Država ne postoji

Iluzija čak i boravak u zatvoru može učiniti udobnim.

Nelson Mendela

Svijet se giba u svemiru. Mirovanje je samo privid. Percepcija je ograničena. Sve i svi smo međusobno povezani. Život nije statičan. R-evolucija teče bez obzira na ograničenost naših umova. Država ne postoji.

Postoje naša uvjerenja i vjerovanja. Vjera u Boga, u pravdu, u državu… Postoje mnoga nametnuta uvjerenja… da je ono što piše u novinama nepobitna istina, da se pravila moraju poštovati, da se reklamiraju najbolji proizvodi, da su političari krivi za stanje u zemlji, da je ljubav na selu i da je „mijenjam ženu“ zabavno – dokumentarna emisija.

Narod vjeruje u DRŽAVU gotovo jednako kao djeca u DJEDA MRAZA. No, djeca kad-tad otkriju da Djed Mraz ne postoji, da su im roditelji podmetali poklone. Kada odrastu prihvaćaju na sebe ulogu i obavezu da istu ovu lijepu i idiličnu priču podmeću svojoj djeci. I tako iz generacije u generaciju… Prije ili kasnije shvate da DJED MRAZ nema identitet.

Danas je svijet globalno selo, planeta izbora i obilja… Bar bi takva mogla postati kada bi s nje otputovali u nepoznatom smjeru  i s nepovratnom kartom svemirskim letjelicama svi ratni huškači, čovjekomrsci i pohlepni sebičnjaci… da se više nikada ne vrate.

Država ne postoji, mi smo njeni kreatori. Ona je umetnuti okvir u našim glavama kako bi se s nama lakše i uspješnije manipuliralo. Državom upravljaju državnici i političari, štiti je vojska i policija, a hrani je i oblači narod koji u nju slijepo i beskompromisno vjeruje, te joj time daje moć… poput plemena koja  prinose žrtve svojim Bogovima i zlim duhovima još iz vremena kada nitko nije poznavao pojam države. Danas smo se zatvorili u svoje državice kao u svoja seoska dvorišta pa si zavirujemo preko ograde putem interneta. Ne postoje ni granice i međe, osim u našim umovima. Ne postoji ni moje i tvoje jer smo svi došli na ovu planetu kako bismo se malo poigrali bogova u svojoj prolaznosti. No, R-evolucija ide dalje. Kako došli-tako ošli!

Naša uvjerenja nas osakaćuju i ograničavaju, to su naši kavezi.  Zbog toga je manipulacija masama toliko uspješna. Mi nemamo dovoljno povjerenja, razumijevanja i ljubavi ni za sebe same, a kamo li za svoje bližnje. Pristajemo dobrovoljno na ovu neodgovornu lutkarsku predstavu. Odrekli smo se svoje osobne odgovornosti i za sve nam je kriv netko drugi. Ipak, odgovornost je naša osobna jednako koliko i naša zajednička. Potpuno smo suodgovorni za ovo stanje u kojem živimo. To što se kruto  držimo svojih uvjerenja ne lišava nas odgovornosti. To što nismo u stanju prepoznati i prihvatiti našu međusobnu neraskidivu povezanost.

I ništa se neće promijeniti dok god se budemo držali svojih torova, ogledavajući se oko sebe sumnjičavo tražeći neprijatelje u drugim ljudima… dok god budemo tražili krivce posvuda oko nas i opravdanja za sebe, svoju malodušnost i svoju uskogrudnost…

Ograničenja se kriju unutar nas samih. Možemo izumrijeti sa njima ili izaći iz svojih okvira. Izbor je  uvijek na nama.

„I opet, mnogi se vesele. I uvijek su to oni isti. Koji ne vole svijet i ne vole ljude, ne vole ljude kao stanovnike svijeta, ne vole druge i drugačije, imaju svoja mala krda i svoje jasno određene granice. Ograničeni vole granice, vole da su stisnuti i zbijeni, da smrdi samo po njima i da su okruženi samo svojom pasminom. Samo onda im je toplo…“

Matija Babić

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”