Putopis Kristijana Karlušića – Želja za potpunom slobodom – Via Dinarica Crna Gora – Albanija

CRNA GORA

Park prirode Piva – Durmitor

Dugotrajno planinarenje po beskrajnim bespućima prekinula je staza koja vodi na Veliki Vitao, najviši vrh (2397 m) prekrasnog i impresivnog masiva. Odatle kreće kuloar koji je u potpunosti prekriven snježištem, a njegov veliki nagib zahtjevao je da potražimo alternativni put. Ići stazom bilo bi pogibeljno. Polagano prelazimo rub krušljivih stijena, preko mekanog snježišta. Svaki korak činili smo uz veliki oprez. Nasreću, škakljivi dio je prošao odlično i slijedio je završni, najstrmiji dio puta.

Zasjalo je i sunce, i obasjalo strme litice Velikog Vitaoa, kojeg je nemoguće popeti s ove strane. U dolini su se nazirale kuće, a put do njih bio je strmoglavi spust kroz beskonačno mnogo serpentina.
Mratinje je izolirano selo, s jedne strane okruženo planinskim gorostasima, s druge akumulacijskim jezerom Piva. Kod prvih kuća nalazi se malo drveno zdanje s nastrešnicom pored kojeg teče hladna planinska voda. Tu radimo dužu pauzu, čekajući prolazak lokalaca da se konzultiramo po pitanju logistike.

Duže čekanje me učinilo nervoznim pa sam sam krenuo cestom prema jezeru. Selo je izduženo, a dolazak do jezera odužio se na sat vremena. Upitao sam nekog starca u prolazu za bilo kakav smještaj ili trgovinu. Rekao mi je da pravog lokala nema, ali da se u blizini nalazi kuća u kojoj žena prodaje piće. Bilo ju je teško pronaći jer po putu nije bilo nikakvog znaka. Upornost se ipak isplatila pa upoznajem Bosu, osebujnu staricu kojoj je svaka druga riječ bila pogrdna, ali koja nam je velikodušno ponudila da kampiramo u njenom dvorištu.
Smjestili smo se pod velikom drvenom nastrešnicom.

Kako smo nužno trebali obnoviti zalihe, upitali smo Bosu kako doći do dvadesetak kilometara udaljenih Plužina. Obavila je poziv te je u kratkom vremenu po nas došao Radivoj, dečko naših godina koji nas je poveo do grada poznatom cestom koja spaja Foču u BiH i Plužine. U tridesetak kilometara, prolazi kroz čak 56 tunela, probijenih kroz gole stijene. Svaki put kad prolazim ovom cestom iznova se divim umijeću njenih graditelja.

Plužine su mali grad koji baš i nije usput. No u okrugu ne postoji bliža lokacija za obnoviti zalihe. Dolaskom u grad, dočekali smo zalazak sunca, koje se odražavalo u jezeru. Bilo je to potpuno drugačije naselje, okruženo planinama, pitomo i skromno. Radivoja ovdje poznaju svi. Kada dođe zima, povlači se iz Mratinja u Plužine jer su iznad jedine ceste česte lavine zbog kojih selo ostane u potpunoj izolaciji. Umjesto u trgovinu odveo nas je do lokala.

I kod Crnogoraca vrijedi ona da ih se nikada ne požuruje. Zadržali smo se duže od planiranog, kad smo se vratili u Mratinje već je pala noć. Razvukli smo podloge pod nadstrešnicom i uvukli se u vreće da se što prije zagrijemo. Neobično noćenje ranom je zorom prekinuo pijetao, iritirajući nas više od starih budilica. Padala je blaga kišica. Gledao sam u strop nastrešnice, znajući da je mom snu došao kraj. Zbog jučerašnje znatno kraće rute nego što je planirano, moja želja da dođemo do Žabljaka do sutra navečer postala je nerealna. Slijedio je epski Durmitor, vjerojatno najpoznatija planina cjelokupnog masiva Dinarida.

Bez puno razmišljanja, odlučio sam se za samostalni prelazak Durmitora, linijom manjeg otpora. Razlog je bio pomalo bizaran, no nikako nisam želio propustiti otvaranje hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Nisam mogao protiv svog navijačkog duha! I dok su svi ostali spavali, ja sam kovao plan puta: u dva dana proći cestom kroz tunele pa skrenuti na put koji preko prijevoja vodi kroz srce Durmitora i spušta se u Žabljak. Treći dan bi krenuo u suprotnom smjeru, ususret njima, popevši se na Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora. Poznavao sam cijelu rutu pa je u teoriji sve izgledalo kao dobar plan, međutim, zbog određenih okolnosti, nije baš ispalo onako kako sam priželjkivao…

Svanulo je jutro, kad sam svoj plan obznanio društvu. Iskreno, zaželio sam se i samostalnog planinarenja. Ma koliko bliski i kompatibilni mi bili kao tim, došlo je do blagog zasićenja. Za cijeli je dan najavljena kiša, stoga nismo imali što čekati. Spakirali smo se i podmirili račun. Iz Mratinja smo zajedno krenuli lokalnom cestom koja vodi uz jezero. Kamenja po cesti bila su znak čestih odrona i tjerala nas da razmišljamo o teškim zimskim uvjetima o kojima nam je pričao Radivoj.

Nakon sat vremena dolazimo do brane. U uskom tjesnacu, nastalom kao rezultat probijanja rijeke Pive kroz crnogorske vrleti, izgrađena je jedna od najimpozantnijih brana na svijetu. Simbol ljudske snage i želje za ukroćivanjem prirode, uzdiže se 220 metara. Prelazak preko brane na drugu stranu impresionira nevjerojatnim prizorom. Lokacija je to gdje se kratkoročno opraštam od mojih prijatelja. Oni odmah kreću strmim usponom, dok ja nastavljam cestom u smjeru Plužina.

Od brane do skretanja za Žabljak, prema mojoj računici, čekalo me dvadesetak tunela, što dužih što kraćih. Da moja ideja o hodanju cestom nije bila jedna od najbistrijih odluka, shvatio sam već prilikom prvog dužeg tunela. Vladao je potpuni mrak pa sam svojom čeonom lampom davao signale automobilima u prolazu. Osim neugodnog osjećaja, iritirala me je i velika buka motornih vozila. S velikom sam radošću iščekivao izlaske iz tunela.

Cesta vodi uz jezero Pive, prirodnu atrakciju koja ni po čemu ne ostavlja dojam da je nastala kao rezultat ljudskog napora. Kiša mi kvari pogled, no prisjećam se i sunčanih dana koje sam proveo kraj ovog jezera izrazito zelene boje.

Teška srca sam si priznao pogrešku. Hodanje nepreglednom cestom, prepunom tunela, nije bila dobra odluka. Izgubio sam pojam o vremenu i nisam znao koliko je zaista prošlo dok konačno nisam došao do skretranja za Žabljak. Put odmah kreće tunelom probijenim u stijeni. Cesta se spiralno uzdiže prema platou. Vozeći se automobilom, nisam stekao dojam koliko je zapravo strma. Pješice se situacija značajno mijenja. Brzo sam gubio snagu, toliko da me ni pogled na jezero nije impresionirao. S obzirom da nisam uzeo šator, jedina mogućnost je bila dolazak do Trse. Konačno se razvedrilo, što je bilo jedino što mi je išlo u prilog.

Na samom ulasku u selo, koje se nalazi na Pivskoj planini, stao mi je mađarski par na putu za Žabljak. Iako sam namjeravao stići do Trsa, pridružio sam im se jer sam u Žabljaku imao osiguran smještaj. Već ću se nekako vratiti nazad. Pogubio sam sve konce i u jednom danu promijenio čak nekoliko planova. No nisam time previše razbijao glavu, opušteno sam putovao preko Durmitora.
Cesta se uspinje na gotovo 2000 metara i preko prijevoja se spušta do nadaleko poznatog grada Žabljaka. Tri dana bez tuša doveli su me u pomalo neugodnu situaciju. Mađari su, uz ispriku, bili prisiljeni otvoriti prozore. Osjećao sam se kao beskućnik kojeg su pokupili pokraj puta.

Malo prije Žabljaka nalazi se Razvršje, malo turističko naselje. Tu sam napustio Mađare i uputio se do kampa „Kod Boče“ gdje sam poznavao kćerku vlasnika, Sanju. Ona je trenutačno bila u Podgorici, ali poručila mi je da će me dočekati njena majka. Ljupki je to kamp u čijim bungalovima rado noćim pri svakoj posjeti Durmitoru. Njeni su mi roditelji ponudili apartman, ali radije spavam u tim malim drvenim kućicama.

Prije spavanja sam uspio stupiti u kontakt s Antom. I oni su na koncu završili u Trsi. Pokupila ih je vesela grupa lovaca koja se vraćala s planine. Usklađivali smo planove jer smo i dalje vjerovali da se možemo susresti na Bobotovom kuku.

Novo kišno jutro, praćeno maglom. Koristim priliku da u miru napišem dnevnik i operem odjeću. S nestrpljenjem sam iščekivao Antin odgovor. Bio sam siguran da po takvom vremenu nemaju nikakve izglede preći preko Durmitora.

U čekanju sam priliku dobro se odmoriti i razmotriti sve realne mogućnosti sutrašnjeg uspona. Zbog očajne vidljivosti, nisam uspio procijeniti situaciju na vrhovima planine. Kontaktiram Sanju i molim je za pomoć. Kao lokalka, sigurno zna na koga me uputiti. Nažalost, dobio sam loše vijesti: uspon na Durmitor se ne preporučuje! Razlog: loši vremenski uvjeti, mekan i moguće lavinozan snijeg, ponajviše na sjevernim obroncima. Tvrdoglav kao inače, nisam se želio pomiriti s realnošću.

Ujutro će valjda biti nešto stabilnije pa sam odlučio pokušati iznova.
Konačno se javio i Ante, ni s druge strane planine ne stižu optimistične vijesti. Iako su u pokretu, odradit će sasvim kratku turu i noćiti u domu na Škrčkom jezeru. Ujutro će pokušati uspon i spust do Žabljaka.

Silno sam želio novi uspon na planinu koja skriva čak 18 ledenjačkih jezera. Najposjećenije među njima je Crno jezero, u neposrednoj blizini Žabljaka, kojeg mještani nazivaju gorskim očima. Osnovna odlika reljefa durmitorskog područja je prostrana visoravan na oko 1500 metara nadmorske visine. Zaljubio sam se već na prvi pogled u ovaj raj na zemlji.
Skoknuo sam do grada na ručak. Nije mi smetalo po tko zna koji put smočiti noge. Gojzerice su mi već bile uvelike istrošene, ali još mi nisu trebale nove. Nakon toliko prijđenih kilometara, nisu zaslužile da ih bacim prije samog ulaska u cilj.

Žabljak je mali, živopisni gradić smješten na 1450 metara, i kao takav čini najviše urbano naselje na Balkanu. Turističko je središte koje osim planinara, privlači i skijaše. Za oko mi je zapeo restoran „Durmitor“ s klasičnom planinskom arhitekturom. Cijene u Žabljaku su nešto više nego što je uobičajeno, no s obzirom na lokaciju, to i ne čudi.

