bloggers.media1@gmail.com

Long stay, Short stay

zec

Long stay, Short stay

Sjedim na aerodromu u Puli. Ja, mali planinarski ruksak, putovnica i komad papira s isprintanim barkodom. Sjedalo „27B Middle“. Već osjećam umor,  a čeka me dug put! Jutros prije 8:00 već sam bio budan.Trči amo, trči tamo, frka i panika… Uvijek je tako!

Avion polijeće u 20:40, no još nije sletio. Promatram ljude oko sebe. Gledam tko koju putovnicu ima, jesu li naši ili su stranci?! Slušalice su mi u ušima, ali glazba je vrlo tiha jer mi je zanimljivo slušati strance kada se raspravljaju. Aerodromom odjednom odjekuje buka preko razglasa kojom se obavještavaju putnici da krenu prema gejtu 2. Prvo na hrvatskom jeziku, zatim i na engleskom. Bolje razumijem na engleskom, pošto na hrvatskom neka gospođa vrišti nerazgovijetno u mikrofon (vjerojatno uživo negdje iz nekog žgabucina) i sve to nerazumljivo odzvanja po našem minijaturnom aerodromu sa svega 4 gejta. Putnici se polako pomiču. Pomakli smo se svega dvadesetak metara i čekali slijetanje Ryanaira…

Ryanair Pula Croatia

Avion slijeće 10 minuta ranije. Super! Ljudi odmah skaču i staju u red. Uvijek mi je to bilo smiješno. Svi imaju karte, svi ulaze u isti avion, za svakog ima mjesta i još lijepo na karti piše gdje ćete sjediti. No, usprkos tome ljudi se svaki put nestrpljivo naguravaju jedan iza drugoga kako bi čim prije ušli u avion. Nas par ostajemo sjediti na klupicama, svjesni da nam je isti kufer. Možete nestrpljivo se gurati ili strpljivo sjediti isto vam se piše! Dobivam SMS od frendice, gdje kaže da je zaboravila da slijeće u Pulu, a ne u Trieste, kao inače… Pa da, ona je upravo sletjela tim istim avionom, kojim ću ja uskoro poletjeti. Bio je dogovor da ćemo si mahati preko stakla, no teško. Ovdje smo zatvoreni u nekoj maloj prostoriji, daleko od aviona. Tako nisam uopće u mogućnosti vidjeti ni avion, a kamo li tko izlazi iz njega. Nazovem je i pitam kako je prošao let. Upozorava me da pilot nije savršen i da je slijetanje bilo katastrofalno, ali let je prošao OK. Super, pomislio sam. Obzirom da me čeka još par sati vožnje automobilom nakon slijetanja, bar ću moći odspavati dva sata, koliko let traje.

Ulazim u avion. Nabacim fotku za instagram! Pa od zadnjih vrata, nekoliko redova naprijed, red27, pa s lijeve strane, sjedalo B Middle. Obzirom da smo na ovaj put trebali krenuti nas dvoje i dvije su karte kupljene, a sjećam se da sam vidio da je na onoj drugoj neiskorištenoj karti pisalo AWindow, mijenjam raspored u hodu. Odložim svoj ruksak u pretinac i sav sretan konačno sjednem do prozora. Zadnjih par mjeseci putovanja avionom, nikako do prozora sjesti! Smjestio sam se i počeo tipkati po mobitelu dokle još imam tu mogućnost i dostupnost Hr- mreže. I konačno, svi spremni i vezani! Stjuardese prikazuju demo verziju izlaska u slučaju opasnosti. I to se uvijek pitam ako se dogodi neko sranje u zraku, koliko će nam ovo pomoći? I napokon polijećemo… Poput malog djeteta priljubim glavu i nos na prozor i promatram! Pista, šuma, prva svijetla, druga svijetla, grad, more, Brijuni! Uuaoo! Ljudi nisu svjesni što mi imamo ovdje, niti znaju tu ljepotu pravilno iskoristiti. Volio bi proputovati cijeli svijet, ali uvijek bih se vratio doma. Ipak, kod kuće je najljepše, iako nam je država totalno u banani.

Nakon pola sata blejanja kroz prozor i nagađanja gdje se sada nalazimo, što sad prelijećemo, dosadilo mi je… Non-stop ista muzika što se vrti u mojim ušima postaje naporna, a san na oči neće ni da čuje. Ništa od spavanja. Sreća pa sam ponio knjigu koju nikako da pročitam. Neki dijelovi mi budu tako dobri da ih čitam više puta, a i svako toliko se zapitam da li mi treba psihijatar!? Svakako preporučujem pročitati „Ispričat ću ti priču“ Jorge Bucay. Uz tu knjigu vrijeme mi je proletjelo.

Slijećemo na Stansted oko 21:35 po engleskom vremenu. Let je trajao dva sat, ali u Engleskoj je sat manje. Sjetio sam se odmah upozorenja frendice o katastrofalnom slijetanju, pa mi grubo slijetanje nije bilo preveliko iznenađenje. Sve u svemu, let je prošao odlično. Osim što nisam oka sklopio…

E, sada sam ja jedan od „onih“ koji se guraju i trčkaraju ispred svih kako bih se žurno probio i izbjegao opću gužvu. Ne da mi se čekati u redu na kontroli putovnica, a još me dug put čeka. Šetnja, vlak, šetnja, šalter… Prtljagu, hvala lijepa, pa ne moram čekati, jer je ovaj ruksak sve što imam sa sobom. Ostatak stvari me već čeka u stanu. Čudim se kako je aerodrom pust, te ima samo nekoliko službenih osoba. Navikao sam da londonski aerodrom vrvi ljudima i nikad ga nisam vidio ovako praznog… ali odgovaralo mi je. Na prvom duty free shopu kupujem nadopunu za svoju englesku karticu za mobitel. Izlazim ispred aerodroma, hvatam wi-fi i javljam da sam stigao svima kome smatram da bih se trebao javiti. Usput tražim bus!

