bloggers.media1@gmail.com

Scary rafting

rafting na uni

Scary rafting

Znam ja da za mene nisu vodeni sportovi! Jesam vodeni znak i obožavam vodu, najviše more i sve one tirkizne boje koje vidim pod sobom plivajući u kristalnom moru! I jezera, posebno planinska u kojima zajedno s kamenčićima na dnu vidiš i odraz planina. Izvrsna opuštajuća terapija! A slapovi! Ta hukteća snaga pokazuje nam koliko su moćni, a ujedno očarava igrom pjene, njenom bjelinom iza boja duge koju stvara, a zatim nam bježi preko stepenastih stijena pod mahovinom…! Ali eto, nisam baš vješta u sportovima koji u tim predivnim prirodnim ljepotama zahtijevaju spretnost.
Moj je sport oduvijek bila gimnastika, a parter, greda i razboj prijatelji zbog kojih sam bježala s nastave. I bicikl zauzima važno mjesto u mom srcu, i počasno mjesto u mom hodniku. Međutim, ljubav prema planinama odvela me nekoliko puta na rafting!

Prvi put u Sloveniju. Na Soču. Sve u znaku adrenalina! Na svakom koraku žuti gumenjaci, snimke i filmovi sa spusteva, reklame, prospekti sa slikama skipera izgleda fotomodela, vrhunski opremljenih, svi odreda šampioni u tom sportu. Obuku te od glave do pete i ne ulaziš u čamac dok ne izgledaš kao Atomski-mrav! Tu sam naučila da moja sigurnost ovisi o nekom od tih simpatičnih momaka, jer oni upravljaju gumenjakom, a i nama, i o sedam preostalih mojih suputnika, amatera kao i ja! Možda bi ovdje za mene bila dionica „Živ–žav!?“

Slijedećeg sam puta ušla u gumenjak kad smo s planinarskim društvom bili u Crnoj Gori, željela sam vidjeti Taru i pristala na rafting u jednom njenom laganom dijelu. Bio je zaista lagan! Neki su ljudi na obali najprije pumpali gumenjake, iako smo već prije pola sata trebali krenuti! Na pitanje: “Kada će stići naši skiperi?“ srdačno su nam odgovorili da su to oni i da krećemo kad završe s pumpanjem. Dali su nam samo vesla i zaštitne prsluke koje smo prebacili preko svoje odjeće. Kladim se da sam ja bila sretni tisućiti turist koji je dobio dotični prsluk. Naime. tako je izgledao, kao da je davno, davno bio zreo za rashod. Potrpali smo se u čamce, i u svaki je uskočio po jedan skiper. Poneki je imao štofane hlače, neki traperice, običnu majicu ili košulju, tenisice, a naš je imao nekakve sandale. Odguravajući čamac od obale veslom, nabacio nam je iskusni pogled i rekao: „E nećemo brzo, bogami!!“ (?!) Tu je uglavnom bilo puno veslanja jer je u većem dijelu voda bila mirna. Ali nakon što nas je on potpuno smotao vičući: „Veslaj lijevi, sad desni, lijevi, lijevi, desni, nijesam reko lijevi nego desni, veslaj sada nazad, nazad, napred…!!!“ i nakon što smo se toliko izvrtili da nismo znali što je uzvodno, a što nizvodno, ponosno nas je upitao : „ A!? Jel bilo uzbuđenja?“ Bilo je još par malih brzaka kad je vikao: „Sad baci cigaru, uozbilji!!“ Gumenjak bi jednom poskočio pa smo ga pitali hoće li biti još uzbuđenja na što je, tapšajući se rukom po grudima, zadovoljno rekao: „Ja pravim uzbuđenje!!“ Tako je prošao moj rafting na Tari.

Rekla sam da bih se držala planinarenja i čvrstog tla, ali me moj prijatelj Fulvio uvjerio da je rafting na Uni nešto što ću pamtiti cijeli život. Uvrstio je to u plan izleta našeg planinarskog društva i nagovorio me da idem, barem „radi ekipe“. U Bosnu. Srdačni domaćin zvan „Bijeli“ smjestio nas je u svoj „hotelčić“ i pobrinuo se da hrana, i zabava prvog dana, tj. večeri budu nezaboravni!