Želeći uspjeti u svom naumu da se popnem na Durmitor sutradan sam se natjerao na buđenje već u 4 i pol. Odmah provjeravam prognozu, koja je sve samo ne dobra. Padaline se očekuju već iza 10 ujutro, a nemam ni dovoljno vremena za uspon na Bobotov kuk. Zlatna rezerva mi je bio Savin kuk (2313.m), staza prema njemu kreće nedaleko od kampa.
Napuštajući kamp promatram planinu okovanu oblacima.

Vjerovao sam da je to samo jutarnja izmaglica koja će s dolaskom sunca nestati. Markirana staza kreće odmah pri ulasku u borovu šumu. Cvrkutanje ptica razbijalo je sablasnu tišinu. Samom promjenom plana, odustajanjem od Bobotovog kuka, napravio sam prvu u nizu pogrešaka tog dana. Naime, i Anti i Sanjinoj majci najavio sam pohod na najviši vrh, a za moju promjenu plana nitko nije znao. Krenuo sam u sasvim suprotnom smjeru.

Tim sam činom sam sebi presudio u slučaju bilo kakve nesreće. Premda svjestan svega, u tom trenutku nisam previše mario.
S dolaskom na Mioč poljanu kreće pravi uspon, najprije kroz šumu, a onda i nisku klekovinu. Proljetna akcija obnavljanja planinskih puteva još nije bila počela pa se probijam i tražim alternativne smjerove. Dio je to puta koji je okružen strmim liticama, s jedne su strane grupe vrhova Međed, a s druge Savin kuk. Nakratko sam čak mogao vidjeti i sam vrh, no brzo ga je ponovo prekrio oblak. Moja nadanja u lijepo vrijeme polako su kopnila…

S visinom sam naišao i na prva snježišta. Uspješno sam ih prešao, držeći se za nisko raslinje. Prolazak ispod samog Međeda bio je deprimirajući. Vrh koji slovi kao najatraktivniji, a zasigurano je i najfotografiraniji na Durmitoru, bio je potpuno skriven. Na otprilike 2000 metara nalazi se kotlina na čijem se kraju ističe alpinistički bivak crvene boje. Staza do njega je sada položenija, no isprekidana novim snježištima. Postajem svjestan da moj uspon postaje visoko rizičan.

Druga je velika greška bila ta što sam krenuo bez cepina i dereza. Oprezno dolazim do bivka smještenog na sjecištu puteva za Međed, Terzin Bogaz i Savin kuk, koji može primiti 12 posjetitelja.

Ostalo mi je svega pola sata do vrha, no sjeverozapadna padina je u potpunosti prekrivena ledenim brijegom. Planina je rekla „NE!“ Već dolaskom do bivka izazivao sam sudbinu, no dalje od toga nisam mogao. Osjećao sam se poraženim. Ponizno se klanjam Durmitoru koji je, bez obzira na katastrofalne vremenske uvjete, i ovaj put ušao duboko u moje vene. Bio sam sâm, u srcu moćnog diva.

Vraćam se istim putem, sve do poljane. Silazak je znatno opasniji i premda sam bio maksimalno usredotočen, dva puta sam skliznuo, srećom bez posljedica. Na Mioč poljani skrećem na put za Crno jezero do kojeg vodi više ispresijecanih staza. Najpoznatije crnogorsko jezero, okruženo je borovom šumom iznad koje se uzdiže Međed. Usprkos vremenu, mnogo je turista šetalo uz obale jezera.

Kružnom stazom preko Žabljaka vraćam se prema kampu. Konačno dobivam poruku od Ante. Bezuspješno su pokušali uspon na Bobotov kuk pa su umjesto toga prešli preko susjednog vrha, Planinice. Ulaskom u kamp srećem Sanju, vedru djevojku s kojom sam se sprijateljio već pri prvom posjetu Durmitoru i koja se upravo vratila iz Podgorice, glavnog i najvećeg grada Crne Gore. Na kraju dana u centru grada pronalazim i ostatak društva s kojim razmjenjujem novonastale dogodovštine.

Moj je treći dan u Žabljaku, a kako su ostali odlučili uzeti slobodan dan, ni meni se nije žurilo. Još jedan u nizu kišnih dana zbog kojeg ne možemo posjetiti neke od najvećih atrakcija u okolici. Ponajviše sam želio da posjetimo kanjon Tare i isprobamo zip-line koji se obrušava iznad drugog najdubljeg kanjona na svijetu. Adrenalinsko druženje bila bi prava poslastica za kraj našeg druženja s Rokom i Evom, čije putovanje s nama ovdje završava. Još više sam želio izgladiti tenzije koje su u zadnjim danima nastale između Hane i mene.

Odlazim do Sanje na recepciju jer sam te večeri i ja namjeravao prenoćiti u apartmanu. Za sve usluge, Sanja mi nije željela naplatiti ništa i zatražila je samo topao zagrljaj. Još jednom prolazim najteži dio – rastanak s ljudima koji su mi prirasli srcu.

A rastanci su obilježili čitav taj dan. Rok i Eva su na odlasku, ponajviše zbog toga što moraju stopirati da bi se vratili u Tjentište. Loše prometnice i slaba povezanost nužno su zlo prilikom posjeta Crnoj Gori. Autobusom će ići do Nikšića, ali nakon toga su prepušteni sreći. Ante i Hana također idu do Nikšića u posjet Antinom rođaku.

Na raspolaganju sam imao čitavo popode sa Simonom, a iskoristili smo ga za potpuni odmor. Za iduće smo dane planirali jače ture pa je svaka prilika za relaksaciju bila dobrodošla. Bio je to dan kojeg su obilježili rastanci i sivilo. Ako k tome još dodam bezuspješni uspon na Durmitor, koji sam doživio kao osobni neuspjeh, jasno je zašto me uhvatila neka unutarnja monotonija. Previše je to propusta, i iako opravdanje mogu pronaći u lošim uvjetima, ipak sam sebe smatrao glavnim krivcem.

Jesam li trebao napuštati grupu, iako se ni oni nisu popeli na toliko željeni Bobotov kuk? Zašto se nisam potrudio pronaći adekvatnu zimsku opremu za uspon? Bile su to početničke greške, mogao sam očekivati da će sa sjeverne strane biti snježišta. Osjećao sam se kao ptica slomljenih krila.

Navečer su se vratili Hana i Ante. Ne znam kako je točno došlo do napetosti između mene i nje, no ona se osjećala u zraku. Izbjegavali smo međusobni kontakt iako smo svi zajedno sjedili za stolom. Morali smo detaljno isplanirati rutu do grada Mojkovca, koja vodi preko prostrane Sinjajevine.

Planina je to za koju nisam ni čuo, a kamoli posjetio. Čak ni Ante još nije kročio njome, a iza sebe ima golemu kolekciju vrhova Balkana. Nepoznanica je to koju smo morali dobro prostudirati. No nas je, na kraju krajeva, upravo i vodila želja za otkrivanjem nepoznatog.

Sinjajevina-Bjelasica

Po izlasku iz grada odmah skrećemo na put koji vodi u smjeru juga. Petnaestak kilometara visoravni gdje redom prelazimo Paripovo i Čukovo polje. Na ovom potezu postoji i nekoliko izvora, no teško ih je uočiti u tom zelenom prostranstvu. Svježi i odmorni, taj pomalo jednoličan dio prolazimo uz pošalice i pjesme.

Potpuno neočekivano, susrećemo dvoje Francuza s teškim ruksacima. Prelaze „Via Dinaricu“ od juga prema sjeveru. Prema njihovim riječima, Prokletije su još uvijek pod debelim slojem snijega pa se nisu ni odvažili na uspon. Kad se samo sjetimo koliko ih još puta čeka, ne preostaje nam drugo nego poželjeti im sreću.

Nastavljamo do naselja Njegovuđe gdje uzimamo prvu pauzu. Tu više nema one ugodne turističke amosfere, sve je nekako prazno i zapušteno. Izbor u trgovini je malen, no opskrba je ipak moguća.
Sat vremena poslije stižemo do Zminčkog jezera. Očekivali smo puno više od onog što smo naposljetku tamo ugledali, jezero koje je više nalikovalo močvari. Iznova napuštamo civilizaciju i šumskim putem nastavljamo uspon kroz borovu šumu. Podne je, što znači novu promjenu vremena – kišu. Svatko drži svoj ritam, svi potpuno isključeni zamišljeni, čekamo kraj. Kao da je došlo do zamora, koji sve više dolazi do izražaja, posebice u kišnim razdobljima. Češće su i naše promjene raspoloženja.

S dolaskom na Pašino polje, razbudila nas je grmljavina koja je opasno prijetila sa sjevera. U kotlini se nalazi nekoliko kuća, no sve izgledaju napušteno. Pronaći zaklon, makar u kakvoj štali, izgleda kao idealna opcija. No, to bi značilo da nećemo stići do Mojkovca do sutra navečer. Stoga nastavljamo dalje, bez obzira na sve!

Nakon Pašina polja, kratkim usponom dolazimo do proplanka s kojeg se prostire pogled na ogromno prostranstvo Sinjajevine. Ta blago valovita planina krije beskrajna zelena bespuća. Naklonila nam se i priroda pa nas je grmljavina ipak za dlaku zaobišla. S ponovnim izlaskom sunca, i u nama se budi nova doza pozitivne energije pa odlučno krećemo u pravcu Zabojskog jezera. Nizale su se ledina za ledinom, sve dok nismo došli podno vrha Velikog Kuzoreba.

Hana je osjećala zatezanje tetive i odlučila zaobići vrh, a za njom će krenuti i Simon, koji je u više navrata zadnjih dana napominjao da je veoma iscrpljen. Uzrok tomu svakako su i njegove maratonske ture kroz BiH, na koje se silio kako bi nas sustigao.

Ante i ja smo krenuli u naizgled lagani uspon prema vrhu. Međutim, vertikalni put do travnatog vrha s dvadesetak kila na leđima dobro nas je uspuhao. Tek s izlaskom na 1886 m visok vrh pred nama se rastvaraju beskrajna bespuća Sinjajevine. Ovaj je vrh samo jedan od mnogih koji se uzdižu iznad travnatog platoa kojemu se ne nazire kraj. Čak ni naš današnji cilj, Zabojsko jezero, još nije na vidiku. To nas je malčice zateklo, jer to ni u najluđim računicama nismo očekivali.

Širom ledina porazbacani su katuni. Katuni su pastirska ljetna skloništa,skromna i izrađena od dostupnog materijala, najčešće građeni kao suhozidi od kamena, pokriveni granama i travom. Vrlo su maleni, dostatni tek da se skloni glava od mećava i oluja. Baš jedna takva oluja opasno se nadvila nad kanjonom Tare. Brzo krećemo niz brdo, prema Hani i Simonu, koji su nas već čekali s druge strane obronka. Jasno smo ih vidjeli, pošto na cijelom području nema šume. Sugerirali smo im povratak do najbližeg katuna, u nadi da će biti otvoren. Osim dvije krave na ledini, nismo zatekli nikoga, a i katun je bio zaključan.