Long stay, Short stay, ali nikakav bus za Jet parking, a tamo smo auto ostavili prošli tjedan. Hvata me panika da ću morati pješačiti, a nije nimalo blizu. Štoviše, ni ne znam kuda bih se trebao točno uputiti. Par koraka naprijed, pa nazad…i nakon nekih petnaestak minuta, kad sam se već psihički pripremao na noćno lutanje naokolo aerodroma, stiže bus na kojem jasno piše Long stay and Jet parking! Too!!! Ulazim u bus i čeprkam po mobitelu. Pokušavam aktivirati neku njihovu Internet-opciju kako bi mogao učitati Google karte i koristiti GPS bez kojeg sam u ovoj zemlji totalno izgubljen. Dolazimo na parking, gospođa koja je vozila bus, obavještava kako će govoriti zonu parkinga i koja vozila su parkirana na njemu! (sve ide po sistemu da se zna koji putnici su sletjeli i gdje im se nalazi vozilo) Ja – sav sretan! Slikao sam parking usred bijela dana i tablu na kojoj jasno piše R6, ali bit će još lakše ovako. Prolazimo pored meni poznatog mjesta dok žena govori na razglas „Alfa Romeo i…“ drugo vozilo nisam razumio, ali sam siguran da nije rekla Golf.

Ne vidim nigdje ni tablu ni broj, ali sam toliko siguran da ću ipak upravo ovdje izaći. Dok sam se ja dvoumio već su se vrata počela zatvarati, ali  ipak sam se nekako provukao kroz njih. Gledam dvoje koji već idu svako svojim putem i mislim si bit će veselo ako sam fulao. Uskoro nalazim na tablu R6 i sav sretan nalazim auto. Još sam u busu uspio pripremiti navigaciju za Doncaster koja kaže „156 milja/ oko 2 i pol sata vožnje do cilja“. Normalno, oči su mi na pola koplja i jedva gledam iako sam prije sat vremena gledao k’o sova. Ajde, odradit ću ja to, sve je autoput, uz samo dvadesetak minuta vožnje kroz grad. Sjedam u golfa i krećem… Izlazim s parkinga, pa jedan kružni tok, pa drugi, pa treći… pa konačno autoput. Vozim oko 130-140 km/h! Računam da sam za dva sata u krevetu.

Nedugo zatim, nailazim na neke čudne prometne znakove, koji mi se nimalo ne sviđaju. Autoput je zatvoren!? Ma, ne… Izlazim na prvi izlaz i gledam postoje li ikakve table za obilazak. Nema ih ?! Stanem sa strane i tražim po mobitelu ako ima ikakav zaobilazni put, koji navigacija preporučuje, nula bodova… Nema mi druge nego„sam svoj majstor“. Pogledao sam kartu i počeo se gubiti nekim uskim cesticama. Dok sam stao sa strane da razmislim što mi je činiti nailazi jedan auto i prolazi pored mene. Krenem odmah voziti za njim. Uspio sam vidjeti kroz zadnje staklo da ima navigaciju, pa sam pretpostavljao da i on traži autoput. Možda je to neka moja luda logika, ali bio sam u pravu. Nakon gubljenja, našli smo se obojica na autoputu. Sretan sam i osjećam olakšanje… Jedva gledam, al’ sad smo bar na autop….. Zapravo, već idući izlaz nas opet vodi s autoputa..

I ponovno sve ispočetka. Sad smo već tri auta i vozimo se u koloni… Jedan fula, svi se okrećemo… Prvi odustaje i staje na jednom izlazu pitati policajce u kojem smjeru krenuti, a mi svi stojimo iza njega. Nakon dobrih pola sata pratimo još uvijek onaj prvi auto. Pratim ga otkako mi se pojavio na vidiku. Okretali smo se barem tri puta do sada! Čovjek stane sa strane, pa i ja stanem iza njega i čekam… Valjda će shvatiti da nisam opasan i da samo tražim pravi put… Mislim da može postati lagano jezivo da te neki nepoznati auto uporno prati i nakon 3 okretanja… ti staneš, on stane… Nego, nešto drugo mi je jako čudno u svoj toj priči… Koliko se već vozimo po tim nepoznatim cesticama, svako toliko naletim na nekog zeca ili dva… Malo, pa malo… pa opet neki zec… Ne kužim!? Neki opasan party za zečeve je negdje u blizini?! Jer toliko zečeva nisam vidio nikada i nigdje do sada u svom životu.

Čudim se da su tako blizu, uz cestu… Niti se plaše, niti je ijedan od njih stradao. I konačno, nakon dva sata lutanja, izlazimo na autoput. Sad sam se napokon mogao opustiti… ne previše, jer jedva gledam. Pojačam muziku i svako toliko otvorim prozore da me svježi noćni zrak malo razbudi. Negdje oko četiri sata ujutro konačno stižem u Doncaster, moje odredište. Čak sam i tamo fulao izlaz pa se morao još dvadesetak minuta dulje voziti do sljedećeg… Najbitnije je da nisam zaspao.

Možda zahvaljujući zečevima…

Legao sam u krevet, mrtav umoran od ovoga dugog dana i još dužeg puta i utonuo u san uz misao: „Oni zečevi, jel su oni bili stvarno svi bijeli, ili sam ja lud ?“

Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.
0 Komentara

Komentirajte

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

*

KONTAKTIRAJTE NAS

Kontaktirajte nas u vezi svih pitanja vezanih za objavljivanje blogova.

Sending

2014 © Sva prava pridržana - Bloggers.Media

Log in

or

Forgot your details?