Tko još ne zna za žminjski kapuz z ovcon? Ili za Bartulju ili za samanj svaku drugu srijedu u mjesecu? Ili za poznate tripice koje se u žminjskim konobama poslužuju baš na dan sajma? Većina će možda to znati. Ali sigurno neće znati da se u centru mjesta Žminj skriva jedna crkva koja priča tako fenomenalnu priču da ju jednostavno morate čuti. Ne, nije to glavna crkva svetog Mihovila, već mala crkva Svetog Antuna Pustinjaka koja se nalazi samo 50 metara dalje, zabačena u malu uličicu ovog starog mjesta na brežuljku.

Zad kaštela u Žminju

E ja sam tu priču saznala na “Žminjskoj štuoriji” koji tamošnja turistička zajednica na čelu s uvijek nasmijanom Lenkom Šajina organizira već sedam godina. Riječ je o besplatnom razgledu Žminja s lokalnom vodičkinjom Karlom Čerljenko Bulić koja u narodnoj istarskoj nošnji pokazuje skrivene i poznate stvari o tom malom gradiću. Razgled je besplatan, a naš je bio fora zato jer je bio taman na Dan općine Žminj, odnosno dan njihova zaštitnika svetog Mihovila pa je u mjestu vladala neka posebna svečarska atmosfera.

Kostur na ulazu

Bilo kako bilo, na toj ruti u jednom smo trenu krenuli prema uličici koja mi baš i nije poznata. I našli smo se pred crkvicom svetog Antuna Pustinjaka. I onda je Karla otvorila vrata i svjetlost je obasjala fenomenalne freske. Vidjela sam ih mnogo, ali na ove sam doslovce rekla “vau”. I dok je Karla vani objašnjavala ostalima nešto o povijesti gradnje crkve, ja sam uživala u tom prostoru sasvim sama. Očarale su me te drevne zidne slikarije, a posebno me zaintrigirao kostur s lijeve strane vratiju. A kao nam je malo kasnije rekla Karla, nisam ja jedina. Svih zanima čemu taj kostur na izlazu i što simbolizira.

Skromna, a moćna crkvica

– U to vrijeme ljudi nisu bili pismeni i jedan od načina kako da im se prenese poruka s oltara i Biblije je bila da im se neke stvari zorno prikažu. Pa tako imamo prikaze iz života Krista i ostale motive na zidovima naših crkvi. A kostur je tu namjerno. I namjerno nam je, kada uđemo, okrenut s leđa. To je zato da ga vidimo kada izađemo iz crkve i poslušamo misu. On nas podsjeća na smrtnost i da smo pred smrti svi isti. Nešto slično govore i freske u poznatoj crkvi Sveta Marija na Škriljinah u Bermu, ističe Karla. A ovaj kostur baš podsjeća na beramske freske i povorku mrtvaca.

Kostur kao opomena da smo pred smrti svi isti

Lukava Foška

A onda Karla nastavlja. Priča nam jednu toliko zanimljivu priču da ne mogu vjerovati da ju prije nikad nisam čula. Ova je crkva u doba Austro-Ugarske negdje na prijelazu stoljeća bila u vlasništvu stanovite udovice Foške Peteh, tada Fosce Petech. A ona ju je koristila za štalu. Nitko tada nije razmišljao na način da su po zidovima vrijedne freske koje bi se mogle uništiti. Bitno je bilo kamo smjestiti blago. Dok u Žminj nije došao poznati arheolog, povjesničar i konzervator Anton Gnirs i vidio o kakvom se bogatstvu radi. Odlučio je kupiti crkvu od Foške 1911. godine.