Želeći se držati dvodnevnog cilja koji smo si zadali, prisiljavamo se nakon pola sata krenuti dalje. GPS nam pokazuje da imamo „samo“ 6 kilometara do jezera, što nam nakon dosadašnjih 29 ne bi trebalo predstavljati problem. No, problem ipak nastaje već nakon nekoliko stotina metara, kad nas je trag umjesto na put vodio na zarasle ledine. Osim toga, neočekivani konstantni uspon i kiša koja nam je iznova smočila odjeću, dovode do potpunog zamora. Najviše se to vidjelo na Hani koja je, osim što je već bila kronično umorna, sada imala dodatni problem s tetivom. Dovoljan je samo jedan pogrešan korak, od milijun koje smo već napravili, da se pojavi strah od odustajanja. Sa samo jednim pokrešnim korakom, rasplinjuje se san.

Odvažnost nas je ipak na koncu dovela do cilja. Konačno smo na makadamu, koji se sada blago spušta u smjeru jezera. Ja sam se ponovo odvojio od ostalih, želeći pronaći bungalove koje nam je spomenuo Mišo, vlasnik apartmana u Žabljaku. Kiša je nemilosrdo jačala. Ukoliko ne pronađem kolibe, osuđeni smo na postavljanje šatora na kiši, po noći, koja će se za sat vremena spustiti. U jednom mi se trenutku učinilo da čujem motorno vozilo. Zvuk je bivao sve intezivniji.

Bio je to vjerojatno najsličniji osjećaj onome kada iščekujete spas s pustoga otoka. Sinjajevina je svojom površinom ostavljala dojam planinskog oceana, u čijem smo središtu zaglavili, s Haninom ozljedom.

Izazivali smo sreću, a ona se naposljetku i pojavila. Kao fatamorgana, preda mnom se usred ničega pojavio terenac. Bio je to lovočuvar iz parka, Zlatko Vukman, u pratnji supruge. Bio je poprilično namrgođen, a njeno je lice bilo natečeno od uboda ose. U blizini, malo prije jezera, nalaze se drveni bungalovi, kao i njihova privatna kuća. Nedugo nakon mene došli su i ostali, a umjesto bungalova, ponudili su nam noćenje u njihovoj kući, par stotina metara dalje.

Koliko smo sreće imali što smo naišli na njih shvatili smo tek u razgovoru s njima. Naime, oni su jedini koji nude smještaj u krugu od dvadesetak kilometara. Štoviše, jedini su žitelji na tom prostoru. Nepogodne vremenske prilike zadržale su pastire u nizini stoga je planina još uvijek pusta. Večer smo proveli sjedeći na tepihu, u krugu, ponovo nasmijani i vedri. Uspjeli smo u svom naumu da prvog dana pređemo pola Sinjajevine, a na kraju svih nedaća, još ćemo i spavati u toplom krevetu.

Svanulo je vedro jutro. Zlatko nam nudi domaći doručak nakon kojeg brzo nastavljamo dalje,ne želeći tratiti vrijeme – pred nama je još jedna maratonska tura do Mojkovca.
Nakon nekoliko stotina metara dolazimo iznad jezera. Bilo je to posebno jutro – naš tisućiti kilometar! Ogroman je to uspjeh, kojeg smo itekako svjesni. Kao nagrada, pojavilo se nevjerovatno Zabojsko jezero, gorsko oko Sinjajevine! Okruženo gustom četinarskom i bukovom šumom, jezero nudi hlad i spokoj.

Boja jezera je čarobna i savršeno reflektira okolinu. Ne krijemo oduševljenje i smještamo se tik do jezera, uz izvor pitke vode. Ante se odvažio na ranojutarnje kupanje, dok smo se mi ostali izležavali u travi. Zbog izuzetnih prirodnih vrijednosti, jezero je zaštićeno u okviru Nacionalnog parka Durmitor strogim režimom zaštite. Njegova nas je neopisiva ljepota očarala i zadržala na istom mjestu punih sat vremena.

Još pod dojmom, nastavljamo uspon strmim i blatnjavim putem kroz šumu, sve do novog izlaska na ledine. Sunčan dan uvelike je uljepšao zelena prostranstva na kojima susrećemo i nekoliko konja. Neuobičajeno za Sinjajevinu, nailazimo i na liticu ispod koje se provlačimo i kratkim usponom dolazimo na brdašce s kojeg puca pogled ka novom, beskonačno dugačkom platou ispresijecanom vrtačama.

Pitam se, gdje je kraj ovoj planini? Dugačak je put pred nama, no sada barem jasno vidimo Bjelasicu, planinu u čijoj se kotlini nalazi Mojkovac. Desno od nje uzdižu se strmi i atraktivni vrhovi Moračkih planina.

Spuštamo se prema platou na kojem nema ni markacija ni puta. Pouzdajemo se u vlastiti osjećaj za prostor, hodajući u smjeru jugoistoka. Vrtače su se nizale jedna za drugom, otežavajući nam orijentaciju. Hanu je ponovo vrlo brzo savladao umor, no problemi s tetivom bili su znatno manji.

Češće smo radili manje pauze, tek po nekoliko minuta, samo da uzmemo predah. Izvore vode nismo našli, no postoje lokve iz kojih se također može piti. Za svaki slučaj preporučuje se tableta ili filter. Nakon dva sata hoda po livadama stižemo do prvih katuna. Potpuna su suprotnost dosadašnjoj Sinjajevini, jer ovdje sve vrvi od života. U velikoj simbiozi pašnjake dijele ovce, konji i krave, koje čuvaju neugodni ovčarski psi koji nam svojim režanjem daju do znanja da ovdje nismo dobrodošli.

Trošni katuni su otvoreni, a pokraj njih vrzmaju se zaposleni domaćini, praktički obučeni u narodne nošnje. Sezona ispaša ovdje je u punom jeku. Česti izvori i potoci koji teku kroz zelena polja, čine lokaciju na kojoj se smjestilo selo Ružica idealnom. Seoska je to idila koju i sami proživljavamo. Zabrinuo nas tek jedan rasplodni bik, kojemu su testosteroni udarili u glavu. Njegovo razgrtanje zemlje prednjom nogom nedvojbeno je značilo da moramo što prije napustiti ovo domaće životinjsko carstvo.

Na kraju sela, na jednom od mnogih zelenih uzvišenja, stoji pravoslavna crkva Sv. Vasilija Ostroškog, izgrađena 1895. godine. Njena arhitektura i okolni ambijent ističu crkvu u ovom zelenom prostranstvu. Prerano smo se počeli veseliti dolasku u Mojkovac, jer pred nama je dugačak put. Problemi su nastali s dolaskom do račvanja planinske staze i makadama. Ruta „Via Dinarice“ vodi makadamom, koji pokazuje još 24 kilometra do grada, dok je planinarska staza 6 km kraća.

Ponovo se zakuhava odnos između mene i Hane. Vjerujući da su planinari s razlogom markirali makadam, ustrajem na tom putu, premda je osjetno duži. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo ako nije prohodan. Hana je na moj prijedlog samo kolutala očima, željela je pošto-poto ići kraćim putem. To nije bio plan kad smo se dogovorili da ćemo junački izmarširati Sinjajevinu u dvodnevnom pohodu. Uostalom, u skladu s tim smo pripremili i zalihe, koje su se sada svele na nekoliko konzervi.

U afektu su nastale još izraženije nesuglasice imeđu nje i mene. Simon je bio suzdržan pa smo još samo čekali Antin konačan odgovor. Iz nekog razloga, upravo smo njega prihvatili kao „alfa“ osobu u društvu, pa je konačne odluke uglavnom on donosio. Nakon kraćeg zatišja, donesena je konačna odluka je da idemo makadamom. Vjerovali smo da se do noći možemo domoći grada.
Do kraja dana praktički nisam progovorio riječ s Hanom.

Nastavili smo hodati pokraj živopisnih katuna u kotlini. Mnogobrojni potoci koje smo prekoračili predstavljaju žile kucavice ovog kraja, iznimno bogatog pitkom vodom. U blagom usponu koji je trajao gotovo sat vremena, makadam je sjekao ogromnu, besprijekorno zelenu ledinu, koja je izgledala kao obrađena fotografija. Priroda se tu poigrala do sitnih detalja i stvorila savršenu zelenu površinu koja se doimala poput tepiha. Okruženi toplim bojama, u nama polako kopni ljutnja.

Nesvjesno smo produžili korak i sada je sasvim izvjesno da ćemo stići do grada. Nakon uspona je uslijedio ravniji dio, sve do planinarskog doma Ckara. Iako je bio zatvoren, pod velikom smo nadstrešnicom pronašli malo hlada, u kojem otvaramo zadnje zalihe hrane. Lijepo je vidjeti kotlinu u kojoj se nalazi grad.

Ostalo nam je svega desetak kilometara do cilja, uglavnom spusta. I dalje smo bili u deficitu s vremenom pa nakon kratkog odmora nastavljamo dalje. Planinskim putem započinjemo silazak. Trag nam pokazuje kraticu, no nakon desetak minuta nailazimo na barijeru. Put već duže vrijeme nije održavan, a uzaludno je tratiti dodatnu energiju probijajući se kroz raslinje. Vraćamo se na put i hodamo njime sve do nekog luksuznog kampa. Gotovo sam siguran da je prvobitna ruta ciljano zapuštena kako bi se prošlo baš ovuda.

Zbog tog se kruženja i naša kilometraža povećala pa sada iznosi 72 kilometra u dva dana. Na izmaku smo snaga, siti svega. Na samom ulazu u grad staje nam taksi. Prema Zlatkovim uputama, odlazimo do restorana „Most“ koji se nalazi uz obalu rijeke Tare. Taksist nam je predložio novootvoreni kamp nedaleko od grada i dao nam broj telefona.

Pod okriljem noći, započela je i snažna kiša. Potpuno mokri ušli smo ponovo u taksi, koji nas nakon desetak minuta dovodi do odredišta. U kampu je jedino svijetlo stvarala velika logorska vatra ispod nastrešnice. Tlo je bilo blatnjavo pa brzo ulazimo u malene drvene bungalove za dvije osobe. Osjećali smo se kao da smo u nekom američkom ratnom filmu. Zapravo nismo ni uspjeli vidjeti gdje se nalazimo. Bungalovi su toliko mali da u njih jedva stanu naši ruksaci. Usprkos svemu, Simon na sebi svojstven način razvedrava naša pokisla lica.

Probudilo me sunce čije su zrake kroz prozor našle put do moga kreveta. Tek sada dolaze na naplatu posljedice dvodnevne ture po Sinjajevini. Želio sam još malo odmoriti, ali na koju god stranu da sam se okrenuo, nešto me boljelo ili zatezalo. Izlazim iz bungalova samo zato što me zanimalo kako uopće izgleda naša lokacija. Kamp se sastojao od desetak drvenih bungalova, jednom zajedničkom kupaonicom i kućom vlasnika Njegoša Šćepanovića.

