
Je suis Charlie – Ja sam Charlie!
10/01/2015
Mujica je Predsjednik po volji naroda!
17/01/2015S ljubavlju ili… bez?
Uglavnom… bila sam sa Zrinkom na piću… Srele smo se na gmailu i dogovorile iznenadni susret. Takve najviše volim 🙂 I pričamo ti mi, pričamo… Svaka o svojim problemima… o ljubavi… o braku… o ljudima… Ne, nisam u braku, niti mi se previše žuri da uđem u jedan. Pričale smo, pričale, sve i svašta… Poanta svega je da u zadnje vrijeme s kim god pričam posvuda oko mene su ljudi s istim ili sličnim životnim pričama. Svakim danom mlade žene postaju samosvijesnije, postaju emancipirane, počinju misliti na sebe. Žalosno je to što od početka nisu bile takve, ali bolje ikad nego nikad. Čudna su neka vremena stigla. Žene se u jutro bude i shvate da leže u krevetu s muškarcem koji je sve samo ne ono što su željele same sebi.
A zašto su se onda udavale? Iz ljubavi… iz zaljubljenosti… Neke od njih ušle su u brak zbog trudnoće, neke ne, ali priče su im zajedničke, odnosno odluke koje donose. Ne misle više na brak kao svetinju, ne uzimaju stvari zdravo za gotovo, znaju da imaju izbor i da zaslužuju bolje. S vremenom, kroz duža razmišljanja dolaze do konačne odluke… Odlučuju pružiti same sebi (i djeci ako ih ima) priliku za boljim životom. Biraju smijeh, radost sigurnog buđenja, slobodu i neovisnost, biraju samoću koja im je draža od zlatnih rešetaka. Brakovi su svakim danom sve više fiktivne institucije u kojima suživot dijele osobe koje imaju strah. Strah od samoće, strah od mišljenja okoline, strah od povrjeđivanja druge osobe, strah od nemoći, strah od novog početka. Ljudi počinju živjeti brak bez ljubavi, bez pažnje, bez brige jedno o drugome, bez lijepih riječi, bez strasti, bez sexa, bez vođenja ljubavi.
Djeca koja unose toplinu i radost u svakodnevnicu samo su kratkotrajno mirenje s trenutnom situacijom. Žena voli svoju djecu, suprug također, ali vidim da većini to nije dovoljno za normalan i miran suživot jedno s drugim. Tolerancije postoji ponekad i s obje strane, komunikacija ne nedostaje, zajednički interesi su tu, ponekad i apsolutno slaganje u svemu… ali… uvijek postoji ono ali… Snaga osjećaja nedostatka nježnosti, nedostatka pažnje, nedostatka privrženosti, nedostatka pripadnosti jedno drugome postaje sve izraženija i sve bolnija. Žene – muškarci – ljudi se bude i osvješćuju. Prijateljstvo i dalje postoji, razumijevanje i suosjećajnost je tu, ali nestaje strasti i ljubavi… sve više i više… a samim tim i zadovoljstvo u suživotu i ono najvažnije u krevetu… Neizbježna je veza između međusobnih odnosa tijekom dana i tijekom noći. Seksualni životi pojedinca pate, a snaga seksualne energije je najveća sila koja ljude tjera na promjene.
Svatko počinje kroz vrijeme misliti na sebe, ne samo na sebe, ali pojedinac počinje na sebe gledati kao na osobu koja je nezadovoljna, ili koja nije u potpunosti zadovoljna, i tada počinje razmišljati o sebi odnosno stavlja se na prvo mjesto. Sebično? Egoistično? Nerazumno? Mislim da nije… Mislim da bi svatko sebi uvijek trebao biti na prvom mjestu. Moramo misliti na sebe, moramo sebi pružati zadovoljstvo, nikada pritom na štetu drugoga. Kada smo zadovoljni sami sobom i svojim životom i osobe oko nas, muž, žena, djeca, obitelj i oni su tada zadovoljniji nama, zadovoljniji životom u takvoj zajednici.
