Najbolja Nova godina?

U svome, skoro 30 godina dugom planinarskom stažu, mnoge sam Nove godine dočekala u planinarskim domovima. Te su zaista “najbolje”!

Moji prijatelji koji nisu planinari zamišljaju drvenu kućicu u planini, veselu vatricu iz kamina ispred kojeg je krzneni tepih i sl…
Sličnosti ima, ali nije “baš” tako. Ipak , jednako je lijepo. Ne dvoumim se koju da izdvojim kao najbolju, naravno, jedna od onih dočekanih na Zelenici, prije više od dvadeset i pet godina.

Bilo je to treći put, da za tu prigodu, mi iz Pule odlazimo u planinarski dom na Zelenici. Legendarni domar Florijan rezervirao bi nam mjesta dva mjeseca ranije. Ostatak ekipe bio je stalan. Grupa iz Tržiča, grupa iz Ljubljane, s nama iz Pule – prostor je bio ispunjen.

U to je vrijeme radila sedežnica i nekoliko vučnica oko doma, jer je tu bilo i malo skijalište. Vrlo je praktično staviti na žičaru sve one zalihe koje se vuku za doček: kolači, vino, razne delicije, špage, oprema, koji preteški ruksak… nek to ode žičarom, a mi – sa zadovoljstvom ćemo škripati po snijegu i suncu, jer o tome smo sanjali dogovarajući se i pripremajući se.

Tako je trebalo biti i te godine. Iznajmili smo kombi, krećemo što ranije, međutim nikako da ga dobijemo. “Sad će, svaki tren… vozio je poklone Djeda Mraza pa su se zadržali, ali sad će…!” Tako nam je rečeno, ali “svaki tren” postao je malo duži. Samo da stignemo utrpati stvari na žičaru dok je ne zatvore!

Konačno stiže kombi, fali par litara do punog spremnika, sve pet, nakrcali ga i nestrpljivo krenuli. Iza Buzeta – stao! Stao i ne ide! Šta mu je sada? Pa Djed Mraz je rekao da  fali par litara, ali možda se pomutio silazeći kroz sve one dimnjake, jer u kombiju je “ostalo samo par litara”. Ajmo, stopiranje s kanistrom do prve benzinske stanice, kakav je ovo početak?

Jako sretni da smo u zadnji čas stigli na Ljubelj još u radno vrijeme žičare, stali smo iskrcavati stvari na široki parking i organizirati se da ih prenesemo na žičaru.

Međutim, od prizora koji nas je dočekao, trenutno nam je splasnulo veselje! Stolice koje su trebale visjeti na žici i voziti naše stvari bile su poskidane i poslagane uz ogradu na podu!!

Ne vjerujemo – žičara ne radi! Ne dela! Zaprto!!! Ostaje nam odricanje od svega što ne možemo ponijeti na leđima i otpješačiti oko sat i pol do doma. Nije to neki uspon, ali kolači… vino… gitara… sve je ostalo u kombiju.

Škripanje u snijegu po suncu bilo je ustvari prtenje u mraku kroz šumu s popriličnom težinom na leđima. Ali ipak, sa svjetiljkama na čelu stižemo u dom, u već veselu atmosferu! Pa večeras je doček! Pozdravljamo se sa Slovencima, našim omiljenim domarom Florijanom, bacamo se na klupe uz kalijevu peć i zauzimamo stol. Svuda ukrasi u alpskom stilu! Za par minuta smo u kratkim rukavima, pored nas glasno društvo s “raštimanom” pjevačicom, i eto, imaju gitaru!

U sobi su kreveti na tri kata, nitko neće gore jer fešta je! Tko će se penjati nakon fešte… ali to sada nije bitno, i tako ćemo više biti budni nego spavati.

Kakav je ovo gušt! Plesati u gojzericama! U pauzama između jela, a večera je preobilna, treba se rasplesati, previše je to hrane i (pića).

Pomiješali se svi, Slovenci, mi, svi skaču, ludiraju se, netko ima kazetofon(!!!) i ludu glazbu. Raštimana pleše i šutira nogama oko sebe, ne zamjeramo joj, samo, barem da ima tenisice… ona jedina ima čizme! Sa štiklicom!

Mi smo si za sutradan isplanirali Vrtaču, a dvojica naših Begunjščicu. A grupa Slovenaca upravo je proplesala između nas u jaknama i punoj opremi, sa svjetiljkama na čelo i otplesala vani u mrak. Uputili su se na Vrtaču da ih ponoć zatekne na vrhu.

Zavidim im i mislim kako iduće godine moramo doći dan ranije da i mi to napravimo. Ipak je Pula puno dalje od Tržiča.