Obiteljski je to čovjek, koji je vlastitim rukama godinu dana neumorno gradio bungalove. Velika livada, šuma oko nje i pogled na planine, čine lokaciju savršenom za kamp. Ipak, bile su potrebne godine dok, na nagovor prijatelja, napokon nije krenuo u realizaciju projekta. Premda je tek u izgradnji, kamp je već tada izgledao i više nego solidno.

U ispijanju čaja s Njegošom dobivam više informacija o ovom području. Na desetak minuta hoda od kampa stiže se do toka rijeke Tare. Najatraktivniji dio rijeke je zadnjih dvadesetak kilometara, prije slijeva u rijeku Drinu. Mnogobrojne kaskade i dubina kanjona, stvorili su idealne uvjete za najbolji rafting u Europi. Nadu u procvat kampa Njegoš pronalazi i u okolnim planinama – Sinjajevini i Bjelasici. Nije ni Durmitor previše daleko, stoga planira kombijem voditi ture na najpoznatiju planinu regije.

Kad već ima kombi, zamolio sam ga da nas odveze do grada po namirnice. Simon je želio ostati u kampu, dok smo se mi uputili u grad. Ukoliko Njegoš misli voditi posjetitelje kampa na Durmitor, morat će promijeniti kombi. Vožnja u vozilu starijem i od samog vlasnika izgleda više kao centrifuga.

Ante nam je putem obznanio da sutradan dolaze Branko i Stipe koji će nam se pridružiti na nekoliko dana. Ta fantastična vijest mijenja naše planove. Morali smo odgoditi sutrašnji uspon na Bjelasicu i ostati u Mojkovcu, ili negdje u nizini, kako bi im olakšali pristup. Njegoš nam je predložio planinarski dom Đambas do kojeg vodi cesta i nije daleko od grada. Bez mnogo razmišljanja, prihvaćamo njegov savjet i kontaktiramo Miću, domara i Njegoševog prijatelja.

Prije odlaska u trgovinu, Njegoš nas kao pravi vodič vodi u panoramski obilazak grada koji nas se nije naročito dojmio. Mojkovac je središnji dio našeg puta kroz Crnu Goru. Udaljen je svega 90 kilometara od glavnog grada Podgorice i iznimno važan po pitanju logistike jer nakon njega nema većeg naselja sve do 4-5 dana udaljenog Gusinja na jugu. Ipak, gladni i žedni nećemo ostati jer se putem nalaze mnogobrojni katuni prenamijenjeni u turističke svrhe.

Budući da smo jedini gosti u kampu, Njegoš nam navečer predlaže da pripremimo roštilj. Improvizirani je roštilj napravljen od felge kamiona, smješten pod nastrešnicom, s klupama od punog drveta. Njegoš si je doista dao truda i nepotrebne predmete prenamijenio u više nego praktične. Iz kuće nam je donio i televiziju, te je mogla započeti još jedna u nizu ugodnih večeri. Na programu je bila utakmica hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, s Argentinom kao protivnikom.

Kao veliki ljubitelj Hajduka i član Torcide, Ante je bojkotirao sve dotadašnje utakmice reprezentacije. Njegova želja da izgube sve redom, nije se ostvarila. Štoviše, to je prvenstvo završilo povijesnim uspjehom naše malene države. Čak je i Antu pokolebala uvjerljiva pobjeda pa je s dozom nelagode na trenutke pokazivao radost. Miran dan kao da je utjecao i na poboljšanje odnosa s Hanom. Znali smo da nas sutra čeka kraća dionica pa smo se družili do sitnih sati.

Jubilarni 50. dan naše nezaboravne pustolovine mogao bi se nazvati i još jednim slobodnim danom jer nas je čekala gotovo rutinska šetnja, uz nešto veću visinsku razliku. Ne žurimo već polako doručkujemo u kampu. Što nam je od svega toga Njegoš na kraju naplatio teško je reći, ali iznos je bio u potpunosti prihvatljiv. Osim toga, opet će nas odveti do grada gdje je završila naša posljednja dionica.

U samoj jezgri grada, u jednom od lokala, čekali smo domara Miću. Međutim, nismo računali da će se Mićinih sat vremena pretvoriti u tri. Konačno stiže dvometraš, kao od stijene odvaljen, glas mu se orio ulicom. Nakon upoznavanja, shvatili smo da je trosatno čekanje bilo uzaludno. Poručio nam je da se nađemo kod njegove kuće jer mora još nešto obaviti u gradu. Ukoliko nam zatreba pomoć oko pronalaska kuće na periferiji, možemo upitati prolaznike, jer svi poznaju Miću.

Nakon petnaestak minuta hoda dolazimo do odredišta. I zaista, dvoje ljudi koje smo upitali za pomoć, jasno su znali o kome je riječ. Nedugo nakon nas pojavljuje se i Mićo. Blizu kuće započinje makadamski put u planinu koji vodi sve do doma. Hana i Simon su zbog umora odlučili preskočiti rutu od 8 kilometara i do gore otići autom.

Prošlo je gotovo mjesec i pol dana otkako sam zadnji put sâm planinario s Antom. Dobra je to prilika da popričamo o svemu do sada učinjenom. Neizostavna tema je i Hana, te njen umor koji se manifestira iz dana u dan. Bilo kako bilo, naš je zadatak da je maksimalno motiviramo da izdrži do kraja. Počeli smo rezimirati i sam put, te naše međusobne odnose. Bila je to neka vrsta ispovjedaonice. Godilo mi što se nakon dugo vremena konačno mogu nekome otvoriti.

Osim što je to bila najkraća dionica na cijelom putovanju, nije ni ponudila neke izvanserijske ljepote. Uspon se uglavnom sveo na makadam, koji je povremeno presijecao planinarski put. U nešto više od dva sata, napravili smo 700 metara visinske razlike. Iza leđa smo jasno vidjeli Mojkovac, od kojeg smo se sve više udaljavali. Posljednja dva kilometra puta potpuno su devastirani. U jednom dijelu preko puta teče čak i potok. Sasvim je izvjesno da Branko neće moći autom doći do doma. No sigurni smo da će im Mićo sa svojim terencem krenuti ususret.

Dobrodošlicu na cilju poželilo nam je nekoliko koza i jedan konj. Smješten na uzvisini, dom nudi panoramski pogled na Mojkovac i rijeku Taru, kao i Sinjajevinu koja se uzdiže iznad grada. Dom je klasično raspoređen, s kuhinjom i blagavaonicom na prvom katu i višekrevetnim sobama na drugom. Podrum je prenamijenjen u još jednu prostoriju za druženje, a u dvorištu je i ljetnikovac. Budući da nam je Mićo rekao da se sprema obilata večera, odlučili smo pričekati dok se ne vrati iz grada gdje je otišao po namirnice.

Prije njegovog povratka počeli su se okupljati gosti, a jedan od njih je bio i gradonačelnik Mojkovca koji je, saznavši za našu avanturu i boravak u domu Đambas, poželio upoznati se s nama. Predvečer je došao i crnogorski alpinist Dražen Marković. Zahvaljujući Draženu, dobili smo prijeko potrebne informacije o planinama koje slijede. Zabrinuo nas je podatak da je uspon na najviši vrh Prokletija, Maja Jezerce, još uvijek veoma rizičan zbog snijega.

U večernjim su se satima javili Branko i Stipe koji su stigli u Mojkovac. Mićo je odmah otišao po njih jer je zbog mraka i vodom oštećenog makadama, bilo suludo osobnim automobilom krenuti prema domu. Nakon sat vremena iščekivanja, konačno smo ugledali stare poznanike. Je li njihov dolazak pozitivan šok koji će izgladiti odnose između Hane i mene i dotući nastalo zasićenje, pokazat će se u danima koji slijede.

Uslijedio je neobičan dan jer su nam se u prvom dijelu puta pridružili svi posjetitelji doma, s Draženom u ulozi vodiča. Grupa se sastojala od svih starosnih doba, od djece do vitalnog devedesetogodišnjaka, samo je Mićo ostao u domu, još jedna u nizu osoba kojoj smo obećali ponovni susret premda bi za posjet svima kojima smo to obećali trebalo iznova prehodati čitavu stazu!
Od doma se počinjemo uspinjati blatnjavim makadamom.

Obavijeni jutarnjom maglom krećemo se u grupi, za naše pojmove veoma sporo, iako meni prija lagani tempo. Kako smo se uspinjali, tako se i magla počela razilaziti. Strmi uspon kroz korito presušenog potoka, a zatim i ledinom, značajno je razdvojio grupu. Čekajući dolazak planinara na začelju, promatrali smo okolne planine i u arhivu spremali posljednji vidikovac prema Mojkovcu. Pred nama su se nalazila prostranstva Bjelasice.

Planina smještena u centralnom dijelu kontinentalne Crne Gore, iznimno je bogata vodom. Kako je posve pitoma, lako je prohodna. Reljef obilježavaju zaobljeni, valoviti vrhovi, grupirani u nekoliko grebena. Dio masiva proglašen je i Nacionalnim parkom „Biogradska gora“.

Hodajući preko valovitog platoa susrećemo pastire koji su izveli ovce na ispašu. Opskrbljujemo se hladnom izvorskom vodom iz drvenih korita i nastavljamo prema Sušačkom jezeru, jednom od nekoliko ledenjačkih jezera na planini. Već naviknut na fantastična jezera, moram priznati da me se ovo baš i nije dojmilo. Nakon sat vremena odmora na tom spokojnom mjestu, došlo je vrijeme za rastanak od Mojkovačke grupe.

Oni se vraćaju u dom, a nas čeka uspon na Zekinu glavu i silazak na drugi kraj planine. S nama su ostali još samo Branko i Stipe, koji će se nakon trodnevnog planinarenjaveć nekako vratiti do Mojkovca po automobil.

Mislio sam da je Zelengora najzelenija planina koju ću putem vidjeti, no prevario sam se. Vršni dijelovi Bjelasice u meni bude divljenje. Hodali smo makadamom, okruženi savršeno zelenom ledinom, koja je u kombinaciji s plavetnilom neba prošaranim pokojim bijelim oblačkom činila nevjerojatnu paletu prirodnih boja. Opijeni skladom, kretali smo se u smjeru vrha, koji se zbog odašiljača doimao zlokobnim. Staza je lagana, no uspon do vrha ipak se odužio.

Razlog tome je i pretjerano fotografiranje pejzaža koji nas je naprosto mamio da ga zabilježimo. U podnožju vrha je i Pešića jezero, no previše smo lijeni za silazak. Odašiljač na samom vrhu Zekove glave (2117 m) je ograđen žicom pa smo morali zakružiti cijelo postrojenje.

S dolaskom na drugu stranu, po prvi put smo ugledali naš konačni cilj – Prokletije! Oduševljenje je kulminiralo i nismo se trudili kriti ga. Stajanje na tom mjestu značilo je da kroz idućih tjedan dana završavamo našu životnu avanturu! S nevjericom sam gledao u udaljene, snijegom prekrivene Albanske Alpe. Zar je moguće da smo već na pragu raja? Razvukli smo karimate na livadi i legli, uživajući u prizoru. Slušali smo glazbu, nazdravljajući limenkama piva koje je Branko u tišini vukao od doma. Jedan od najemotivnijih trenutaka začinili smo pjevanjem, više nam se nigdje nije žurilo. Ostajemo tako uživati u trenutku kojeg smo apsolutno zaslužili.

