Kud plovi ovaj vlak?

Tema prva: Obilježavanje 140 godišnjice istarskih željeznica

I evo, prošlo je i to. Obilježili smo veliki jubilej 140-godišnjicu postojanja istarske željeznice. Uz veliko angažiranje volontera, koji imaju ili nemaju veze sa željeznicom, uz novčanu pomoć županije, gradova Pula, Pazin i Buzet, turističkih zajednica, nekolicine lokalnih tvrtki i pojedinaca, čak je i željeznica učestvovala s punih tisuću kuna.

Sve je počelo inicijativom neformalne grupe pod imenom „Vlakoljupci“, a onda se najprije uključila Pulska podružnica Sindikata željezničara Hrvatske, pa zatim i aktivni predstavnici HŽ infrastrukture.

Obilježavanje godišnjice održano je u Pazinu, 20. rujna 2016., dakle točno na dan kada je istarskom prugom prvi puta, uz najveće slavlje, prošao parovoz, najveće čudo tehnike tog vremena. Toga dana je u Pazinu sve bilo u znaku željeznice. Procjena je da se okupilo preko 400 ljudi. Mnogi sadašnji i bivši željezničari, zainteresirani građani, školska djeca, a u goste je vlakom u 10 sati stigla veća grupa željezničara iz Slovenije na čelu s gradonačelnicom Divače, koja je ujedno i polazni kolodvor pruge Divača – Pula.

Atmosferu je podigla muzika harmonikaša, inače aktivnih željezničara, a susreti bivših željezničara i prijatelja, proizveli su i poneku suzu radosnicu. Okupljenima su se obratili župan Istarske županije,  nazočni gradonačelnici i predstavnici HŽ infrastrukture. Klasično dobronamjerni pozdravni govori u kojima je istaknuta „povijesna uloga željeznice u općem civilizacijskom razvoju, kao i to da željeznica i danas povezuje ljude i krajeve, s naglaskom predstavnika političke vlasti kako Istra zaslužuje brzu i modernu željeznicu po uzoru na zapadnu Europu“ i tako sve divno i krasno.

Onda se je 50-tak pozvanih predstavnika iz najrazličitijih stručnih i političkih krugova okupilo na Okruglom stolu u pazinskoj Sportskoj dvorani, gdje se iscrpno govorilo o bogatoj povijesti željeznice u Istri, o stanju danas, o planiranim ulaganjima… Bilo je ovdje i vrlo kritičkih osvrta uz opću konstataciju da je stanje danas vrlo loše s vrlo slabim izgledima za neko poboljšanje.

Za to vrijeme ostali učesnici uživali su na izletima u Pazinu i okolici.

Nakon 15 sati svi zajedno okupili smo se ponovno na kolodvoru Pazin.  Započela je tada fešta uz fažol, muziku, a bilo je bogami i pića svih vrsta. Uz porast raspoloženja i uz pomoć odlične muzike KUDŽ-a Renato Pernić iz Roča, te grupe slovenskih muzičara, zaorila se prava pjesma. Da, baš prava pjesma jer željezničari to znaju i uvijek su bili dobri pjevači. Odlazak gostiju iz Slovenije vlakom u 19 sati bio je vrlo dirljiv. Dugo su svi mahali podignutim rukama, dok je uz dugi zvuk sirene vlak nestajao u noć. Ovo je rastanak prijatelja i kolega koji su godinama zajedno radili dok je istarska pruga bila poveznica svih nas. Danas to nažalost nije.

Uz pomiješane osjećaje tuge i veselja, i oni u vlaku i mi na kolodvoru Pazin nastavili smo feštu do kasno u noć.

Komentari sljedećih dana i u medijima i među učesnicima i promatračima bili su puni pohvala kako je sve bilo baš dobro. Samo se sramežljivo spomenulo kako je stanje na željeznici danas baš loše. Ali fešta je bila super, to kažu svi.

A ja bi htio reći ne da je super, nego da je sve zajedno loše. Ne da je loše nego je strašno loše. Htio bi to reći ali osjećam se tako bespomoćno. Ne znam da li me itko čuje. Htio bi vrisnuti i reći ovo je neopravdano loše. Netko je rekao na druženju toga dana „naši noneti i naši očevi su nam izgradili prugu i puno toga uz prugu. Vlakovi su konstantno bili sve bolji i sve brži.  Ostavili su nam vrlo vrijedno nasljeđe. Naša je dužnost da ga očuvamo“.

Pred 140 godina imali smo željezničku vezu s Bečom, Parizom, Budimpeštom ubrzo nakon toga sa svim europskim gradovima. Vožnja vlakom od Pule do Trsta trajala je sat i 55 minuta. Došli smo do toga da smo imali i vrlo moderne i brze vlakove kao što je bio Zeleni vlak „Arena“, vlakove sa spavaćim kolima i još puno, puno toga.

Sve je to bilo najprije u vrijeme države Austrougarske, pa Italije, pa Jugoslavije i sve je bilo dobro. Unatoč granicama putovanja putnika i prijevoz robe je dobro funkcionirao.

Danas imamo svoju državu, dio smo Europe. Bilo bi normalno da tek sada kada nema više granica sve teče bolje i kvalitetnije. A što su nam sve govorili i obećavali? Rekli su i danas, političari u govorima; „Istra zaslužuje brzu i suvremenu željeznicu po uzoru na zapadnu Europu.“

Nažalost dragi moji Europa završava u Buzetu. Ako stignete do tuda vlakom, koji se često kvari pa je i to upitno, onda za nastavak putovanja  možete samo obuti gojzerice i nastaviti preko Sluma do Žbevnice, pa ako je dobra vidljivost od tuda možete vidjeti Europu. Inače veza istarske pruge s Europom je prekinuta a s Hrvatskom nije uspostavljena. Tako smo ostali zaboravljeni otok na kojem teretni promet već odavno ne postoji, a putnički se svodi na prometovanje nekoliko šarenih i starih motornih garnitura. Ostali smo tu u kovitlacu birokracije i praznih političkih obećanja, bez imalo pomaka naprijed, naprotiv uz gašenje onoga što je davno bilo.

Citiram opet jednog od sudionika Okruglog stola; „ovo je umiranje na rate,“ bez ikakve iskazane varijante ili želje da se nešto promjeni.

Pa je li je to normalno? Ne nije normalno i nije potrebno da bude tako. Zato ovo pišem i zato o tome pišem i pričam svuda gdje mogu. Možda dopre do uha nekom moćniku čiji glas je jači od moga pa će možda i nešto dobro da se desi.

Ivan Brajković

Razum može zamijeniti gotovo svaki stupanj obrazovanja,
ali obrazovanje ne može zamijeniti razum.