Već ujutro, svi u kombiju, obučeni opet u Atomske-mrave, poskakujemo u divljoj i dugoj vožnji po bijeloj cesti i pitamo se da li nas ovo testiraju, pa će pustiti u čamce samo one koji nisu imali mučninu od kombija? I evo nas uz vodu, slušamo upute glavnog skipera koji nam je nakon detaljnih objašnjenja rekao da se podijelimo u grupe po osam. Osvrćem se, ne znam s kime da stanem, kad me odvuče jedna koju od kacige niti ne prepoznajem i viče: “ Tamo, tamo! Tamo je najzgodniji skiper!!“ Posjedamo na čamac, još uvijek na obali i slušamo svog skipera. Stvarno je divan, drag dečko sa šarenom pletenom kapicom, ne nosi kacigu, ne treba njemu. Zove se Osman, ali zovu ga Scary!!! Objasnio nam je da ulazimo u čamac ispod prvog slapa. Prvi slap je 24- metarski Štrbački buk, predivan, širok sa stepenastim nižim slapovima pri dnu. Pogled na njega oduzima dah, osjećaš se mali i beznačajan pred ovom neukrotivom ljepotom, oči upijaju veličanstven prizor, a u ušima tutnji neumoran huk koji ti kaže: „Nema tu šale, nije ovo Živ-Žav!“ Na njegovom vrhu, skupili se svi skiperi, dovukli sve čamce gore i spektakularno ih pobacali preko slapa. Sa svih strana ljudi snimaju, jer ovi su dečki potrčali dolje, po gotovo okomitoj stijeni koja viri kroz pjenušavu zavjesu i pobacali se u rijeku! A neki su jednostavno, bez zaleta samo skočili s vrha slapa i preletjeli ga! Ova atrakcija bila je uvod u naš rafting.

U podnožju se i mi ubacujemo u gumenjak, sjedam na kraj do Scaryja, nek on samo bude blizu! Do mene Đuli, gura fotoaparat u čarapu i mota ga najlonom. Osmero nas je u Scaryijevim rukama, pouzdajem se u njegovo iskustvo!! Bilo je većih i manjih slapića na našoj putanji, snažnih brzaka, doskoka u rikverc, grebanja u stijene i granje, pokoje veslo u kacigu, zbilja je ova Una prava divlja voda, nadam se da smo na nekoj laganoj turi! Ne bih većih uzbuđenja od ovog!!

I… evo odmora za ruke! Duga mirna dionica, samo klizimo, konačno stignemo i gledati predivnu prirodu oko sebe. Prskaju nas naši dečki iz susjednog gumenjaka, počinje borba veslima, zabava se razbuktala sve dok nam nisu oteli Scaryja i ubacili ga u njihov čamac! „Hej, ne sviđa nam se ovo, vratite nam skipera! Hoćete da poginemo!?!“ Smiju se svi osim nas. Tu je mirno, ali nismo još na kraju! I vozi nas rijeka, uzalud nam vesla kad ćemo se na prvom slapu prevrnuti bez skipera! Malo ubrzavamo, a čujemo i hučanje, Idemo na slap! Scary se otima i srećom uspije doplivati do nas i u sekundi je na svome mjestu. Hvala ti Bože, vratio se!

Preživimo, ne baš mali slap i uspješno doskočimo! Odjednom, pola metra od nas, izviri od nekud plutajući čovjek, vidimo kacigu i prsluk koji viri iz vode, uvučemo ga u čamac i krenemo na obalu.

Ali naš Scary želi da spasimo gumenjak koji je zaglavio na vrhu zadnjeg slapa i usmjerava nas tamo!?? „Veslaj kako kažem, sasijeć ćemo slap!!“ Ne vjerujemo! Na obali šatori s pivom i ručkom, tu, na dohvat, a mi se vraćamo! „Što je to rekao? Tko će sasijeć? Mi??? Što je to – sasijeć -!?“ Što smo bliže slapu vidimo, neće ovo bit dobro! Scary izvikuje komande, a mi u šoku! Zarobio nas slap, okrenuo bočno, hektolitri vode tuku me po leđima. Đuli lovi fotoaparat koji želi zbrisat u čarapi, ja gutam vodu što mi se penje preko glave i čujem vikanje skipera koji nas pokušava izravnati, netko blizu mene viče: „Ma šta ću ja spašavat kad se ja utapam! Mene treba spašavat!!“ Nitko ne može vjerovati da smo u toj noćnoj mori, samo jedina koja ne zna plivati viče:“Ajmooo, idemooo!!“ Ne vjerujemo, sve je već bilo gotovo, bili smo nadomak obale, a za minutu i pol mi se davimo pod zadnjim slapom!?! Ovi ljudi, u zaglavljenom gumenjaku gore, otišli pješke preko ruba slapa i ostavili čamac nemajući pojma koja se drama dolje odvija zbog njih. Kako smo se izvukli iz slapa više ni ne znam. Vjerojatno je naš skiper primijenio neku metodu ili je netko nama došao u pomoć. Ne znamo ni gdje je završio utopljenik kojeg smo izvukli iz vode, nadam se na hitnoj. Dobro je pogodio Fulvio da ću ovaj rafting pamtiti cijeli život!

Na odlasku, izljubili smo se s domaćinima, našim Scaryjem, uz obećanja da se brzo vidimo, i pozvali ih na naše morsko plavetnilo. Kad čujem riječ „rafting“, ja vidim veličanstveni Štrbački buk, zelenu Unu, špricanje veslima i naše face u svim izdanjima, od veselja do šoka, i srdačne ljude koji su nas tamo dočekali.

 

U profesiji – zaljubljena u stilske kostime, u slobodno vrijeme – u planine

0 Komentara

Komentirajte

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

KONTAKTIRAJTE NAS

Kontaktirajte nas u vezi svih pitanja vezanih za objavljivanje blogova.

Sending

2014 © Sva prava pridržana - Bloggers.Media

Log in

or

Forgot your details?