Ali kako zadovoljiti sebe kada se budimo iz nekog polusna zaboravljenih osjećaja? Zaboravimo kako je to biti sretan i zadovoljan u vezi s nekim. Zaboravimo kako je to biti samo žena, samo muškarac… Zaboravimo na to kako je voljeti bezuvjetno i s puno strasti. Zaboravimo kako je to doživjeti erupciju pozitivnih emocija sa sebi ravnim. Zaboravimo kako je to osjećati se potpuno zadovoljno i zadovoljeno. Zaboravimo kako je to doživjeti orgazam s osobom koju volimo i koja nas voli. Ljudi zaboravljaju… I što onda čine? Traže se… Traže ne samo sebe već onog nekoga tko će ponovno probuditi sve te zaboravljene emocije i zaboravljena iskustva.
Prevara. Ljubav sa strane. Sex sa strane. Svatko od njih (od nas) počinje živjeti jedan paralelan život. Onaj koji je stvaran i koji se podrazumijeva, onaj javnosti poznat, onaj bračni. I onaj drugi, onaj nabijen ljubavlju, strašću, zadovoljstvom. Počinjemo stvari uzimati zdravo za gotovo. Pa zašto ne bi? Ne činim nikome ništa loše. A opet činim. Ali ja sam tada sretan/sretna. Napokon sam pronašao/la onog nekoga tko mi pruža sve ono što mi ne pruža moj supružnik. Pa da… Meni je dobro, ja uživam, ja volim, voljen/a sam… Sve ono što prije nije bilo tu u odnosu s mojom polovicom, sada to imam. Ali… zašto? Što to meni treba? Samim tim što sam sebi pružio/la priliku da mi bude bolje, što sam objeručke prihvatio/la i iskoristio/la priliku da sebi udovoljim, što ja to činim? Zar to ima smisla? Zar dvostruki život? Zar mogu sjediti na dvije stolice? Kukavice i hrabri. Pojedinci se odlučuju ne mijenjati ništa, zadovoljavaju se polovičnim rješenjima i uvjeravaju sami sebe da oni tako mogu. Pa što onda? Pa cijeloga života ću imati ljubavnika/cu. Dobro im je, iako ne uvijek, iako ne u potpunosti.
Uživaju u rijetkim ili čestim trenucima potpune ispunjenosti duha, srca, tijela. I onda se bude i vraćaju stvarnim životima, onim javnim. Guše se i pritom trude da sve ostane u najmanju ruku nepromijenjeno ili pak i bolje nego što je do sada bilo. Vrijeme glume, vrijeme pretvaranja, vrijeme varanja, vrijeme laži. Iz dana u dan misli se množe, dvostruki i oprečni osjećaji obaveze i zadovoljstva. Nalaze se u klopci bez mogućnosti izlaza. Ne žele izaći iz braka koji je prestao postojati, ne želi ostati u tom istom braku, žele tajni život pretvoriti u javni, a opet žele da sve to tajno i dalje ostane samo njihovo i samo tajno. Strah… ponovno strah… od odluke… životne odluke… Ostati kukavica ili postati hrabar? Ali takvim se ne postaje, takvi ili jesmo ili nismo… Oduvijek smo ili hrabri ili nismo, oduvijek smo ili kukavice ili nismo. Tada pojedinci odlučuju promijeniti svoj život. Kroz duži period razmišljanja i odlučivanja, vaganja dobrih i loših strana, pojedinci biraju sebe. I ponovno kažem: sebično? egoistično?… Pitanje na koje sami sebi moramo dati odgovor. Da li biti dovoljno odlučan i odvažan i skupiti snage sebi učiniti dobro ili se pak prepustiti činjenici da je tako kako je i da bolje ne može? Ponovno pitanje na koje svatko sebi treba dati odgovor.