Crkva je nekad bila štala

Tražio je dopuštenje nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda smije li u njegovo ime kupiti kapelicu i na taj ju način spasiti, naravno uz njegovu novčanu pomoć. Ponudio je Žminjki tadašnjih 200 kruna na što je ona pristala. Taman je u to vrijeme na Brijunima bio Franjo Ferdinand kojemu je Gnirs objasnio o čemu se radi. A kada je Gnirs ponovno došao u Žminj s novcem kako bi riješio kupoprodaju, shvatio je da s Foškom nema šale. Ona se u međuvremenu predomislila i podigla cijenu. Na 450 kruna! Gnirsu nije bilo drugo nego da pristane. I tako je crkva došla u ruke prestolonasljednika i države. Foška je bila zadnja privatna vlasnica crkve. Krenula su istraživanja i zaštita vrijednih slikarije koje su djelomično išarane glagoljskim grafitima. A onda je na vrata pokucao prvi svjetski rat. Ferdinand je skončao u Sarajevu od ruke atentatora Gavrila Principa, a konzervator Gustav Lang, koji je obnavljao crkvu, završio je na ratištu i poginuo 1915. godine.

Srednjovjekovna svirala

Prve prikazuju instrumente

Koja štorija ovog malog skrivenog dragulja, najstarije crkve u Žminju iz daleke 1381. godine. Freske su inače djelo mletačkog majstora iz 14. stoljeća, a posebno su vrijedne jer prve prikazuju glazbene instrumente. U ovoj minijaturnoj bazilici možete vidjeti krunjenje Bogorodice, svetog Petra i Pavla, prikaze iz života svetog Antuna Pustinjaka i Krista. Zanimljiv je i kameni natpis na ulazu u crkvu koji kaže da su “godine gospodnje 1381. neki Marin i Sladonić i Teodor naredili da se ovdje sagradi crkva na čast svetoga Antuna. Majstor Armirig učinio je ovu crkvu.”

Natpis na crkvi govori da je najstarija u Žminju

Vjerujem da to o Žminju možda niste znali. Kao ni to gdje se primjerice nalazi Kanonička kuća. I do nje nas je Karla odvela u laganoj šetnji po žminjskoj Štradi, najstarijoj ulici u gradiću, koja otkriva šarmantne prizore. Putem nas prati svirka mladog žminjskog harmonikaša. A to zato jer Žminj jako voli baš taj instrument. Tko to ne zna, dovoljno je da dođe na susret harmonikaša u tom mjestu.

Mladi žminjski harmonikaš, a u pozadini najstarija kuća u Žminju

Najstarija kuća u Žminju

A ova najstarija kuća u mjestu izgrađena je prije čak 500 godina i mijenjala se kroz vrijeme. Danas je u privatnom vlasništvu pa se iznutra ne može pogledati, no dovoljno je vidjeti njen krov da shvatimo koliko je posebna. Kamene škrilje i dalje krase ovu zgradu što je danas iznimna rijetkost za stambene kuće. Od zgrade je izvorno sačuvan samo njen zapadni zid. Bez vodičkinje, stvarno ne znam kada bih došla do Kanoničke kuće i gledala u njene drevne kamene zidove koje ukrašavaju predivni polukružni prozori s tipičnim istarsko-renesansnim ukrasima iz 16. stoljeća.

Izvorno zapadno pročelje

Reljef na vrhu zgrade

Skroz na vrhu je jedan reljef s natpisom. Karla objašnjava da se radi o reljefu osnivača isusovačkog reda Ignacija Lojolskog čiji se kult posebno njegovao u Žminju. Natpis kaže da je Ivan Petar Marinac sagradio prvotnu kuću koja je preuređena 1658. godine za potrebe smještaja žminjskog kanonika i župnika. Obitelj Marinčić živjela u Žminju tijekom 16. i 17. stoljeća.

