Smjer odlaska- nepoznat!

Prvi ponedjeljak u 2014.godini pao je na Tri kralja. Toga smo se jutra Richi i ja uputili na mjesto zločina odraditi jedan stari dug. Bauljamo plominskom lukom pretražujuću pogledom obalu sa napetim izrazima lica. Osjećam se uzbuđeno. Hoće li Richi prepoznati brodicu jer ja zasigurno neću. Možda smo trebali doći rano izjutra. Što ako je uopće ne nađemo? Potražiti ćemo neko zgodno mjesto sa pogledom na luku, sjesti i čekati, ako treba satima. Mora se pojaviti prije ili kasnije! Richi naglo promjeni pravac kretanja i ubrza korak. Potrčim za njim puna nade. Prelazimo most, gacamo po blatu, prilazimo barci, provjeravamo bilješku: 108MD – to je to, to je brodica našeg spasioca Marina! 🙂 Richi otvara poklopac i spušta naš paket pored već pripremljene ješke. Paket sadrži botilju, komplet čaša za vino i čestitku za Božić, Novu godinu i Tri kralja sa zahvalom. Richi zna da će Marino danas isploviti po zatečenom stanju na barci. To je dobar znak. Zadovoljno napuštamo Plomin Luku u smjeru Standara, idemo malo protegnuti noge. Dok se uspinjemo prema Standaru oživljavaju nam sjećanja…

Te smo godine bili izuzetno aktivni i svaki slobodan dan neumorno tumarali naokolo. Bila je nedjelja, 09.01.2011.godine kada smo se nas sedmero uputili na Standar (474 m). S nama je bio i Tonijev vučjak Cezar, neizostavan član naših ekspedicija. Od Plomina do Standara je dva sata hoda. Ništa specijalno, ništa zahtjevno. Lagana nedjeljna šetnja. Prethodne nedjelje smo se Richi i ja nekim divljim alternativama spustili u plominski zaljev, pa bismo mogli ponoviti nešto slično. Tu je i moj sin. Njemu je ovo prvi izlet u našem aranžmanu.

Jutro smo započeli okupljanjem ispred Plodina radi nabavke hrane. Tom prilikom su se Saša i Mario toliko opskrbili namirnicama kao da ćemo tjedan dana izbivati, što je proizvelo salve smijeha. Ignorirajući naše šale na račun zaliha hrane rezignirano su komentirali „nek se nađe“ i „nikad se ne zna“.
I tako smo krenuli iz Plomin Luke preko kanala, pa ispod pokretne trake kojom se TE Plomin opskrbljuje ugljenom. Uspinjući se starim seoskim putem srećemo lovca koji zviždaljkom doziva svoju ženu. Ona navodno negdje u gustišu skuplja ljekovito bilje. Planinari i lovci si baš ne idu ruku pod ruku. Plašimo im divljač. Strepimo od njihovih metaka. Cezaru odmah navukosmo crvenu Kaufland-vrećicu oko vrata. Zaustavljamo se u napuštenom zaseoku Veselici gdje običavamo pauzirati, znatiželjno se zavlačeći među oronule ruševine. Nastavivši uspon kroz šumicu u dobrom raspoloženju pred nama se otvara travnata visoravan sa predivnim pogledom na Plominsku goru, Sisol, Učku i Cres. I ovo mjesto je pogodno za pauzu, ne možeš samo tako protrčati ovakvim mjestima. Dok jedni leže u travi, drugi fotkaju, treći se pentaraju po konstrukciji antene koja se njiše na vjetru. Razigrano nastavljamo put prema Standaru, otvara nam se pogled na Osorščicu i uskoro stižemo na vrh. Upisujemo se u upisnu knjigu. Smjer dolaska-Plomin; smjer odlaska- nepoznat!

Zaista nemamo konkretan plan. Mogli bismo malo istraživati uokolo. I tako se uputismo istom stazom prema Plominu, ali uskoro napuštamo markaciju, nasumično mijenjamo smjer i spuštamo se niz jugoistočne padine. Možda naletimo na kakav zaseok. Putovi i staze se isprepliću, neočekivano se pojavljuju, pa zatim naglo nestaju. Pratimo neke životinjske tragove, preskačemo suhozide, izvlačimo se iz šipražja… Često zastajemo i obavljamo konsultacije. Moj sin je zbunjen. Gleda me i pita da li uvijek ovako planinarimo. Ne uvijek, ne pod obavezno, ali događa nam se.
Richi i ja predlažemo da se spustimo prema obali. Uz obalu ide pješačka staza, pa ćemo se njome lako vratiti do automobila. Pitaju nas jesmo li sigurni, sigurni smo, bili smo tamo prošlog vikenda. I krenemo se spuštati strminom kroz gustiš. Teren je sve neprohodniji, ali ne odustajemo. U glavi mi se javlja slika iz jedne stare slikovnice i vidim princa koji se probija mačem do Trnoružice da bi je poljupcem oslobodio stogodišnjeg sna.
Raslinje postaje toliko gusto da se ni Cezar ne može probiti. Toni ga strpljivo i uporno oslobađa od zapetljanih lijana i trnja. Vadim mali džepni nožić kako bi Toniju olakšala posao. Ovo nema smisla, moj nožić je beskoristan. Richi odlučuje da sutra ide kupiti mačetu. Krećemo se vrlo sporo i sve manje dostojanstveno. Vidika nema, jedva se međusobno naziremo kroz ovo šipražje.