Više od sat vremena trebalo nam je da krenemo dalje, do 4 kilometra udaljenih eko katuna Vranjak. Bio je to lagani završetak dnevne rute po slikovitoj Bjelasici. Sa Zekove glave nastavljamo sve do skijališta odakle slijedi nagli spust do našeg prenoćišta. U kotlini okruženoj vrhovima podignuto je dvadesetak katuna namijenjenih za turizam. Eko katuni su nastali na osnovi tradicije i života crnogorskih gorštaka. U ponudi su i neki od „zaboravljenih“nacionalnih specijaliteta, jahanje konja ili rad na farmi.

Za rad na farmi definitivno nismo bili raspoloženi. Kako se katuni nalaze na 1800 m nadmorske visine, sa zalaskom sunca temperatura zraka naglo je pala. Izgledaju lijepo, ali noćenje od 10 eura po osobi činilo nam se malo pretjerano. Kroz zidove dopire hladan vjetar, a kreveti su strašno neudobni. Ante brzo pali vatru da se koliko-toliko ugrijemo. S vatrom sve polako poprima željeni planinski ugođaj.

Iako je srpanj na vratima, vani je bio neočekivani minus. Oprati zube hladnom izvorskom vodom u tim je uvjetima bio hrabar potez. Preskačemo jutarnje običaje, kavu i doručak. Željeli smo što prije krenuti ne bi li došli do Komova i popeli se na jednog od njih. Bilo je toliko hladno da smo bili prisiljeni posegnuti za zimskim kapama i rukavicama. Napuštamo ovo slikovito zdanje koje nas je dobro udarilo po džepu.

Desetak minuta poslije prolazimo pored malenog planinarskog doma Vranjak. Naš je prvobitni plan bio noćiti u njemu, no dom je za vikend bio dupkom pun. Već od doma se naziru šiljasti vrhovi Komova. Cijelim putem do njih vodi makadam. Staza je lagana i nema velikih visinskih oscilacija, ponajviše zahvaljujući i našoj polaznoj točki koja je u startu bila na velikoj visini. Tjelesne napore koje je potrebno uložiti najlakše je procijeniti na temelju šutnje ili razgovora grupe.

Kako od ostalih ne uspijevam doći do riječi, znači da je i tempo, ali i konfiguracija staze, lagan. S izlaskom sunca naglo je porasla temperatura pa je postalo još ugodnije.
Nisko raslinje i blato na makadamu nisu nudili prostor za odmaranje. Ipak, na jednoj od rijetkih čistina priređujemo jutarnji piknik. Zbog trojice Dalmatinaca sve ide sporije. Gledajući duljinu rute, postajem sve svjesniji da izgledi za današnji uspon na Komove nisu veliki.

Našu su jutarnju idilu prekidali mnogobrojni „off road“ Nissani. Zbog brojnih makadama koji prelaze preko goleti i najviših vrhova Bjelasice, turisti zapadnih zemalja često ih iznajmljuju. Zbog neiskustva, jedan od njih zaglavio je u blatu, natjeravši nas da naprasito prekinemo piknik i pridružimo se izvlačenju.

Komovi-Gusinje

Izlaskom iz prvog dijela staze, ponovno započinju prostrane ledine, a česta su i stada ovaca. I na ovom je dijelu nekoliko nepresušnih usputnih izvora. Stada pokušavamo zaobići koliko je god moguće. Neugodna iskustva sa Šarplanincima ostala su duboko urezana u naše pamćenje.

Spuštajući se s ledina prema prijevoju Trešnjevik forsirao sam jači ritam, ali nitko me nije doživljavao. Pogled na Komove je dojmljiv. Iz našega kuta, vrhovi kao da čine kraljevsku krunu. Po samom reljefu odmah se može zaključiti da uspon neće biti nimalo bezazlen.

Taman kad sam pomislio da ima nade da ćemo u popodnevnim satima krenuti na vrh, na prijevoju nailazimo na lokal s privatnim smještajem. Znao sam da je to za Antu i njegove poziv koji se ne odbija: „Jedna brzinska i idemo dalje!“ Promatrao sam Branka, koji je dva i pol deca Coca Cole razvukao na sat vremena. Kuhao sam u sebi, ali sam se i suzdržavao. Njihova krajnja flegmatičnost je simpatična, premda zna iritirati ako pokvari planove.

Preostalo nam je završnih sat vremena asfaltiranom cestom do visoravni Štavne, na kojoj se nalaze katuni u kojima planiramo noćiti. Na prvi pogled, smještaj izgleda luksuzan. S obzirom da ga je Dražen opisao kao malu drvenu kućicu podijeljenu na dva dijela, znali smo da smo na pogrešnom mjestu. Konobar u restoranu znao je o čemu je riječ pa nas je usmjerio još desetak minuta hoda ledinom. Bili smo u samom podnožju Vasojevačkog Koma, koji nas doziva svojim izazovnim reljefom.

Pronalazimo Miška, vlasnika katuna, koji nas uvodi u svoje odaje. Kao i većina prije njega, ponudio nas je čašicom dobrodošlice. Ante, jasno, prihvaća što u meni budi negativne emocije. Upravo je on bio začetnik ideje da s laganim ruksacima odemo na Kom, ali zbog učestalih „zdravica“ do katuna dolazimo prekasno, a moje nade u uspon konačno su ugašene njegovim prihvaćanjem Miškinog poziva.

Mislio sam da je riječ o šali kad je Miško prvi put progovorio. Njegov je naglasak bio strogo crnogorski, uz mnogo razvlačenja. Dugo se nisam s time susreo, a za slušanje autohtonog Crnogorca treba imati strpljenja. Zaključak se unaprijed može izvesti iz rečenice, no iz kulture ga nije preporučljivo prekidati. Smjestio nas je u drvenu kućicu u čijem se prizemlju nalaze dva kreveta, stol i ognjište, dok su na tavanu kreveti za četveročlanu grupu. Nije to bio klasični katun, ali više nam se svidio od onih na Vranjku. Nekoliko metara dalje, u prastarom se katunu nalazila njegova majka i pripremala nam večeru.

Nije tu kraj „planinskom carstvu“ kojeg posjeduje Miško. Dalje u smjeru Komova, udaljena nekoliko minuta, nalazi se malena trgovina. S obzirom na nadmorsku visinu, mora da je to najviša trgovina na prostorima bivše Jugoslavije. Jedino što se u njoj može pronaći su poslastice i pivo. Oduševljeno ulazimo i nedugo zatim ispijamo pive s pogledom na Komove.

U strahu od mogućeg lošeg vremena, sa Stipom krećem prema planini. U samom smo podnožju naišli na nekoliko konja na ispaši. Zalazak sunca na slikovitim krškim vrhovima s konjima u pozadini podarili su nam neke od najljepših fotografija s puta.

Kad nas je Miškina majka pozvala na večeru, dobili smo priliku prvi put ući u iskonski katun. Upoznali smo se s pogrbljenom staricom koja nam je skuhala povrtni miks, takozvani „lonac“, kako ga nazivaju u sjevernoj Hercegovini, razno povrće i kuhano meso. Večerali smo na maloj drvenoj terasi, na čijoj su se ogradi sušili perzijski tepisi, ovčja vuna i svežnji češnjaka. Dodamo li k tome novi val hladnoće koji je stigao sa zalaskom sunca, dobit ćemo recept za savršen gorski ambijent.

Jutro započinjemo s usponom na Komove. Put nas ponovo vodi pokraj kioska, pa sve do podnožja Vasojevačkog koma. Tu se Simon odlučuje na solo uspon na vrh. Razlog tome je što će i on sutra ići s Brankom i Stipom do crnogorske obale. Slijede dani novog pogoršanja vremena,a kako je njegovo susret s prijateljem na Kosovu zakazan tek za dvadesetak dana, njemu se nigdje nije žurio.Želio je pronaći idealan vrh s mogućnosti podizanja šatora. Pri povratku sa mora planira noćiti na jednom od vrhova.

Gledajući ga kako se uspinje, nastavljamo dobro označenom markiranom stazom koja najprije zalazi u šumu, a nakon toga i na sipar, koji se strmoglavo spušta vasojevačkim liticama u dolinu. Zbog nezahvalnog terena, staza u nekoliko navrata gubi i dobiva na visini.

Svi hvalospjevi na račun Komova o kojima sam do sada mogao samo čitati bili su opravdani. Ušli smo u samo srce planine, dolinu okruženu grebenastim vrhovima. Sa zapada se uzdižu Ljevoručki i Kučki, dok sa istoka Vasojevački. Prema jugu se uspinjemo kroz Međukomlje, poveznicu cjelokupnog masiva, koji gledan iz zraka ima oblik polumjeseca. Za sobom ostavljamo zimzelene šume koje se uzdižu po obroncima jednog od tri najdojmljivija masiva Crne Gore.

Dok odmaramo na livadi, kroz tu planinsku galeriju prolomi se vika. Bio je to Simon, koji se nazirao na Vasojevačkom Komu. Vidjevši ga tako malenog, uviđamo još jednom koliko smo nebitni u usporedbi s prirodom…

Uspon do prijevoja je nešto strmiji, a kako su Hana i Ante imali snažan tempo, ostajem sa Stipom i sad već polumrtvim Brankom. No, nije pomišljao na odustajanje, a kako je ljudski um najjače oružje, ni mi nismo sumnjali u njegov konačni dolazak na najviši vrh. S prijevoja se rastvorio pogled ka jugu i albanskim Prokletijama.

Bili smo nadomak granice s Albanijom. Via Dinarica vodi kroz jedan dio najjužnije države našeg putovanja da bi se ponovno vratila prema istoku i ušla u Crnu Goru. Mi smo je malo izmijenili, isključivo radi logistike i Miškovog gostoprimstva. Željeli smo provesti još jednu večer pod njegovim krovom.

Kučki Kom je najviši, a staza koja iz Međukomlja vodi do njega ide preko kršne goleti veoma strmim usponom. Završni grebenasti dio je zahtjevan i jedan od najizloženijih dijelova s kojima smo se susretali. Na kamenoj oznaci gdje piše „oprez!“ ostavljamo štapove. Kroz maleni kuloar nužno je koristiti ruke kao oslonac, nakon čega ostaje još nekoliko minuta adrenalinskog hodanja po oštrom i krušljivom grebenu.