Jedna od rijetkih kuća koja je pokrivena škriljama

Drži sve kantune kuće

Obilazimo Kanoničku kuću i evo nas opet na Štradi, pa uzbrdicom idemo dalje, dok Karla objašnjava dijelove svoje divne istarske nošnje posuđene od kulturno umjetničkog društva iz obližnjih Cera. Ženska nošnja od sukna udobna je kada je vrijeme malo zahladi, priznaje Karla. Kao primjerice danas. Ali na 40 stupnjeva ljeti pravi je izazov. Nije nekada istarskim ženama bilo lako. Objašnjava nam da se rukavi nose zavezani na leđima, a kada je hladnije oblače se preko bijele bluze. Prava gospodarica u istarskim tradicionalnim obiteljima nosila je i ključeve za pasom koji su govorilo o njenom statusu u obitelji – da je glava kuće koja drži sva četiri kantuna. Karla nosi i žminjsku naušnicu, divan nakit koji je ponovno revitaliziran u zadnjih nekoliko godina.

Vodičkinja Karla na žminjskoj Štradi obučena u tradicionalnu nošnju

Rukavi nošnje su zavezani na leđima, kada je hladnije se oblače

Sjećam se da je prije više od 10 godina krenula revitalizacija tog starog nakita koji predstavlja repliku naušnice ili ranćina iz dalekog 9. stoljeća. Danas je zaštićen i upisan u Registar kulturnih dobara Hrvatske, a original možete pogledati u Arheološkom muzeju Istre. Inače, naušnica je pronađena na starohrvatskom groblju, na mjestu gdje je danas sagrađena osnovna škola. Bilo je to 1953. godine.

Gospodarica kuće bi za pasom nosila ključeve

Dobar nakit je uvijek u modi

Nekropolu su istraživali arheolozi do 1957. godine, a u to je doba otkriveno 227 grobova Hrvata uz koje su pronađene naušnice, prstenje i misionarski prsten. Svi ti predmeti puno govore o povijesti naseljavanja Hrvata u Istri. Zanimljivo je da je i danas ta naušnica jako popularna i puno se kupuje u zlatarnicama koje ju izrađuju. Znak da je dobar nakit uvijek u modi, pa čak i kad između prohuja nevjerojatnih 11 stoljeća.

Župna crkva svetog Mihovila

Na putu prema župnoj crkvi svetog Mihovila je i javna šterna, danas pravi ukras mjesta. Nekad vrelo vode do koje se tako teško dolazilo. Zato je izgradnja javnih cisterna u većim mjestima bio prioritet. Ova lijepa kulisa za razne sajmove cvijeća, ali i fotografije mladenaca koji su se odlučili vjenčati u ovoj crkvi, sagrađena je 1879. godine. Prvotna funkcija, logično, izgubila se gradnjom vodovoda.

Pitoreskno

Najljepši božićni prikaz

Ulazimo u župnu crkvu. Bila sam ovdje više puta, no onda nikada zapravo ne obraćate pažnju na najvrijednije stvari ove barkone ljepotice čije pročelje podsjeća na crkvu u Kringi ili u Svetom Petru u Šumi. Jer zapravo najintrigantnije stvari sveti Mihovil skriva u manje vidljivim kutcima. Poput primjerice drvenog oltara u lođi s desne strane glavnog oltara u crkvi. Morate baš ući u ovaj dio crkve da biste ga vidjeli. Karla nam govori da je oltar koji prikazuje božićni prozor poklonstva pastira donesen iz crkvice svetog Bartula kako bi se spasio od požara. I srećom da je jer je uistinu pravo malo remek-djelo. Otisnuto je i na poštansku marku 2009. godine. Rad je to domaćeg majstora iz 1690. godine i  zaštićeno je kulturno dobro.

Drveni oltar iz crkve svetog Bartula

S druge strane glavnog oltara još jedna lijepa skrivena priča. Tu je skroviti ulaz u gotičku crkvicu Svetog Trojstva iz 15. stoljeća koja je nekad bila samostojeća crkva unutar žminjskog kaštela. Ponovno će vas oduševiti freske. Ove su nešto svjetlije od onih u crkvi Svetog Antuna Pustinjaka. Opet se vraćate u atmosferu iz davnih stoljeća. Kameni podovi i čarobne slikarije na to podsjećaju. Kamene grobnice na podu danas su prazne, a ne zna se tko je točno tu bio pokopan.