Teren je sve neprohodniji. Probijamo se nasumično, malo lijevo, malo desno. Čini se da se nikad nećemo iskobeljati odavde. Panika nas hvata pri pomisli da bi nas ovdje mogla zaskočiti noć. Saša i Mario se pokušavaju probiti silovitim naletima tijela, ali bez uspjeha. Krećemo se dezorijentirano probijajući se na onu stranu gdje gustiš pruža slabiji otpor. Idemo u cik-cak i pojma nemamo gdje smo.
Pokušavamo ublažiti situaciju sa dozom humora i pronalazimo dobre strane svemu ovome. Dobro je što smo u zavjetrini. Dobro je što je neprohodno, pa sigurno nećemo naletjeti na lovce. Ovuda ni divljač ne prolazi. Spuštamo se sve niže, do nas dopire šum mora iz daljine. Još malo i spašeni smo. Zapažamo iznad nas golu okomitu stijenu i nije nam jasno kako smo je zaobišli, a da se nismo sunovratili preko nje. Svaki slijedeći korak zahtjeva novu intervenciju probijanja kroz neprohodan gustiš. Iscrpljujuće. Odjeća na nama pretvara se u dronjke. Kosa nam je puna paučine, lišća, trnja i suhih grančica. Više nam nije smiješno. Neki psuju, drugi škrguću zubima. Probijajući se tako u nedogled neočekivano izlazimo iz gustiša na stjenovitu morsku obalu. Napokon! Gdje li smo? Gledamo prema Cresu. Ne vidimo nigdje stazu. Mora da smo izašli skroz izvan zaljeva probijajući se kroz gustiš. Ako se budemo kretali obalom sjeverno prema zaljevu dokopati ćemo se staze. No, obala je strma, neprohodna i ponegdje gotovo okomita. Dok pužemo po obali oštre stijene nam režu dlanove. Lome se pod nama i padaju u more. Mario konstatira da mu je svega dosta, nazvati će frenda da dođe barkom po nas. Mobiteli su nam bez signala, ništa od toga. Gladni smo i žedni. Mario i Saša vade zalihe „nek se nađe“ hrane i svi halapljivo jedemo. Tko kaže da mladost ne može biti mudra?!

Svakakve nam ideje padaju na pamet dok mažemo chilli-majonezu na kruh. Sjedimo na oštrim stijenama u šah-mat poziciji, mudrujemo što i kako dalje. Čamac na napuhavanje, svjetleće rakete, GSS … Ne dolazi u obzir da nas GSS-ovci spašavaju sa Plominštine, to bi bilo krajnje ponižavajuće.
Cezar je heroj dana. Stoički je podnio ovo spuštanje, ali oštra obala je presurova za njegove šape. Toni ga povremeno bukvalno nosi prebacujući ga sa stijene na stijenu. Umorni smo i krvavi. Gdje li je ta glupa staza? Gdje li je taj zaljev uopće? Puzimo po stijenama preskačući škrape. Kada nam se ukazao plominski vidikovac na suprotnoj obali shvatismo da još uvijek pripadamo ovome svijetu, ali sa neke druge strane realnosti. Toni se zaustavio na čelu puzajuće kolone i kaže da se dalje ne može. Kako ne može? Uvijek ima načina. Da, ima- ako ćemo se opet penjati u neprohodan gustiš… ili zaplivati. Suton je. Gledamo udaljenu ribarsku brodicu, kako ulazi u plominski zaljev na suprotnoj strani zaljeva. Đuli vadi lampu, maše s njome i viče. Nije nam jasno što pokušava, a kad shvatimo svi mu se pridružujemo. Teško da će nas uočiti na ovoj udaljenosti. Iscrpljeni i bezidejni sjedimo na špicastim vapnenačkim stijenama gledajući u nepremostivu prepreku pred nama i udaljenu ribarsku brodicu. Čini nam se da brodica mijenja smjer, pa opet skačemo, mašemo i vičemo poput hrpe unezvijerenih luđaka. Ukoliko nas je uočio, sad će definitivno otići glavom bez obzira!

Ne očekujemo previše, ali napeto promatramo barku koja se približava. Istovremeno me preplavio osjećaj olakšanja i poraza. Čovjek na barci zbunjeno gleda u našem pravcu. Nikako mu nije jasno kako smo dospjeli ovdje. Nije ni nama, ali tu smo. Pokušava pristati uz obalu, ali čini se nemogućim. Oštre stijene će mu oštetiti brodicu. Premještamo pozicije tražeći pogodnije mjesto i nekako uspijevamo uskočiti jedan po jedan na barku. Uskoro smo se ukrcali. Tina, Richi, Đuli, Toni, Saša, Mario, Cezar i ja.

I tada smo upoznali Marina. Znate onu vrstu samozatajnih ljudi koji zrače nekim unutarnjim mirom, a u očima im ogledate dušu? Takav je Marino. To je čovjek koji cijeli život nailazi na ljude u nevolji i spašava ih iz nemogućih situacija. Dok plovimo prema luci ispričao nam je par takvih zgoda. Kada smo se približili pristaništu, na molu su se okupili lokalni ribari promatrajući nas znatiželjno. Šeretski dobacuju Marinu da je ovaj put zaista imao dobar ulov. Nespretno se iskrcavamo na mol pognutih glava. Mrkla je noć. Marinu smo htjeli nadoknaditi trošak za naftu i oštećenje na barci, ali on je to kategorički odbio. Tina je uspjela zapamtiti registarsku oznaku brodice koju sam pohranila u memoriju mog mobitela. Jednog dana ćemo se vratiti i potražiti Marina…
Svaka avantura je dragocjeno iskustvo. Sljedećih dana Richi je nabavio mačetu, a Saša uvijek sa sobom nosi „nek se nađe“ hrane. Rane i ogrebotine su zacijelile, a uspomene smo sačuvali. Marino je naš igrač. Ako ga ikada igdje sretnete, prenesite mu naše pozdrave. I vjerujte, dobri ljudi su uvijek i svugdje oko vas!

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”