Osobe koje imaju problema s visinom mogu prekrižiti Kučki Kom iz knjige želja. Na najužim dijelovima krećemo se četveronoške te naposljetku dolazimo do najviše točke fantastičnog planinskog lanca (2487 m). Zbog neuspjelog uspona na Bobotov kuk, koji je tek neznatno viši, Kučki Kom postaje najviša nadmorska visina koju smo dotad dosegnuli.
Iako je vrh bio okovan oblakom, u nekoliko smo navrata imali priliku uživati u pogledu sa strmih litica. Na vrhu nema mnogo prostora pa i dalje moramo biti pažljivi. Sad mi je jasnije zašto alpinisti iz cijele regije baš Komove biraju kao pripremu prije visokogorskih uspona na Himalaje, Aconcaguu, Denali…

Vraćali smo se istom stazom – jer drugog izbora nema. Vremenske prilike naglo su se počele pogoršavati, ali bili smo nagrađeni dobrim vremenom baš onoliko koliko nam je trebalo. Nakon opreznog spuštanja, u Međukomlju smo odradili malu foto sekciju. Okruženi šiljastim vrhovima, ovjekovječili smo trenutak zajedničkim fotografiranjem. U podnožju istočnih Komova počela je padati lagana kiša koja je s dolaskom do Miška sve više pojačavala.

Nije nam smetala, na kraju krajeva, uspjeli smo u naumu da se popnemo na barem jedan Kom i još jednom osjetimo čari divljine. Premda su površinom mali, Komovi su doista remek-djelo prirode. Kako do njih vodi i cesta, svakako ih vrijedi posjetiti.

Povukli smo se u kućicu i ostatak dana odmarali. Fronta koja je dovela do pogoršanja vremena zadržat će se idućih nekoliko dana. Trebali bismo biti sretni i uzbuđeni jer nas za kraj čekaju još samo Prokletije, ali brinula nas je takva prognoza. K tome sam još imao obavezu stići na liječnički pregled za posao krajem idućeg tjedna. Depresivno vrijeme i učestali konflikti naveli su me da ozbiljno razmislim o ostavljanju Prokletija za neku drugu priliku.

Branko i Stipe su bili idealna prilika za brzi povratak kući. U protivnom, postavljalo se pitanje – kako se iz zabačenih krajeva Albanije vratiti u Hrvatsku? Zbog vrlo slabe povezanosti, izlazak bi mogao trajati danima.

U dopisivanju sa Zoranom Azinovićem, kojem sam povjerio misli o odustajanju, dobio sam vrlo jednostavan odgovor: „Ti si budala!“ Prepoznavši da sam u zadnjoj fazi puta ušao u dublju krizu, Zoran je odlučio doći u Gusinje. Osim što će mi to biti veliki poticaj, dostavit će nam dereze i cepine.

Prohodnost po najvišim dijelovima Prokletija još je nemoguća bez adekvatne zimske opreme. Vijest o Zoranovu dolasku s velikim sam veseljem prenio i ostalim članovima, a raspoloženje se u tren oka promijenilo nabolje. Zoran je k tome još na sebe preuzeo zadatak da nam nađe smještaj u Gusinju.

A i to ludo vrijeme, valjda će nam i ono, barem nakratko, izaći ususret. Idemo do kraja! Kako nas Simon sutra napušta, bila je to posljednja večer druženja „Via Alcoholice“. Pod okriljem planinske noći, ni ovoga puta nismo iznevjerili taj naziv. Nikome se nije žurilo na spavanje, iako su neke od nas čekali brojni kilometri, a druge dugačak put kući.

Nad Štavnom se nadvila gusta magla. Vidljivost je bila svega desetak metara, što je bilo zanimljivo, s obzirom na to da je već i kalendarski nastupilo ljeto. Iako nas do Gusinja nisu čekali nikakvi usponi na vrh, u prilog nam nije išla kilometraža, koja je u konačnici debelo prelazila preko 30 kilometara.

Podmirujemo račun s Miškom, čije su usluge jeftinije nego u dosadašnjim dijelovima Crne Gore. Svega pet eura zaista je mizerna cijena za noćenje, i isto toliko za objede. S obzirom na odličnu lokaciju, toplu dobrodošlicu i povoljne cijene, Miškov smještaj smatram najboljim na trasi te malene države. Pozdravljamo se i s Brankom i Stipom, premda je već izvjesno da ćemo se za nekoliko dana ponovo sresti u Sinju. Što se tiče Simona, unaprijed dogovaramo zajedničke uspone idućeg ljeta diljem Europe. Dobri duh našeg društva u nastavku svog višemjesečnog putovanja završio je u sibirskim tajgama, a na kraju i na egzotičnim otocima Polinezije! Kući se vratio tek krajem 11. mjeseca.

Otpratili smo ih u gustu maglu i ostali u društvu pogrbljene starice. Željna društva, prije polaska poziva nas na doručak. Ozbiljno smo ograničeni vremenom, ali ne možemo je odbiti. Pripremila je doručak kojim bi mogla nahraniti i deset soba. Nismo željeli da stekne pogrešan dojam da nam se ne sviđa, pa smo se prežderali koliko smo god mogli, premda ni uz sav naš trud nismo uspjeli pojesti do kraja.

Hana je doživjela konačan krah, barem što se tiče fizičke snage. Ono što se moglo naslutiti čitavim putem kroz Crnu Goru, naposljetku ju je sustiglo. Znajući da ćemo se u Gusinju zadržati 2-3 dana, bodrili smo je da izdrži još samo današnju turu. Istini za volju, nije bila spremna za toliko kilometara pa smo počeli razmatrati i ostale mogućnosti. Jedina je bila da skratimo put i spustimo se u Andrijevicu. Bilo kako bilo, odlučili smo krenuti prema Gusinju, i vidjeti kako će se situacija razvijati.

Iz Štavne smo krenuli u smjeru istoka. Pratili smo GPS trag jer se drukčije nismo mogli orijentirati zbog magle. Sivi plašt koji nas je okružio onemogućio nam je uživanje. Pratili smo monotoni puteljak, a jedine su zanimljivosti bila križanja puteva na kojima smo morali paziti da ne završimo na krivom. Antine i moje oči uporno su pratile Hanu.

S velikom smo neizvješnošću iščekivali njenu konačnu odluku koju je morala donijeti nakon desetak kilometara i dva sata šutnje.Desni je put vodio u kotlinu i naposljetku u Gusinje. Pred nama se nalazio put koji se postepeno spuštao prema Andrijevici.

Očigledno je i sivilo bilo ključno u Haninom donošenju odluke o odlasku u Andrijevicu. Ostaviti je samu u ovom ništavilu, potpuno iscrpljenu, bilo bi suludo. S obzirom na Antinu bolju fizičku spremu i snimanje traga na njegovom satu, odlučeno je da ja nastavljam s Hanom.

Uostalom, bila je to odlična prilika za izglađivanje našeg narušenog odnosa. Usprkos nesuglasicama, bilo nam je stalo jedno do drugog. Provesti s nekim gotovo dva mjeseca, u teškim fizičkim i psihičkim iskušenjima, naravno da može dovesti i do povremenih zategnutih odnosa. Teško mi je ponekad nositi se i sa samim sobom, a kamoli tek prihvaćati tuđe odluke koje se kose sa mojima. Bilo kako bilo, bez razmišljanja sam odlučio biti s Hanom, ne mareći što ću tako ostati skraćen za desetak kilometara staze.

Ante nastavlja sam i brzo se gubi u magli. U slučaju pogoršanja vremena, prenoćit će u selu Kuti. Ipak, vjerujem da njega ništa ne može zaustaviti do Gusinja. S Hanom nastavljam preko nepreglednih ledina. Suzdržljivo se i polako međusobno otvaramo. Svjesni da je nemoguće toliki put preći bez konflikta ispričavamo se jedno drugome. Ruku na srce, najveći dar ovog putovanja su ovi otkačeni luđaci koje sam upoznao i s kojima sam se u potpunosti poistovjetio. Nisam želio prokockati ta posebna prijateljstva.

Magla je počela nestajati tek pri spuštanju u grad, među mnoštvom serpentina. Grad koji leži uz tok rijeke Lime nema bogznašto za ponuditi. Na svakom koraku su kafići, puni lokalnih pivopija. Ni po čemu ne ostavlja dojam da ikako napreduje. No, u slučaju posjete iz nepredviđenih okolnosti, kao što je naša, ovdje se može pronaći više trgovina, prenoćišta po povoljnim cijenama i ljekarna. Kako smo od prolaznika saznali da idući autobus za Gusinje kreće tek za tri sata, odlučili smo uzeti taksi. Crnogorski su taksiji uglavnom jeftini, a ni ovaj nije bio iznimka.

Cestom koja prati korito rijeke Lim, iz Andrijevice odlazimo u Gusinje, grada kojeg svi opisuju kao „divlji zapad“! Već pri samom izlasku u centar grada, shvaćamo i zašto. Glavnom se ulicom slobodno šeću krave, a najčešća prijevozna sredstva su američkog podrijetla, koje voze nadobudni Albanci. Većina njih živi u Americi, odakle uvoze automobile s američkim registarskim tablicama i onda se besciljno i dugo voze u krug, niz svega dvije ulice u gradu.

Na svakom su uglu ćevabdžinice i restorani s lokalnim specijalitetima, ali prije bilo kakvih gastronomskih iskušenja, tragamo za kavanom Kolata. Ime je dobila po najvišemu vrhu Crne Gore (Zla Kolata), čija je polazna točka upravo okolica Gusinja. Njezin vlasnik je Elvijan, osoba koja je na ovom južnom području najkompetentnija za pružiti pomoć po pitanju planina.

Nije bio naručito težak zadatak pronaći ga. Nekoliko upita i dolazimo pred kavanu, iz koje izlazi visoki brđanin. Bio je to upravo Elvijan, veseljak na prvi pogled. Spreman učiniti sve što može za što ugodniji boravak u njegovom gradu. Nakon kratke konzultacije, odvodi nas u smještaj u blizini – oronuli bivši bordel, nama sasvim solidan. Naročito stoga što košta svega 3 eura na noć. Za četverodnevni boravak u Gusinju platili smo 12 eura po osobi – usporedbe radi, u sada već dalekoj Sloveniji, i to nakon cjenkanja, noćenje smo platili 25 eura po osobi.

Nedugo zatim odlazimo na romantičnu večeru u jednu od ćevabžinica. Nismo mislili da će se to dogoditi, ali na putu smo svi dobili koji kilogram više. Pretili i sretni, naručujemo miješano meso. Prijalo mi je druženje s Hanom. Nakon petnaestak dana, naš je odnos konačno opet bio izglađen. Pokušavamo stupiti u kontakt s Antom, no odgovora nema. Svejedno, i dalje vjerujemo da će večeras i on doći do Gusinja. Najavljena kiša bila je tek prolazna, pa su male mogućnosti da je ostao u Kutima.

Hana se zbog umora brzo vraća u prenoćište, a ja se selim u Kolatu. Tek sam oko 9 navečer ugledao Antu kako uzdignute glave korača ulicom. Zaista je uspio! Iako je odradio koji kilometar više, sretno je stigao do grada. Pred nama su dani relaksacije i priprema za finalni uspon na najviši vrh Dinarida!

Uslijedili su monotoni dani. Ne znajući čime bi se bavili, izležavali smo se u krevetu. Nadao sam se da će barem završna faza puta pružiti više sunčanih dana, ali to se nije dogodilo. Osim nestabilnog vremena, bilo je i drugih faktora koji su utjecali na naš produženi boravak u Gusinju. Prvi je taj da smo čekali Zorana, koji je dolazio s planinarkom Sandom, još jednom članicom Kočara, koja je željela s nama preći zadnju dionicu. Drugi je razlog bio planiranje odlaska iz Albanije.

