  Ništa nam bitno ne nedostaje. Ljubav, snove i smisao za humor još uvijek nam nitko ne može oduzeti. I vjeru da će nam neki novi dan donijeti oslobađajuću spoznaju ovog prividnog kolektivnog besmisla.

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”