Ja sam osoba koja misli, odnosno koja zna da prilike treba koristiti, jer ne pružaju se dva puta. Propuštene prilike biti će i ostaju samo nemili podsjetnici na nešto što je moglo biti, a zbog vlastite (ne)promišljenosti nije bilo. Ja koristim ono što mi se pruža, koristim, ne iskorištavam. Pruženu ću ruku stisnuti, danom zagrljaju uzvratiti ću još toplijim grljenjem, ponuđeni posao (oko kojega se nećkam samo zato jer je novi) prihvatiti ću i dati ću 110% sebe, nadolazećem prijateljstvu pristupiti ću otvoreno i bez zadrške. U ljubavi, u poslu, u prijateljstvu, u obitelji, u životu dajem se cijela, dajem uvijek svoj maksimum, dajem i više od toga.
Živim ovaj život koji mi je dan kao da mi je prvi, kao da mi je zadnji. Trudim se biti, a to i jesam dostojanstvena i ponosna na svoja djela, na svoje odnose, na svoje djelovanje, na svoje reakcije jer bile one dobre ili malo manje, bile ono ispravne ili krive, ipak su samo moje. Ipak sam sve to samo ja. Ipak sam samo svoja, sa svim svojim manama i nedostacima, sa svim svojim vrlinama i pozitivnim osobinama. Samo sam osoba koja voli sebe. Samo sam osoba koja je sebe stavila na prvo mjesto. Sretna sam i zadovoljna sobom. To ne znači da ne mogu bolje i da ne mogu više. To znači da sam zadovoljna ovime što imam i da uživam u životu.
Želim više, želim bolje, želim jače. Želim.
S ljubavlju ili… bez, jako puno toga želim i sve te moje želje i svi ti moji snovi daju mi samo još i više snage da ustrajem, da budem hrabra, da budem optimistična. Ja sam borac. Ja se ne predajem. Ja sam jaka i ja znam da mogu sve.

Livija u svom stvaralačkom izričaju voli tajnovitost, a kakav bi mi bili medij, kada našoj dragoj Liviji ne bi dozvolili stanovitu dozu tajnovitosti i anonimnosti.
4 Comments
Draga Livija, jako mi se dopao tvoj članak, iskren i pun emocija! Istina je da sve što koči naš napredak i stoji ispred našeg uspjeha na svim područjima ima svoje ime, a ime mu je Strah! Onog trenutka kada ga maknemo od sebe život postaje sloboda i sreća.
Pozdrav i do čitanja 🙂
Upravo tako. Strah je osnovni kamen spoticanja na životnom putu. Drago mi je da ti se dopao tekst 🙂
Osim hrabrosti za promjene potrebna je i iskrenost, prema sebi i drugima. Prošla sam razvod i znam da je samozavaravanje najgore što si možemo napraviti. Ako u početku veze postoji iskrenost i prava ljubav onda se krize lakše prebrode. Ako toga u startu nema onda kasnije u vezi postaje sve gore i gore. Kada se suočimo sa time da više ne možemo ostati u braku ostaju strahovi od promjena u svom životu, predrasuda okoline, obitelji, nažalost neizbježnog gubitka takozvanih prijatelja, financijske sigurnosti, često i stana, strah kako će se to odraziti na dijete…i za prevladavanje tih strahova treba puno hrabrosti i vremena. Po mom mišljenju “trenuci potpune ispunjenosti duha, srca, tijela” iz teksta ne mogu postojati ako nismo iskreni i na vrijeme izađemo iz veze koja nas guši, ako nismo slobodni.
Strah od promjena, strah od nepoznatog, novog, strah od svih gubitaka koje sa sobom donosi razilaženje sa sadašnjim partnerom u većini slučaja prevagne u odluci biranje vlastite budućnosti. Osoba sama sebi treba! dozvoliti biti sretna, treba! smoči snage krenuti i neosvrtati se.
Veća odluka od one otići, je ona ne vratiti se. Mislim da tu često i najhrabriji gube bitku, jer u danom trenutku kada suprotna strana gubi “sve”, tada je spremna ispuniti svaku, pa i najmanju želju.