Nakon dvodnevnog boravka u Prokletijama, doći ćemo do posljednje točke, sela Theth, gdje će po nas doći Sinjani, kojima za dolazak najviše odgovara vikend.
Dok sam kroz prozor promatrao okolne planine okovane teškim, sivim oblacima, u meni je rasla nervoza. Samoubilačka je misija krenuti u najizazovnije planine Balkana po ovakom vremenu.

Više znatiželjan nego gladan, odlazim do grada nešto pojesti. U Gusinju se sve svodi na jednu ulicu, u kojoj se nalazi sve što vam je potrebno, od trgovina i lokala do niskobudžetnih restorana. Osim Prokletija, grad je omeđen i planinom Visitor, također dvotisućnjakom. Idealno pozicioniran po pitanju planina, privlači sve više avanturista iz cijele Europe.

Odiše osmanskim štihom i ima nekoliko džamija s čijih se minareta pet puta dnevno poziva muslimane na molitvu. Premda se ne osjeća zajedništvo, lijepo je u jednoj ulici vidjeti džamiju, katoličku i pravoslavnu crkvu. Grad s nešto više od 4000 stanovnika, uglavnom muslimanske vjeroispovjesti, nudi puno različitosti. Hodajući ulicom, uviđam zašto ga opisuju kao visoko rizičnog.

U prometu ne postoje gotovo nikakva pravila – prednost prolaska ima snažnije vozilo. Osim vozila, ulicama nerijetko galopiraju konji i krave, a u više me navrata za ruku povlače prosjaci, većinom Romi.

Idućeg dana nastavljam s ljenčarenjem i rezimiram putovanje prema podacima iz svog dnevnika. S dolaskom na krajnju točku, ukupno ćemo preći 1208 kilometara, s oko 52 kilometra uspona! Do tih smo podataka došli usporedbom naših dnevnika sa Antinim satom.

Osim te, zanimljive su i druge kategorije. Vodila se velika borba tko će ispiti više piva, Ante ili ja. Ja sam u konačnici završio put sa 172, dok je Ante imao desetak manje. Možda najiznenađujuća rubrika su kilogrami, gdje smo nakon svih fizičkih napora, “Via Dinaricu“ završili s 4 viška.

Igrajući se statističkim podacima, brže je prolazilo vrijeme dok smo čekali Zorana. Napokon je javio da je u Kolati, kod svog starog prijatelja Elvijana, pa smo se odmah zaputili do njega.
Vrlo brzo smo se dotaknuli gorućeg problema. Svi nedavni pokušaji uspona na Jezerski vrh, poznatiji kao Maya e Jezerces, bili su bezuspješni. Snijeg je u završnom kuloaru bio mekan, a samim time i kretanje po njemu preopasno.

Sjeverni je smjer u većini slučajeva bio prvi izbor za uspon na najviši vrh Dinarida. Postojala je i opcija sa zapada, gdje bi trebalo biti manje snijega. Zoran i Elvijan su kontaktirali nekoliko najiskusnijih planinara i alpinista s tih prostora. Nitko od njih nije preporučio uspon. Jedan od njih je čak izgubio prste zaglavivši na zimskom usponu u Prokletijama. Istovremeno je on bio i jedini koji je predložio zapadnu stranu – nešto dužu, ali puno izvjesniju za konačni uspjeh. Bilo kako bilo, zimska je oprema obavezna, i Zoran nam ju je osigurao.

Snijeg u Prokletijama se može zadržati čitavo ljeto! Već mi je polako dosadilo vrijeme koje provodimo u Gusinju. Treće je jutro kako slušam kapi kiše koje padaju po limu pokraj našeg svratišta. Ostala je još samo nada da će sutra biti bolje. Što god bilo, ionako krećemo. Optimizam ulijeva prognoza da će nedjeljno jutro biti stabilno. Bit će to prilika za uspon na vrh, ukoliko se sa sutrašnjim danom približimo podnožju.

 

ALBANIJA

Prokletije – Theth

Prokletije su toliko nepristupačne da na velik broj vrhova ljudska noga još nije kročila, što samo po sebi dočarava o kakvoj surovoj divljini je riječ. Više je priča o tome kako je ovaj veličanstveni planinski masiv dobio ime. Prokletije (alb. Bjeshket e Namuna) ili „Zabranjene planine“ povezane su s mnogim legendama, a ona koja me se najviše dojmila ide ovako:

„Nekada davno, u podnožju ovog planinskog masiva, u omalenoj kućici koju su sagradili od kamena i drveta, sretno su živjeli muž i žena. U njoj su tri uzastopna proljeća dobili po jednog sina. Bili su prilično siromašni, i otac, kojemu je lov bio jedini izvor prihoda, svakodnevno je odlazio u planine. Često je sa sobom vodio djecu i učio ih lovu kako bi opstali u ovoj divljini. Za to vrijeme ,majka se, kao i svaka majka, brinula o njima i njihovu odgoju. Nakon očeve smrti, njegovi sinovi, sada već odrasli i lovu vični mladići, nastavili su očevim stopama.

Dok su jednoga dana lovili, na jednom su uzvišenju ugledali Vilu, koja ih je svojom ljepotom očarala. Došlo je do ozbiljne prepirke među braćom, o tome tko ju je prvi ugledao, tko je od njih najljepši i kome ona treba pripasti. Svađa se nažalost tragično završila smrću svo trojice. Vila je sve to promatrala s obližnjeg brežuljka. Znala je da se zbog nje svađaju, ali ni ona se nije mogla zbog njihove ljepote odlučiti za jednog od njih. Mislila je da će se braća dogovoriti čija će žena postati. Kad je vidjela da su se braća poubijala i da od njene udaje neće biti ništa, izgubila se iza jednog od vrhova ovog planinskog masiva.

Kako se nekoliko dana nisu vraćali kući, majka se zabrinula i krenula u potragu za sinovima. Kad ih je na jednom brežuljku pronašla kako mrtvi leže jedan pokraj drugoga, počela je plakati. Njen plač i jecaji odzvanjali su vrhovima planina. Iznenada se, na trenutak, pojavila Vila i priopćila joj da su se njeni sinovi poubijali zbog njezine ljepote. Nakon toga se izgubila u magli koja je obavijala vrhove ove planine.

Majka je shrvana bolom, ljutito proklinjala Vilu vičući za njom: ‘Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!’ Bolni majčin glas dugo se prenosio s vrha na vrh visokih planina.“

Posljednji put pakirajući ruksak, promatram Hanu i Antu. Završetak puta značio je i oproštaj s njima, barem do neke iduće avanture. Duboko su mi se uvukli pod kožu. Rastanak s njima donosio je povratak rutini, jednoličnom životu od kojeg sam htio pobjeći.

Iza nas je gotovo 1200 kilometara, najljepšima u mome životu, i to ne samo zbog prirodne bajke koju smo prošli.
Ovaj je put vratio smisao mome životu, Od deprimirane osobe kakav sam bio prije polaska, ponovo sam disao punim plućima. Grudi su mi bile ispunjene samo pomislima na iduću dogodovštinu, U početku skeptičan oko cijelog projekta, dokazao sam samom sebi da granice ne postoje. Snagom uma, s tim fantastičnim dvojcem, stigao sam do vrata raja – Prokletija!

Dugo iščekivano jutro konačno je pokucalo na naša vrata. Iako se od uzbuđenja baš i nisam naspavao, sve je bilo spremno za polazak. Napuštamo svratište i još jednom odlazimo u dobru staru Kolatu, pozdraviti Elvijana, koji nam je bio od velike pomoći. Višak prtljage ostavili smo Zoranu, ali ruksaci su nam ipak teški zbog zimske opreme i glomaznih šatora.

Elvijan nije pristao na oproštaj u kavani već se s nama uputio do Vusanja, sela nadomak grada odakle kreće naša posljednja etapa. Oboružani snažnom voljom krećemo put epskih planinskih prostranstava. S nama je i Sanda, koja već u startu pokazuje slabiju kondicijsku spremu. Krećemo se uz potok, koji u prvom dijelu vodi lagano strmo. Već nam se otvara pogled u unutrašnjost masiva. Nagrađeni suncem, zastajemo uz potok, uživajući u njegovoj tirkizno-zelenoj boji i vodenim kaskadama.

Nakon predaha započinjemo s usponom prema Rapojanskom jezeru nadomak albanske granice. Na račvanju za katun Zastan, bivšu vojnu karaulu, i Dolinu jezera, napuštamo tzv. „via normale“, rutu za Maja Jezerce (Jezerski vrh). Katun je jedino moguće sklonište koje u ljetnim danima koriste stočari koji izvode svoja stada u dolinu bogatu vodom. Dolina jezera jedan je od nebrušenih dragulja netaknute prirode na Prokletijama. Šest jezera oko kojih se snijeg zadržava i tokom ranih ljetnih mjeseci glavni su razlog izmjene naše rute.

Ni rezevna opcija, Ropojansko jezero, nije ništa manje atraktivna. Nakon dvosatnog veoma aktivnog hoda, stižemo nadomak jezera okruženog fantastičnim vrhovima. Zapadnom stranom dominiraju fotogenični Karanfili. Snijega nema ni u tragovima, što nas iznenađuje. I ovaj je kutak magičan, itekako vrijedan divljenja. Premda je teren uz jezero idealan za podizanje šatora, odatle smo previše udaljeni od vrha. No, lokacija je idealna za predah i uživanje u trenutku.

Odmah nakon jezera kročimo na prostor Albanije. Nema nikakvih obilježja niti naznake prelaska granice. No markacije su dobro uočljive, a staza lako prohodna. Ovo je područje inače poznato kao najidealnije za transport opijata iz Albanije u europske zemlje. Pitam se nije li baš zato ovaj dio staze dobro utaban… Uslijedio je nešto strmiji uspon serpentinama kroz crnogoričnu šumu, a s izlaskom na još jednu ledenjačku dolinu ponovo se otvaraju vidici prema teško pristupačnim, strmim liticama dvotisućnjaka, kojih u ovom masivu ima preko 40.

Vikend je, ali na planinama nismo sreli nikoga. Rijetki su posjetitelji u ovoj divljini, jednoj od malobrojnih koja još nije komercijalizirana. Rado bih da tako i ostane jer malo je još mjesta gdje se čovjek može poistovjetiti s prirodom kao ovdje.

Vrijeme se naglo pogoršava i u samo nekoliko minuta počinje pljusak praćen grmljavinom. Sakrivamo se u malom šumarku, no količina padalina je toliko velika da smo u kratkom periodu potpuno mokri. Srećom, bio je to jednosatni, prolazni prolom oblaka.

