Božićna čajanka

„Sad mi se čini da sam vidio tek rub bijede.Ipak, mogu istaći dvije tri stvari kojima me sasma sigurno podučila oskudica. Nikada više neću misliti da su svi skitnice pijanci i propalice, neću očekivati da mi prosjak bude zahvalan kad mu udijelim novčić, neću se čuditi što nezaposlenima nedostaje snage, neću davati novčanu pomoć Vojsci spasa, nikad neću založiti odjeću, neću odbiti letak, niti ću uživati u jelu u otmjenom restoranu. To je početak.“ George Orwell: Nitko i ništa u Parizu i Londonu

Stigao je prosinac i grad je odjenuo svoje gizdavo, šljašteće ruho nakinđuren do bola. Čini se da svojim kičastim blještavilom želi negirati svu tugu svijeta i svu ljudsku patnju. Koliko djevojčica sa žigicama je skriveno u mračnim gradskim vežama? Koliko skromnih trpeza se krije u hladnim, ubogim gradskim stanovima? Koliko tužnih, usamljenih lica nose sva ta odijela svakodnevno osvijetljenim ulicama?Ne želim misliti o tome…

Ovo je vrijeme darivanja, dobrih želja i pozitivnih odluka. Želim mir svim ljudima i u ljudima mir. Želim da u ljudima mir donese konačan mir u svijetu. Željela bih da svojim osmijehom imam moć ukloniti svaku bol, tugu i brigu sa lica prolaznika. Darivala bih osmijehe stalno i svakome koga sretnem. Željela bih da se ljudi u gradu na ulici pozdravljaju, kao što se pozdravljaju nepoznati ljudi kada se mimoilaze u planini. Nisu potrebne riječi. Dovoljni su topli, srdačni ljudski pogledi. Pogledi razumijevanja, pogledi podrške, pogledi ohrabrenja…

Oči su ogledalo duše. Kada susretnete tople ljudske oči, osjećate se manje usamljeno i otuđeno. Trebalo bi češće gledati u tuđe ljudske oči sa osmijehom. Osmijeh je najljepši poklon. Osmijeh ću vrlo rado i sa zadovoljstvom svima darovati. Možda mi se neki osmjeh i uzvrati.

Moglo bi se ići i dalje od toga: topli ljudski dodir, ruka ruci, zagrljaj … Darovati povjerenje, razumijevanje, prihvaćanje … Razumjeti tuđi strah, tugu i brigu. Željeti svima dobro i biti dobro sa svima.

Odlučiti trenirati zahvalnost svakodnevno. Biti zahvalna na suncu, vjetru i novom jutru. Naučiti biti zahvalna na tmurnim oblacima i sumornim danima jer su prolazni. Biti zahvalna na čaju od bilja, svježem kruhu i toplom kaputu. Podsjećati sebe na sve što jesam i sve što imam. Buditi se sa zahvalnošću, nositi je sa sobom tijekom cijelog dana poput finog nakita i lijegati sa njom na počinak. I opet isto svakog sljedećeg dana. Dijeliti i darivati zahvalnost sebi i svijetu oko sebe.

Oprostiti… Oprostiti sebi i drugima. Oprostiti strahove i pogreške, nesmotrenosti i mane. Učiti vrline. Učiti voljeti. Voljeti sebe, svijet, život i ljude.

Tragati… Tražiti neumorno i tvrdoglavo dobro u ljudima jer i onda kada ga ne vidite ono je tamo, samo duboko prikriveno, čuči negdje i spava, zarobljeno u svom strahu, potonulo u svojoj tuzi i svom bolu.

Kako bi bilo lako učiniti ovaj svijet boljim i ljepšim mjestom kada bi se svatko od nas probudio i samo malo više potrudio. Bila bi to najljepša Božićna čajanka sa trpezom za kojom svatko od nas zaslužuje svoje počasno mjesto.

Nataša

Naša Nataša ima osjećaje koje najbolje oslikava ona od Meše Selimovića. “Bilo bi dobro da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svakuda”