Put – Nejc Zaplotnik

Nejc Zaplotnik (Kranj, 16.04.1952.- Himalaja, 24.04.1983.)

„Moje sjećanje na Nejca je i danas svjetlo, čisto i neokrnjeno. Samo se bol zbog gubitka kroz godine pretvorila u poštovanje, sreću i ponos, što mi je bilo dato da… »dobar komad puta prehodamo zajedno i iz iste zdjele zobamo mrvice«“.

Viki Grošelj

Ovih dana prikladno je prisjetiti se Nejca, spomenuti ga i predstaviti… Nejc Zaplotnik, slovenski alpinist popeo se na Mont Everest 13.05.1979. godine zajedno sa Andrejom Štremfeljom u prvoj jugoslovenskoj ekspediciji. Njegovi usponi uvrstili su ga među legende slovenskog alpinizma. U svojoj karijeri savladao je preko 350 penjačkih uspona svih težina, ali njegovo autobiografsko djelo PUT ovjekovječilo je njegovu osobnost.

„Dokle seže pogled, posvuda samo planine. Drski, stjenoviti šiljci, ledenjaci, veličanstvene, ledene padine najviših vrhova svijeta. Stenjanje leda poda mnom, snježne mećave, hladne polarne noći, umirujući žubor ledenjačkog potoka što ga hladnoća polako kuje u led, vjetar koji te pokušava otrgnuti i gurnuti u dubinu, izmučeni obrazi i užarene oči prijatelja, led na bradama, smrznuti prsti, pucketanje vatre, tiho mrmljanje pjesme, sićušne pukotine u stijeni koje pokazuju put, osjećaj bestežinskoga stanja, ceste, putovi, aerodromi, djeca, dom, posao, neprospavane noći, blato do koljena, kiša, pijavice, strah, hrabrost, naporni treninzi dan za danom, tulumarenje, luda jurnjava, sporo, tiho koračanje usamljenog putnika, uspjesi, veselje, žalost, razočarenje, smrt, težak rad bez odmora, izležavanje, topli dom, ljubav, opasnost, avanture…
Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikamo drugamo nego na sljedeći put, a taj opet na sljedeće raskrižje. Bez kraja. Sloboda u najpotpunijem značenju te riječi. Osuđen sam na slobodu, tako sam slobodan da u mnoštvu ljudi koji me vole, i među onima koji za mene ne mare, ostajem sam. Sam sa svojim željama, snovima, nadama i sam na svom vječnom putu.”

Ovako nas Nejc uvodi u svoju životnu autobiografsku priču. Sam sa svojim željama, snovima, nadama i sam na svom vječnom putu.

I zaista, pročitavši Nejcov PUT stičete dojam da ste ga uistinu poznavali i dobar komad puta prehodali zajedno.  Zašto je tomu tako? Svi mi živimo svoje živote individualnim intenzitetom. Oblikujemo svoje snove i svoje strahove. Ponekad nam nedostaju riječi kojima bismo izrazili osobni doživljaj ili emociju. Nejc se izražava ležernom iskrenošću opisujući svoje emotivno putovanje kroz život. Putovanje u kojem svatko od nas može pronaći makar mali dio sebe.

„Učenjem se nisam nikada zamarao. Mnogo više briga i muka zadavalo je roditeljima, koji su o uspjehu zaključivali prema vremenu kojega sam trošio na školu. Na tu tričariju nisam nikad gubio dragocjeno vrijeme, sloboda je uvijek bila ispred svih svjetovnih stremljenja. A slobodu mi je pružao rad u polju, ispaša stoke i skitnja po sutjeskama Kokre. To je bio moj svijet, sve drugo bilo je nužno zlo što sam ga radio drugima za volju. Uvijek sam govorio da ću biti seljak kad odrastem.

Večeri i noći prolazili su u čitanju. U više navrata mi je otac navečer odvrnuo žarulju i potjerao me u postelju, sve dok nisam nabavio prikladnu svjetiljku i čitao pod pokrivačem, uz glasno hrkanje odraslih. Knjige sam volio strastveno, od priča, avantursitičkih zgoda što sam ih se mogao domoći, pa do ozbiljnije literature. Knjige su mi otvarale oči, oslobađale put uznemirenoj mašti koja je žudila za nepoznatim krajevima i svim mogućim doživljajima. Već samo to što sam mogao čitati, udisati miris izorane zemlje, gnoja i sijena, trčati po pašnjacima i šumama bilo mi je dovoljno da budem sretan.“

PUT je postao klasik slovenske alpinističke literature, ali PUT nije rezerviran isključivo za krugove planinara i alpinista, gdje je vrlo dobro poznat. Nije nužno baviti se alpinizmom. Nejc piše o životu i svim njegovim aspektima, o slobodi, sreći,ljubavi i strahovima. Opisujući svoj život, razotkriva nam svaku svoju emociju. I tako nam postaje prepoznatljiv i blizak…

„Hvata me nešto visoko, veličanstveno, što nestaje u beskraju, tako da bih pjevao, smijao se, skakao i ludovao, a potom ponovo vučem noge po blatu i drhtavim bih rukama najradije skinuo vlastitu glavu sa ramena, nazdravio svome kraju i zauvijek nestao. Ali stigli su novi životi, koji su me vezali uz ovaj svijet i za njih ga činim lijepim, onoliko koliko se može. Ipak, draga moja djeco, hoćete li me razumjeti ako me ponekad slomi i ako pokleknem, položim vam glavu u naručje i plačem, plačem… Nećete li se tada okrenuti od mene? Hoću li vam moći reći da sam malen, da sam slab, da ne vjerujem u ono čemu sam vas učio? Nećete li mi tada okrenuti leđa i hoćemo li, kada dođe jutro, opet veselo sjesti za doručak i smijati se? Ima li zaista na svijetu mjesta samo za ljude koji znaju kamo idu?“

Najbolje prepoznavanje Nejca Zaplotnika je upravo kroz njegovu knjigu PUT. Čitajući je, otkrivati ćete sebe u njemu i njega u sebi…. kao da ste dobar komad puta prehodali zajedno i iz iste zdjele zobali mrvice.

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”