Freske su zaštitni znak Žminja – ove su u kapelici Svetog Trojstva

Recitirala na skupu Čakavskog sabora

Mistični momenti i mirnoća crkve raspršili su se kada smo izašli van i uputili se Zad kaštela. Još se sjećam kada sam ovdje kao osnovnoškolarka nastupala na susretu pjesnika i recitatora u organizaciji Čakavskog sabora. Bila sam puna treme, točkasta suknjica mi se zaplela oko nogu, no to sam odradila časno. Na ponos tate i mame. Knjigu koju sam dobila taj dan, kada san odrecitirala svoje, još čuvam. Eh, po čemu ja pamtim Žminj… No, ovaj put srećom ne moram recitirati i boriti se s tremom. Moram samo kušati najfinije žminjske domaće proizvode. E to mi teško ne pada.

Milan Udovičić i domaće žminjske kobasice

Prvo stajemo na štandu destilerije Frane koja nudi zanimljive likere i rakije. Ovdje prvi put kušam liker od bijelog vina i jako je fin. Meni je pandan teraninu, ali nam vlasnici destilerije vele da je teranino ipak slađi. Nešto dalje je i moj nekadašnji kolega s posla u Purisu Milan Udovičić koji je pokrenuo svoj biznis i OPG u Žminju.

Zanimljivo “božićno drvce”

Žminjski škrtoc

Bavi se proizvodnjom istarskih kobasice koje je objesio na štand kao ukrase na božićnom drvcu. Pripremio mi je ukusni žminjski škrtoc. Nešto dalje pršutarna Jelenić reže svoj ponos – istarski pršut. A tko tome može odoljeti. I onda idemo dalje sve do slasnih sireva Sandija Orbanića i njegove obitelji kode vode siranu Latus. Veli Jože, evo me do tebe.

Sirevi sirane Latus

Mljac

I pršuti pršutarne Jelenić su uvijek u modi

Obratite pažnju na nazive rakija i likera – destilerija Frane

Žminjski pokloni, a među njima i žminjska naušnica

Ima i zanimljive keramike

A zapravo smo usred kaštela

Zanimljivo je da zapravo cijelo vrijeme stojimo na mjestu u blizini ili unutar nekadašnjeg kaštela, od kojega je ostala samo jedna okrugla kula iz 15. stoljeća koja danas služi za organizaciju raznih izložbi. Kapelica Svetog Trojstva  bila je nekad usred kaštela koji je branio gradić od navale neprijatelja. A kaštel je imao četiri kule – tri okrugle i jednu pravokutnu.

Smiraj dana u Žminju – pogled s balkona žminjske kule

Drago Gervais i kula iz 15. stoljeća

Jedina odoljela vihoru povijesti

Tri su kule u vihoru povijesti srušene. Dvije u drugom desetljeću 18. stoljeću kada više nije bilo straha od napada neprijatelja i zbog širenja župna crkve. Treća je nastradala u 20. stoljeću, točnije u Drugom svjetskom ratu 1943. godine kada je Žminj bombardiran. Od kaštela je danas sačuvana samo jedna kula i dio južnog krila koji je ugrađen u župnu crkvu. Iz današnje perspektive bismo rekli – koja šteta. Ali povijest ne pita. Samo melje sve ispred sebe. Zato nekad treba stati i upoznati ju. Postajemo bogatiji.

Izvor: helloistria.com

Barbara Ban

Barbara Ban je turistička novinarka koja je obišla cijelu Hrvatsku i lijep dio Europe.

Putovanja joj nisu strana, a ono što u svakom kraju traži, to je upravo ta autohtonost i osjećaj otkrivanja nečeg novog, neistraženog.