Štimung je sve bolji, pleše se, pjeva, a kada ti je prevruće izađeš na terasicu na ulazu i uživaš u svečanom miru koji okružuje dom. Nebo je duboko tamnoplavo, vedro, posuto srebrom, a snijeg u ovom mraku ima onu magičnu boju kojoj je teško dati ime. Toliko je nestvaran da sam ne vjeruješ da si još jutros zaglavio s kombijem na cesti! Sada smo zaista u nekom drugom svijetu.

Skoro je ponoć, iz doline trepte svijetla, čuju se pucnji vatrometa, a mi smo visoko iznad, u svojem slavlju!

Unutra svi na okupu odbrojavamo, otvaramo šampanjac, i evo nas! Ponoć! Vrijeme nas pretiče, a mi želimo da stane i da smo stalno tu u ovoj čaroliji. Okruženi moćnim vrhovima u bijelom zimskom ruhu, zahvaljujemo planini što nas prima i poklanja nam neopisiv doživljaj!

Brzo navlačimo jakne i jurimo vani na snijeg, a planinari iz našeg doma ispaljuju rakete s vrha Vrtače. Netko je i na Begunjščici. To je tek doživljaj! Gore, na vrhu, gdje ne možeš dalje. Kad svijet luduje ti si na mjestu tik pod zvijezdama u veličanstvenom miru.

Oko doma grudanje, netko je iz doma izvukao unutarnju traktorsku guma i spuštaju se u njoj s vrha baby staze. Smijeh i vriska! Nikome nije hladno.

Guma inače stoji u ulaznom prostoru doma, pa kada dosadi plesanje, ona služi za novu zabavu! Svi se postave u krug, gumu odbacuju nogom tko stigne, cilj je da ne padne na pod, a kada padne svi poskaču na nju i bacaju se jedni preko drugih. “Bolj star, bolj nor!”

Do kasnih (ili ranih) sati plesalo se na “Suadu” i štošta još, tražio se ključ od sobe, čak i vani po snijegu(!), koji je uredno bio u nečijem džepu. Tko je završio na trećem katu, a ko u prizemlju, nema veze, nije ni bitno!

01.01. moramo se razbuditi. Florijan nam nosi duple kave (cca 1/2 litre) i doručak, i ozbiljne face pita nas: “pa kako možete jesti na prazan stomak?” To je on, uvijek raspoložen! Nekako smo tu uvijek imali sreće s vremenom. Obučeni, spremni, krećemo na Veliku Vrtaču. Najprije kroz snježne borove kao na čestitki ili slikovnici, a zatim nas staza vodi na otvorene padine i otkriva nam sve više i više.

Pred nama Stol, velik, moćan, s lijeva Begunjščica, a mi se penjemo na greben Velike Vrtače. Tu možemo jednom nogom biti u Sloveniji, a drugom u Austriji.

Više se ne trudim prepoznavati vrhove, jer, oko vas je more načičkanih bijelih planina. Uživamo u pogledu i privilegiji da smo tu. Zadržavamo se na vrhu da upijemo svu tu ljepotu, jer ona treba ostati u našim mislima još dugo kada dođemo doma. Mora nas držati do sljedećeg izleta.

Po povratku, rutinski se pakiramo, na žalost, moramo ostaviti ovo brdo, svjetlucavi snijeg, boriće iz čestitke, pozdraviti se s ostalima iz doma koji se kao i mi spremaju za silazak. Opraštamo se od našeg omiljenog domara koji se kao i uvijek brinuo o nama i toplo nas primio.

Dobra vijest: žičara proradila! Možemo barem ruksake poslati dolje i ležerno sići do kombijia. Uvjereni da smo brzo opet ovdje ostavljamo Zelenicu zadovoljni i ispunjeni.

Nitko niti u najčudnijim snovima nije slutio što će se u nadolazećem vremenu dogoditi. Da će nas domar Florijan nažalost napustiti i da smo ga zadnji puta vidjeli, da će dom stradati u požaru, da će slovenske planine postati planine u “drugoj državi” i da će proći još puno, puno godina dok ponovno ne budemo mogli doći ovdje.

Danas, opet dolazimo, novi domari, kuća je obnovljena, žičara i dalje ne radi, ali nije bitno, najbitnije je da nas isti vrhovi još uvijek čekaju. A “najbolja Nova godina?” – moj odgovor je i danas isti!

Kako to danas izgleda možete pogledati u fotogaleriji:

Elica Iljoska

U profesiji – zaljubljena u stilske kostime, u slobodno vrijeme – u planine