Bez ikakve mogućnosti za sklonište i toplo ognjište, ovisili smo o vlastitim sposobnostima snalaženja u prirodi. Popodne je već poodmaklo i prijetila je opasnost od niskih temperatura. Dok smo mi podizali šatore, Ante je pokazivao umijeće paljenja logorske vatre s mokrim grančicama i lišćem. Srećom, čistu smo odjeću spakirali u vrećice, navika koju smo stekli s praksom, da plastične vrećice ipak nečemu posluže.

Kamp smo smjestili nadomak doline, podno borove šumice, na 1800 metara nadmorske visine. Nekoliko minuta dalje nalazi se izvor pitke vode. U večernjim satima ponovno je sunce obasjalo šiljaste vrhove. U krugu logorske vatre, s čašom vina u ruci, promatrali smo tople boje koje su se polako hladile, sve dok nas nisu uvele u noć.

Vedra noć je značila i nagli pad temperature. Odsjaj vatre bilo je jedino svijetlo u krugu od desetak kilometara, a nebom su zavladale milijarde zvijezda. Kampirali smo na najizoliranijem terenu do tada, posljednje večeri naše avanture!
„Sve planine staju na jednu, a Prokletije na drugu stranu!“ Da ta izreka u potpunosti drži vodu uvjerio sam se prilikom jutarnjeg izlaska iz šatora u dolini skrivenoj duboko u planinskim bespućima. Svanuo je 1. srpnja, posljednje, 59. jutro naše priče, dan u kojem san postaje stvarnost, ali i jedna prekrasna priča dolazi svome kraju.

Prije ulaska u cilj, dolinu Theth, čekao nas je najveći ispit, uspon na Maja Jezerce. Zbog uzbuđenja uopće nismo doručkovali, odmah smo počeli pakirati vlagom natopljene šatore. Spremivši sve u ruksak, stekao sam dojam da nikada nije bio teži!

Odmah za dobro jutro dočekao nas je strmi uspon i prelazak granice od 2000 metara. Zelene površine zamijenile su kršne goleti. Uživali smo u panoramskom pogledu na suncem okupane grebenske vrhove, osjećajući se kao da smo u posjetu nekom drugom planetu. Uslijedio je nešto položeniji dio, sve do jednog malog ledenjačkog jezera. Sanda nema snage držati korak, sasvim sam siguran da nije svjesna u što se upustila.

Od jezera se staza blago uzdiže do sedla, s kojeg prvi put vidimo dolinu Theth.
Na sjecištu staza, u raslinju, skrivamo višak stvari. Jedini prilaz vrhu uvjetovao je i povratak istim putem. Uzimamo dovoljnu količinu vode i zimsku opremu, te krećemo u smjeru istoka. Aplikacije na mobitelu imaju slabo zabilježen trag što se tiče Prokletije.

Pratimo put pokušavajući pronaći najadekvatniji smjer. Staza vodi preko krušljive stijene pa se moramo koristiti rukama ne bi li održali ravnotežu. Na naše apsolutno iznenađenje, uslijedila je ledenjačka dolina na kojoj smo zatekli zaigranu djevojčicu pored kamenog katuna s krovom od granja i najlona!

Ugledavši nas, utrčala je unutra, odakle je nakon nekoliko trenutaka provirio neki starac. Komunicirali smo pantomimom, jer je starac pričao samo albanski. Naposljetku je izvadio dalekozor i pokazao mi gdje da gledam. Na najvišem se vrhu vidio obris križa, upravo promatramo Maja Jezerce!

Sa šačicom ovaca i jednim magarcem, ovi ljudi žive bez električne energije i doticaja s vanjskim svijetom. U dolini se nalaze dva izvora na kojima se snadbjevaju vodom. Osmijehom smo im zahvalili i krenuli na završni uspon prema vrhu. Ostalo nam je otprilike 900 metara visinske razlike, po veoma strmom terenu.

Već nakon nekoliko minuta Sanda priznaje da je precijenila svoje mogućnosti i odustaje. Vraća se do katuna, gdje će nas pričekati. Nasreću, jedina je opcija bila povratak istim putem. U protivnom, da smo se odlučili na silazak preko vrha u dolinu Valbone,našli bi se u velikim problemima.

Kako smo se uspinjali, tako nam se iza leđa otvaralo sve više vrhova. Staza ovdje ne postoji, već pratimo liniju manjeg otpora. Malo pomalo, počeli smo pristupati snježištima, koja su polako počela vladati krškim terenom.

U uspon smo vrlo brzo morali ulagati velike napore. Umor se očitovao i na našim licima, ali u glavi je vladala samo jedna misao: „Izdrži samo još ovo!“ Uspijevali smo pronaći stjenovite izbočine između snježišta i koristiti se njima kako bi napredovali.

Nismo posezali za cepinima, iako bi nam možda i bili od koristi. Nakon sveg tog uloženog truda, došli smo podno samog vrha.
Zbog iznemoglosti, Hana se smješta na jedno od rijetkih sigurnih mjesta. Neće na završni pohod. Pri dolasku na greben, u smjeru sjevera, vidimo Gusinje koje su sada vrlo daleko. Ono što nas uvelike brine su tamni oblaci koji se kreću u našem smjeru.

Pred nama je bio najizazovniji uspon, preko geoloških linija na kojima ćemo tražiti pogodno mjesto za rukohvat i tako postepeno prilaziti vrhu. Veliki je problem stvarao i krušljivi teren, a s obzirom da vrh nije osiguran sajlama, primorani smo na maksimalnu koncentraciju.

Oprezno pristupamo svakom potezu i sasvim polako prilazimo vrhu. Nažalost, užitak nam kvari oblak kojeg je u vrlo kratkom vremenu privukla planina. Pred sam vrh nailazimo na stazu koja vodi iz Doline jezera, a nakon par minuta u magli se iznenada pojavljuje križ… Uspjeli smo se popeti na Prokletije! Oblak nam tek u rijetkim prilikama otvara vidikovac.

Na jugoistoku se nazire dolina Valbone, koja također može biti opcija za završetak „Via Dinarice“. S obzirom na pristup, doima nam se logičnijim završiti u Thethu.

Vrlo brzo, počinjemo se spuštati. Ne bi bilo dobro dočekati još jednu grmljavinu na grebenu. S velikim oprezom prelazimo greben i dolazimo do Hane. Još više od uspona na vrh, dirnuo me iskreni zagrljaj koji mi je pružila, saznavši da smo uspjeli. Kao da su sve one trzavice bačene niz strme litice ispod nas. Sve je bilo onako kako je trebalo biti.

Vjerojatno je i naše psihičko stanje, osim fizičkih napora, utjecalo na pojačani umor. Put s vrha do Thetha obuhvaća čak 2000 metara visinske razlike pri čemu pati cijelo tijelo, a naročito koljena. Jedva smo dočekali doći najprije do katuna, a zatim i do sjecišta gdje smo sakrili stvari. Višak opreme koju smo ostavili najprije pregledavamo štapom kako bismo se uvjerili da se u nju nije uvukla zmija.

Iako vidimo dolinu, pred nama je trosatno spuštanje. Više od ičega, želimo što prije sići. Zapanjuje me saznanje na kakvim je strmim liticama uspješno probijen put. Pri pogledu s ruba u provalije zaklecaju noge! Kako se spuštamo, tako ponovno ulazimo u dio vegetacije kojim uglavnom prevladavaju hrastove i crnogorične šume. Serpentina ima beskonačno mnogo, sve dok ne dosegnemo presušeno korito potoka i prve kuće u dolini.

Dolina Theth je skriveni prirodni raj u središtu planinskog masiva. Početna je točka svih planinarskih ruta do najviših vrhova, rasjeda, kotlina i prijevoja Albanskih Alpi. Cijelo je područje zaštićeno kao Nacionalni park istoimenog naziva.

Zadnjih nekoliko kilometara pratimo rijeku Theth, čiji se brzaci na pojedinim mjestima izlijevaju iz korita. Izvora pitke vode ima na više lokacija.
Svega tri kilometra prije kraja, svaka iz svojih razloga, Sanda i Hana sjedaju u terenac i odlaze na cilj.

Žao mi je zbog toga, svakako bi bilo ljepše da smo svi zajedno završili put. Pristup selu je sa sjeverne, najimpresivnije strane doline, koja je nastala kretanjem ledenjaka. Okružena nepristupačnim, strmim padinama, u zimskim mjesecima dolina i njena sela izolirani su od ostatka Albanije.

Bez velike euforije stižemo do naselja Thethia, najvažnijeg planinarsko-alpinističkog centra Albanije. Bio je to konačan kraj našeg putovanja zemljama Dinarida.

Ostavivši iza sebe samo tragove gojzerica, uspješno smo prevalili put od milijun koraka, preko prekrasnih i raznolikih planina. Svaka od njih priča je za sebe. Od fantastičnog zalaska sunca na Velebitu, surovosti Prenja i Prokletija, vodom bogatih Bjelašnice i Bjelasice, fotogenične Zelengore, srcolikog Trnovačkog jezera podno Maglića, goleti Dinare, nepokorenog Durmitora, sve do dalekog, maglom okovanog Snežnika!

Izlaskom iz doline napustio sam svoj prostrani dom. Bio je to put koji je izvukao iz mene ono najbolje, koji me je vratio u život. Put koji mi je podario neraskidivo prijateljstvo s Hanom i Antom, i koji je zasigurno najbolja gastronomska planinska ruta svijeta! Put koji vraća u prošla vremena, prolazeći kroz ruralna područja, u čiji je način života duboko utkan zub vremena. Put koji je promijenio moj pogled na svijet i kojem ću se uvijek rado vraćati…

Rastanak s prijateljima koje sam stekao na tom putu nije me mogao pripremiti za rastanak koji me čekao nakon njega. Hodajući Via Dinaricom, moleći se za svoju obitelj i svoje pretke, klanjajajući se planinama i vrhovima koji su sezali u nebo, nisam ni slutio da će proći jako malo vremena kada ću se morati moliti i za majku Zrinku.

Gotovo da nije prošao dan a da mi se nije javila. Bilo joj je važno gdje sam i kako se osjećam. Ona je ta koja je najviše brinula, ali i koja je najviše vjerovala u mene. Završetak mog pohoda učinio ju je ponosnom. Nažalost, samo tri mjeseca nakon toga ostao sam bez nje. Moja je majka umrla.

Sudbina piše priče, nezaboravne i divne, ali i one s nesretnim krajem. Život koji sam poznavao, koji sam u neku ruku tek počinjao živjeti, preko noći se promijenio. Međutim, sve što sam na ovom putu naučio, makar toga i nisam odmah bio svjestan, pomoglo mi je da prebrodim taj najteži trenutak u svom životu i dam mu smisao. Snaga koja je bila potrebna da prijeđem Dinaride još je u meni, i pomaže mi da nastavim dalje, da hodam nekim novim pričama i da se moja majka iznova ponosi mnome.

Kad posljednji put sklopim oči u ovome životu, nadam se da ću ugledati put koji će me odvesti do tebe, da ću i te kilometre uspješno prijeći i stići na cilj na kojem ćeš me čekati. Jer što li je život nego putovanje? Niz obronke planina, kroz bespuća sebe.

Autor putopisa: Kristijan Karlušić
Fotografije: Kristijan Karlušić